Srpske narodne pesme IV
Srpske narodne pesme
Spisak pesama
- Radul beg i bugarski kralj Šišman
- Ljutica Bogdan i vojvoda Dragija
- Bolani Dojčin
- Ženidba Djurdja Smederevca
- Djurdjeva Jerina
- Smrt vojvode Kaice
- Ženidba Todora od Stalaća
- Oblak Radosav
- Smrt Vojvode Prijezde
- Sekula se u zmiju pretvorio
- Ženidba Popović Stojana
- Ženidba Vlašića Radula
- Ženidba Maksima Crnojevića
- ženidba djurdja čarnojevića
- Smrt Jova Despotovića
- Ženidba zmaj despota Vuka
- Porča od avale i zmaj ognjeni vuk
- Ropstvo i ženidba Jakšića Šćepana
- Ženidba Jakšića Mitra
- Jakšićima dvori poharani
- Deoba Jakšića
- Jakšići kušaju ljube
- Ženidba Jova Budimlije
RADUL BEG I BUGARSKI KRALJ ŠIŠMAN
Mili Bože, na svemu ti vala!
Dvije su se zavadile guje,
Dvije guje, dva brata rođena:
Zavadi se bego Radul-bego
Sa Mirčetom bratom rođenijem;
Da oko šta, veće ni oko šta,
Oko puste zemlje Karavlaške,
Karavlaške i Karabogdanske:
Mirko ište zemlje starješinstvo,
A ne da mu bego Radul-bego,
Već uvati Mirčetu vojvodu,
Te ga baci na dno u tavnkcu,
Ključe baci u tiho Dunavo.
Kako baci ključe u Dunavo,
Tako beže brata zaboravi.
No Mirčeti Bog i sreća dala,
U Radula dobra ljuba bješe,
Žao snasi milosna đevera,
Noćom pusti ronce i ribare,
Te izvadi ključe od tavnice,
Pa ogleda milosna đevera,
Nosi njemu tanke preobuke,
I rani ga ljebom bijelijem
A napaja vinom crvenijem.
Tako stade za tri godinice,
Kad nastade godina četvrta,
Knjigu piše kralju Šišmanine,
Od Trnova od zemlje Bugarske,
Te je šilje begu Radul-begu:
"O ču li me, bego Radul-bego!
"Evo mi se muško čedo nađe,
"No te kumim Bogom istinijem
"I našijem svetijem Jovanom,
"Dođi mene ka Trnovu gradu,
"Te mi krstiš u bešici sina,
"Nek smo, bego, glavni prijatelji!"
Knjiga dođe begu Radul-begu,
A kad bego knjigu proučio,
Ud'riše mu suze od očiju,
Na um pade begu Radul-begu,
Đe će njega kralju prevariti,
Na nevjeri sama pogubiti,
Pak dozivlje ljubu Anđeliju,
Ode šnjome bego govoriti:
"O ču li me, moja vjerna ljubo!
"Evo mene sitna knjiga stiže
"Od Šišmana iz zemlje Bugarske,
"Kralj me zove, da mu krstim sina,
"No ja vidim, đe je prijevara,
"Đe će kralje mene da prevari
"I na vjeri mene da pogubi,
"Da mi otme zemlje i gradove
"I zarobi tebe za ljubovcu;
"No me svjetuj, moja vjerna ljubo!"
Ženska strana mudro progovara:
"Gospodaru, bego Radul-bego!
"Đe su žene ljude svjetovale?
"Što l' ću i ja tebe svjetovati,
"Kad eno ti svjeta u tavnici,
"Brata tvoga, a đevera moga,
"Gospodara Mirka vojevode?
"On će tebe mudro svjetovati."
Al' govori bego Radul-bego:
"Muči ljubo, mukom umuknula!
"Jer pominješ Mirčetu vojvodu?
"I kosti su njemu istrunule."
Kad to začu ljuba Radulova,
Ona ode na tavnička vrata,
Te izvede Mirčetu vojvodu,
Odvede ga u bijele dvore,
Pa dobavi mlada berberina,
Te obrija Mirčetu vojvodu,
Obuče mu gospodsko od'jelo,
Ode šnjime begu na čardake.
Kad ga viđe bego Radul-bego,
Pred njime je na noge skočio,
Ruke širi, te g' u lice ljubi,
A pita ga za junačko zdravlje:
"Jesi li mi, brate, u životu?"
Progovara Mirčeta vojvoda:
"Jesam, brate, ali u rđavu:
"Ubila me rđa od tavnice,
"Jedva nosim u kostima dušu."
Ode mu se bego tugovati,
Šta mu piše kralju Bugarine:
"No ču li me, moj brate Mirčeta!
"Svjetuj mene i nauči, brate,
"Hoću l' ići gradu Trnovome
"I povesti trista Ugričića?"
Al' mu veli Mirčeta vojvoda:
"O moj brate, bego Radul-bego!
"Što će tebe trista Ugričića,
"Tek da bude trista udovica;
"No jesu l' nam naše stare sluge?
"Jeli đegođ Srbe Radosave?
"Jeli šaime Pijanica Đuro?
"Služi l' jošte Grčiću Manojlo?"
Al' govori bego Radul-bego:
"Jesu nama u životu sluge:
"Doma nam je Grčiću Manojlo
"I sa njime Pijanica Đuro;
"Nema ovđe Srba Radosava,
"Već ga kažu u Vidinu gradu."
Ali veli Mirčeta vojvoda:
"Piši knjigu Srbu Radosavu,
"Nek te čeka na vodi Bosuti,
"A ti uzmi dvije vjerne sluge,
"Pak ti idi gradu Trnovome,
"Ne plaši se kralja Šišmanina:
"Ako stane rujno piti vino,
"Piće za te Pijanica Đuro;
"Ako l' odu Grčki govoriti,
"Govoriće Grčiću Manojlo;
"Ako l' bude mejdan dijeliti,
"Dijeliće Srbe Radosave."
Kad to začu bego Radul-bego,
Knjigu posla Srbu Radosavu,
Da ga čeka na vodi Bosuti,
A on ode s dvije vjerne sluge;
Taman bješe na vodu studenu,
Al' eto ti Srba Radosara,
Šnjim se bego u lice poljubi,
Rade bega u skut i u ruku,
Pa odoše Trnovome gradu.
Lijepo ih dočekao kralju:
Konje vodi u ahare donje,
Bega vodi na gornje čardake,
Za gotovu sovru zasjedoše.
Piše vino za neđelju dana,
S kraljem pije dvanaest ridžala,
A sa begom cigle do tri sluge.
Često gleda beže Radul:beže,
Često gleda u bijele dvore,
Hoće li mu kumče donijeti;
Al' da vidiš kralja Šišmanina,
Đe donese jednu kupu vina,
Kupa, kažu, od dvanaest oka,
Nazdravi je begu Radul-begu,
Beg je dade Pijanici Đuru,
Đuro popi, ništa ne osjeti.
Kad to viđe kralje Bugarine,
On otide grčki govoriti,
Da pogubi bega Radul-bega
I njegove do tri vjerne sluge;
No Manojlo Grčki razabrao,
Pa podviknu Srba Radosava:
"Zar ne vidiš, đe smo izginuli?"
A kad začu Srbe Radosave,
On potrže mača zelenoga,
Te pogubi kralja Šišmanina,
Oko njega dvanaest ridžala,
Trnovo mu poharaše grada,
Iz riznice pokupiše blago,
Odvedoše konje i sokole,
Otidoše ka Bukreštu gradu.
Teško bratu jednom bez drugoga!
LJUTICA BOGDAN I VOJVODA DRAGIJA
Služio je Ljutica Bogdane,
Služio je vojvodu Dragaju,
Služio ga za devet godina;
Ne služi ga, što on blaga nema,
Već za dobra iz potaje šarca.
Kad nastala godina deseta,
Podiže se vojvoda Dragija
Sa gospodom itar lov loviti;
Sva gospoda sokole ponela,
A Dragija malena kraguja.
Kad dođoše na jezero mutno,
Po jezeru utve zlatokrile,
Sva gospoda sokole pustiše,
A Dragija malena kraguja;
Svaki soko utvu uvatio,
Kraguj ptica utve ne uvati.
To Dragiji vrlo mučno bilo,
Pak doziva Ljuticu Bogdana:
"O Bogdane, moja verna slugo!
"Trči, sine, dvoru bijelome,
"Donesi mi sivoga sokola,
"Đda bi nam utvu uvatio,
"Eda bi nam obraz osvetlao
"Na jezeru među gospodari."
A besedi Ljutica Bogdane:
"O Dragija, dragi gospodaru!
"Ne će dati razumna gospođa
"Bez tvojega kaka obeležja."
On mu dade i dva obeležja:
Od pojasa svilenu maramu,
S desne ruke burmu pozlaćenu:
"Evo, sine, i dva obeležja,
"Dones' brže sivoga sokola."
Uze Bogdan oba obeležja,
Ode brže dvoru Dragijinu,
Pak doziva ljubu Dragijinu:
"O gospođo, Dragijina ljubo!
"Pozdravlje ti od tvog gospodara,
"Gospodara i moga i tvoga,
"Da mu pošlješ iz potaje šarca,
"I da pošlješ sivoga sokola."
A besedi ljuba Dragijina:
"O Bogdane, naša verna slugo!
"Ja ću dati sivoga sokola,
"Ali ne smem iz potaje šarca."
On izvadi oba obeležja:
"Evo burma za viteza šarca,
"A marama za siva sokola."
Nema kuda ljuba Dragijina,
Otvorila devetora vrata
I desetu bravu Dubrovničku,
Iz potaje konja izvodila,
Osedla ga i nakiti lepo,
Pa ga dade Ljutici Bogdanu,
Dade njemu konja i sokola;
Kad se Bogdan na šarcu vidio,
Onda reče Ljutica Bogdane:
"Ostaj s Bogom, ljubo Dragijina!
"Ja ne dvorim tebe i Dragiju
"Evo ima devet godinica
"I nastala godina deseta,
"Ne dvorim vas, što ja blaga nemam,
"Već za ovog iz potaje šarca."
Otište se preko polja ravna,
Kano zvezda preko vedra neba;
A zapišta ljuba Dragijina,
Pa potrča u gospodske dvore,
Te doziva devera Manojla:
"Jao mene, devere Manojlo!
"Odbeže nas Ljutica Bogdane,
"I odvede iz potaje šarca,
"I odnese sivoga sokola."
Onda skoči dijete Manojlo,
Pa usede na konja Šavrana,
Otište se za njim preko polja.
Brzo Šavran dostignuo šarca;
Kad to vide Ljutica Bogdane,
Osvrte se s desna na lijevo,
Te pogubi dijete Manojla,
Pa osvoji i konja Šavrana,
Te sastavi šarca i Šavrana.
Glas dopade Dragiji vojvodi:
"Zlo si seo, vojvoda Dragija!
"Zlo si seo i vino popio
"Na jezeru među gospodari!
"Odbeže te Ljutica Bogdane,
"Odvede ti šarca i Šavrana,
"Manojla ti brata pogubio."
Onda skoči vojvoda Dragija,
Ode vriško dvoru gospodskome,
Pa usede šaru bedeviju,
Od koje je i Šavran i šarac;
Dobroj šari dobru volju daje,
Ciči šara, kako zmija ljuta,
Na nozdrve modar plamen liže,
Meće pene preko gospodara,
No s tri koplja u visine skače,
No s četiri dobre u napredak;
Brzo šara dostiže Bogdana,
Dostiže ga, pa ga i prestiže;
A kada se natrag povratila,
Ona ciknu, kako zmija ljuta,
Pak dovati Ljuticu Bogdana,
Dovati ga zubi za oždrelje,
Ud'ri šnjime o zemljicu čarnu,
Te se Bogdan s dušom rastanuo.
Nad njim stao vojvoda Dragija,
Nad njim: stao, te suze proliva:
"O Bogdane, moja slugo verna!
"I Bogdane, moje čedo drago!
"Kad je tebe šarac omilio,
"Za što mi ga zaiskao nisi?
"Ja bi ti ga poklonio, sine,
"I tvoju bi trudbu naplatio;
"Ne bi tako ludo poginuo,
"Ni ja moga braca izgubio."
Pa Bogdana onde saranio,
Braca svoga dvoru odnesao,
Te i njega saranio lepo,
Obojici izdao za dušu,
Kako carski valja i trebuje,
Kako j' zakon u veri rišćanskoj.
BOLANI DOJČIN
Razbolje se vojvoda Dojčine
U Solunu gradu bijelome,
Bolovao za devet godina;
Pa Soluna ne zna za Dojčina,
Oni misle, da je preminuo.
To se čudo na daleko čulo,
Čak daleko u zemlju Arapsku,
Začuo je Uso Arapine,
Jednak čuo, jednak sedla vranca,
Pravo ode ka Solunu gradu,
Te on pade pod Soluna grada,
Pod Soluna u polje široko,
Usred polja šator razapeo,
Od Soluna ište zatočnika,
Da iziđe njemu na mejdana,
Da junački mejdan podijele.
U Solunu ne ima junaka,
Da iziđe njemu na mejdana:
Dojčin bio, pa se razboljeo;
Bio Duka, pa ga boli ruka;
Jest Ilija luda adžamija,
Ono boja nije ni viđelo,
A kamo li s kime učinilo,
Ta ako bi ono i izišlo,
Al' mu ne da ostarila majka:
"Ne, Ilija, luda adžamijo!
"Tebe hoće Arap prevariti,
"Te će mi te luda pogubiti,
"Ostaviti samoranu majku."
Kad to viđe crni Arapine,
Đe junaka u Solunu nema,
Da iziđe njemu na mejdana,
Na Solun je porez udario:
Sve na dvora po jalova ovna,
Po furunu ljeba bijeloga,
I po tovar vina crvenoga,
I po kondir žežene rakije,
I po dvadest žutijeh dukata,
I po jednu lijepu đevojku,
Ja đevojku, ja nevjestu mladu,
Kojano je skoro dovedena,
Dovedena, jošte ne ljubljena.
Sav je Solun porez izredio,
Redak dođe dvoru Dojčinovu;
Ali Dojčin nikoga ne ima,
Do imade ljubu vijernicu
I Jelicu svoju milu seju;
One jadne porez sastavljale,
Al' ga niko da odnese nema,
Jer ga Arap privatiti ne će
Bez Jelice lijepe đevojke.
One su se jadne uzmučile;
Sjede Jela bratu više glave,
Roni suze niz bijelo lice,
Te je bratu lice pokapala;
Tad' se jadan Dojčin razabrao,
Pa besjedi bolani Dojčine:
"Dvori moji, ognjem sagoreli!
"A kade mi brže prokapaste?
"Da mi nije umrijeti s mirom."
Progovara Jelica đevojka:
"O moj brate, bolestan Dojčine!
"Nisu tvoji dvori prokapali,
"No su suze Jelice sestrice."
Tad' govori bolestan Dojčine:
"Što je sele, ako Boga znadeš!
"Al' je vama ljeba nestanulo?
"Ali ljeba, al' crvena vina?
"Ali zlata, al' bijela platna,
"Nemaš čime na đerđefu vesti,
"Nemaš čime, al' nemaš po čemu?"
Progovara Jelica đevojka:
"O moj brate, bolani Dojčine!
"Dosta imam ljeba bijeloga,
"A još više vina crvenoga;
"Dosta zlata i bijela platna,
"Imam čime na đerđefu vesti,
"Imam čime, i imam po čemu;
"Al' da vidiš i druge nevolje:
"Jest došao Uso Arapine
"Pod Soluna u polje široko,
"Od Soluna ište zatočnika,
"Da iziđe njemu na mejdana;
"U Solunu ne ima junaka,
"Da iziđe njemu na mejdana;
"A kad viđe crni Arapine,
"On udari porez na Soluna:
"Sve na dvora po debela ovna,
"Po furunu ljeba bijeloga,
"I po tovar crvenike vina,
"I po kondir žežene rakije,
"I po dvadest žutijeh dukata,
"I po jednu lijepu đevojku,
"Ja đevojku, ja nevjestu mladu;
"Sav je Solun porez izredio,
"Redak dođe na tvoje dvorove:
"Ti ne imaš brata nikakvoga,
"Da sastavlja porez Arapinu,
"No smo jadne same sastavljale,
"I mi jesmo porez sastavile,
"Al' ga niko odnijeti nema,
"Jer ga Arap privatiti ne će
"Bez Jelice baš tvoje sestrice;
"A ču li me, bolestan Dojčine,
"Ja ne mogu ljubit' Arapina,
"Ču li brate, za života tvoga."
Tade reče bolani Dojčine:
"Hej Solune, ognjem sagoreo!
"Đe u tebe ne ima junaka,
"Da iziđe Arapu na mejdan,
"No mi ne bi umrijeti s mirom.'
Pa doziva ljubu Anđeliju:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Jel' mi jošte u životu doro?"
Progovara ljuba Anđelija:
"Gospodaru, bolestan Dojčine!
"Jeste tebe doro u životu,
"I dobro sam ugojila dora."
Tad' besjedi bolani Dojčine:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Idi uzmi dora debeloga,
"Te ga vodi mome pobratimu,
"Pobratimu Petru nalbantinu,
"Da mi kuje veresijom dora,
"Hoću isti Arapu na mejdan,
"Hoću isti, ako doći ne ću."
Jednak njega ljuba poslušala,
Ona uze dora debeloga,
Odvede ga Petru nalbantinu,
Kad je viđe Pero nalbantine,
Još je njojzi bio govorio:
"Snaho moja, tanka Anđelija!
"Zar je mene pobro preminuo,
"Te ti vodiš dora na prodaju?"
Ja govori dilber-Anđelija:
"Moj đevere, nalbantine Pero!
"Nije tebe pobro preminuo,
"No se tebe pobro pozdravio.
"Da mu kuješ veresijom dora,
"Da on ide Arapu na mejdan;
"Kad se vrati, da ti potkov plati "
Progovara nalbantine Pero:
"Anđelija, moja snaho mila!
"Ja ne kujem konje veresijom;
"Da mi dadeš tvoje oke čarne,
"Da ih ljubim, dok se pobro vrati
"I dok mene potkovicu plati."
Anđelija ljuta i prokleta,
Ona planu, kako vatra živa,
Pa odvede nekovana dora,
Te dovede bolesnu Dojčinu.
Veli njojzi bolani Dojčine:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Jel' mi pobro dora potkovao?"
Pisnu Anđa, kako ljuta guja:
"Gospodaru, bolani Dojčine!
"Bog ubio tvoga pobratima!
"On ne kuje konja veresijom,
"No on ište moje oči crne,
"Da ih ljubi, dok mu potkov platiš;
"Ja ne mogu nalbante ljubiti,
"Ta, Dojčine, za života tvoga."
Kad to čuo bolestan Dojčine,
On govori vijernici ljubi:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Osedlaj mi dora debeloga,
"Iznesi mi koplje ubojito."
Pa dozivlje sestricu Jelicu:
"O Jelica, moja mila sejo!
"Donesi mi jednu krpu platna,
"Utegni me, sele, od bedara,
"Od bedara do vitih rebara,
"Da se moje kosti ne razminu,
"Ne razminu kosti mimo kosti."
Hitro su ga obje poslušale:
Ljuba sedla debela dorata,
I iznosi koplje ubojito;
A seja je donosila platno,
Utegoše bolana Dojčina
Od bedard do vitih rebara,
Pripasaše sablju Alamanku,
Privedoše dora od mejdana,
Turiše ga doru na ramena,
Dodaše mu koplje ubojito,
Poznade ga doro od mejdana,
Pa mu ode silan poigravat.
Okrenu ga Dojčin niz čaršiju,
Koliko mu silan podigrava,
Iz kaldrme iskače kamenje.
Al' govore Solunski trgovci:
"Vala Bogu! vala jedinome!
"Od kako je Dojčin preminuo,
"Nije bolji junak proišao
"Kroz Soluna grada bijeloga,
"Ni boljega konja projahao."
Ode Dojčin u polje široko
Ka šatoru crna Arapina.
Kad ga viđe crni Arapine,
Od straha je na noge skočio,
Pa govori crni Arapine:
"Oj Dojčine, da te Bog ubije!
"Jošte li si, more, u životu?
"Hodi, joldaš, da pijemo vino,
"A prođi se kavge i đavola,
"Džaba tebe porez od Soluna."
Al' govori bolani Dojčine:
"Iziđ' kurvo, crni Arapine!
"Izađi mi na mejdan junački,
"Da junački mejdan dijelimo,
"A lasno je piti rujno vino
"I ljubiti Solunske đevojke "
Veli njemu crni Arapine:
"Bogom brate, vojvoda Dojčine!
"Ti se prođi kavge i đavola,
"No odjaši da pijemo vino,
"Džaba tebe porez od Soluna,
"I džaba ti Solunske đevojke;
"Kunem ti se Bogom istinijem,
"Da ti ovđe nikad doći ne ću."
Kad to viđe bolestan Dojčine,
Đe mu Arap izići ne smije,
On nagoni debela dorina,
Na njegova bijela šatora,
Na koplju mu šator preturio.
Kad da vidiš čuda pod šatorom!
Pod šatorom triest đevojaka,
Među njima crni Arapine.
Ja kad viđe crni Arapine,
Đe ga s' Dojčin okaniti ne će,
On se vati vrancu na ramena,
A u ruku koplje ubojito;
Iziđoše u polje široko,
Naljutiše konje od mejdana.
Progovara bolesan Dojčine:
"Udri kurvo, crni Arapine,
"Udri prije da ti žao nije."
Baci koplje crni Arapine,
Da udari bolesna Dojčina,
Al' se doro boju naučio,
Kleče doro do zelene trave,
Visoko ga hoplje preturilo,
Te udara u zemljicu crnu,
Pola koplja u zemlju nagnao,
A pola se odlomilo bilo,
Kad to viđe crni Arapine,
Pleći dade biježati stade,
Pravo bježi k bijelu Solunu,
A za njime bolani Dojčine.
Taman Arap na vrata Solunska,
A stiže ga bolani Dojčine,
Pa poteže koplje ubojito,
Prikova ga Solunu za vrata,
Pa povadi sablju Alamanku,
Te Arapu odsiječe glavu,
Pa na sablji glavu dohitio,
Aradove oči izvadio,
Oči zavi u tanka jagluka,
Baci glavu u zelenu travu.
Pa on ode tamo uz čaršiju,
Kad je bio pobratimu svome,
Pobratimu Petru nalbantinu,
On dozivlje svoga pobratima:
"Iziđ', pobro da ti potkov platim,
"Što si mene konja potkovao,
"Potkovao veresijom dora."
Progovara Pero nalbantine:
"Pobratime, bolani Dojčine!
"Nijesam ti dora potkovao:
"Ja se, brate, malo našalio,
"Anđelija ljuta i prokleta,
"Ona planu, kako vatra živa,
"Pa odvede nekovana dora."
Njemu veli bolesan Dojčine:
"Iziđ' amo, da ti potkov platim."
On iziđe pred svoga dućana,
Manu sabljom bolani Dojčine,
Nalbantinu odsiječe glavu,
Pa na sablji glavu dohitio,
Izvadio oči nalbantinu,
Oči zavi u jagluka tanka,
Glavu baci na mermer-čaršiju,
Pravo ode dvoru bijelome,
Pred dvorom je dora odsjednuo,
Pa on sjede na meku ložnicu,
Pa izvadi oči Arapove,
Te ih baci svojoj miloj seji:
"Eto, sele, oči Arapove,
"Neka znadeš, da ih ljubit' ne ćeš,
"Sele moja, za života moga."
Pa izvadi oči nalbantove,
Te ih daje ljubi Anđeliji:
"Naj ti, Anđo, oči nalbantove,
"Neka znadeš, da ih ljubit' ne ćeš,
"Ljubo moja, za života moga."
To izusti, a dušu ispusti.
ŽENIDBA DJURDJA SMEDEREVCA
Kad se ženi Smederevac Đuro,
Na daleko zaprosi đevojku,
U lijepu gradu Dubrovniku,
U onoga kralja Mijaila,
Po imenu Jerinu đevojku.
Đuro prosi, kralje mu je daje.
Dok isprosi lnjepu đevojku,
Stroši Đuro tri tovara blaga,
Dok dariva svasti i punice,
On potroši hiljadu dukata.
Kada stade svadbu ugovarat',
Onda kralje govorio Đuru:
"Čuješ mene, Smederevče Đuro!
"Kada dođeš Smederevu tvome,
"Te ti staneš kupiti svatove,
"Ti ne zovi Srba u svatove,
"Jer su Srbi teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije,
"Opiće se, zametnuće kavgu,
"Ne ćeš kavzi dževap učiniti,
"A kamo li odvesti đevojku;
"Već ti zovi Grke i Bugare,
"Kupi svata, koliko ti drago,
"Po đevojku, kad je tebe drago."
Kad to začu Smederevac Đuro,
Oprema se dvoru bijelome,
Pa on ode Smederevu gradu,
U putu ga sitna knjiga stiže
Od Jerine lijepe đevojke.
,Čuješ mene, Smederevče Đuro!
"Kad :ti dođeš b'jelu Smederevu,
"Te ti staneš kupiti svatove,
"Ti ne slušaj starca baba moga:
"Ti ne zovi Grka ni Bugara,
"Ne ćeš izić' ni iznijet' glave
"Iz našega grada Dubrovnika,
"Ja nekmoli izvesti đevojke;
"Veće zovi Srbe u svatove:
"Kuma kumi Debelić-Novaka.
"A prikumka Novaković-Gruja,
"Starog svata Sibinjanin-Janka,
"A đevera Kraljevića Marka,
"A čauša Relju Krilaticu,
"A vojvodu Obilić-Miloša,
"Barjaktara Toplicu Milana,
"A privenca Kosančić-Ivana,
"A ostale koje tebe drago;
"Kupi, Đuro, hiljadu svatova,
"Pa ti hajde, kada tebe drago"
Kada Đuro knjigu razgledao,
Ne bješe mu milo nikoliko,
On u misli Smederevu dođe.
Daleko ga mati ugledala,
Malo bliže pred njeg' išetala,
Ruke šire, u lice se ljube,
Đuro majku u bijelu ruku,
Uzeše se za bijele ruke
I odoše na bijelu kulu,
Pa sjedoše za sovru gotovu.
Pita majka Smederevca Đura:
"A moj sine, Smederevče Đuro!
"Jesi li mi putovao mirno?
"Jesi l' mene snahu isprosio,
"Mene snahu, tebe vjernu ljubu?"
Veli njojzi Smederevac Đuro:
"Oj Boga mi, moja stara majko!
"Ja sam tebe putovao mirno,
"I tebe sam snahu isprosio,
"Tebe snahu, mene vjernu ljubu,
"U lijepu gradu Dubrovniku
"U onoga kralja Mijaila,
"Po imenu Jerinu đevojku.
"Dok isprosih Jerinu đevojku,
"Ja potroših tri tovara blaga,
"Dok darivah svasti i punice,
"Ja potroših hiljadu dukata;
"A kad stadoh svadbu ugovarat',
"Onda mene kralju besjedio,
"Kada stanem kupiti svatove,
"Da ne zovem Srba u svatove:
""U piću su teške pijanice,
""A u kavzi ljute kavgadžije,
""Opiće se, zametnuće kavgu.
""Ne ćeš kavzi sevap učiniti,
""A kamo li odvesti đevojku;
""Veće zovi Grke i Bugare,
""Pa ih kupi koliko ti drago,
""Po đevojku, kada tebe drago.""
"Ja otale pođoh, stara majko!
"U putu me sitna knjiga stiže
"Od Jerine od moje đevojke:
""Čuješ mene, Smederevče Đuro!
""Kad ti dođeš b'jelu Smederevu,
""Te ti staneš kupiti svatove,
""Ti ne slušaj starca baba moga:
""Ti ne zovi Grka ni Bugara,
""Ne ćeš izić' ni iznijet' glave
""Iz našega grada Dubrovnika,
""Ja nekmoli izvesti đevojke:
""Veće zovi Srbe u svatove:
""Kuma kumi Debelić-Novaka,
""A prikumka Novakova Gruja,
""Starog svata Sibinjanin-Janka,
""A đevera Kraljevića Marka,
""A čauša Relju Krilaticu,
""A vojvodu Obilić-Miloša,
""Barjaktara Toplicu Milana,
""A privenca Kosančić-Ivana,
""A ostale koje tebe drago;
""Kupi, Đuro, hiljadu svatova,
""Pa ti hajde, kada tebe drago." "
"Sad me sjetuj, moja stara majko!
"Al' ću slušat' kralja tasta moga,
"Al* Jerinu lijepu đevojku?"
Veli njemu ostarila majka:
"O moj sinko, Smederevče Đuro!
"Latini su varalice stare,
"Hoće tebe, sinko, prevariti;
"Ti ne slušaj kralja tasta svoga,
"Već poslušaj Jerinu đevojku,
"Pa ti zovi Srbe u svatove
"Ako tebe bude do nevolje,
"Oni će ti biti u nevolji."
Kad to začu Smederevac Đuro,
Sjede pisat' knjige po koljenu,
Rasturi ih na četiri strane,
Pa počinu nekoliko dana,
Al' evo ti Sgaroga Novaka
I sa njime dijete Gruica;
Malo za tim postajalo vreme,
Ali eto od Sibinja Janka,
Vodi Janko stotinu svatova;
Ode Janko na bijelu kulu,
Pomoli se niz poljice Marko,
A za Markom Relja od Pazara,
A za Reljom vojvoda Milošu,
Za Milošem Toplica Milane,
Za Milanom Kosančić Ivane.
Sastaše se Srpske vojevode
I hiljadu kićenih svatova.
Lijepo ih dočekao Đuro,
Pa je njima tiho besjedio:
"Braćo moja, hiljada svatova!
"Ja ne idem sada Dubrovniku,
"Veće šaljem pobratima Marka;
"Lijepo mi poslušajte Marka
"I mog kuma Starinu Novaka."
Odatle se svati podigoše,
Dubrovniku putovaše mirno.
Kad su došli Dubrovniku gradu,
Ondaj reče Kraljeviću Marko:
"Braćo moja, hiljada svatova!
"Sada ćemo na kapije doći,
"Valja proći, moja braćo draga!
"Sedamdeset i sedam kapija,
"Dok se dođe pod bijelu kulu,
"Pod kulom su sovre postavljene,
"Na sovrama vino i rakija
"I ostale svake đakonije;
"Oko sovri sluge i sluškinje,
"Da primaju konje i oružje:
"Konje dajte, oružja ne dajte,
"Pod oružjem za sovre sjedajte,
"Prek' oružja mrko vino pijte;
"Kada dođe Dubrovački kralju,
"Vi šutite, ja ću govoriti."
U riječi pod kulu padoše.
Sluge njima konje privatiše,
A sluškinje svijetlo oružje;
Konje daše, oružje ne daju,
Pod oružjem za sovre sjedaju,
Prek' oružja mrko piju vino.
Al' eto ti Dubrovačkog kralja,
Pa je njima tiho govorio:
"O moj kume, Starina Novače!
"I do sad su svati dolazili,
"Pod oružjem nisu pili vina."
Novak ćuti, ništa ne govori,
Progovori Kraljeviću Marko:
"Prijatelju, Dubrovački kralju!
"Ovaki je adet u Srbalja:
"Prek' oružja piju mrko vino,
"Pod oružjem i sanak borave."
Kralj se vrati i ode na kulu.
Tu su noćcu tavnu prenoćili,
Kad u jutru jutro osvanulo,
Al' povika s bedena Latinče:
"Čuješ kume, Debelić-Novače!
"Eto gore na bijeloj kuli,
"Onđe ima dvoje Latinčadi,
"Zovu tebe na mejdan junački,
"Valja njima na mejdan izići,
"Pa odvesti Jerinu đevojku."
Kad to začu Starina Novače,
On pogleda na Gruicu svoga,
A Gruica ne šće ni na koga,
Veće skoči na noge lagune,
Pa on ode uz bijelu kulu,
Kad iziđe na kulu tananu,
Srete njega dvoje Latinčadi
S dvije oštre sablje u rukama,
Na Gruicu juriš učiniše,
Pade Grujo po zemljici crnoj,
Manu rukom i mačem zelenim,
Od dvojice načini četari,
Pa on pođe niz bijelu kulu,
Javi mu se Jerina đevojka:
"Stani malo, dijete Grujice"
Pa mu baci jabuku od zlata:
"Naj to tebe, dijete Gruica:
"Ako tebe do nevolje bude,
"Neka znadeš, đe Jerina sjedi."
Siđe Grujo Starini Novaku
I donese glave od Latina.
Istom Grujo sjede za trpezu,
A povika s bedena Latinče:
"Čuješ kume, Starina Novače!
"Eto dolje pod bijelom kulom,
"Tu imaju tri konja viteza,
"U sedlima do tri bojna koplja,
"Vrhovi im nebu okrenuti,
"Da preskočiš tri konja viteza,
"Pa da vodiš Jerinu đevojku.''
Kad to začu Starina Novače,
On pogleda Kraljevića Marka,
Marko gleda od Sibinja Janka,
Janko gleda Relju Bošnjanina,
Relja skoči na noge lagune,
Pa on ode pod bijelu kulu,
I preskoči tri konja viteza
I na njima do tri koplja bojna,
Pa poteže sablju okovanu,
Oko konja dvanaest katana,
Sve dvanaest Relja pogubio,
Pa uzima tri konja viteza,
Odvede ih Starini Novaku.
Istom Relja sjede za trpezu,
Ali viče s bedena Latinče:
"Hajde kume, Starina Novače'
"Te strijeljaj na kuli jabuku."
Gleda Novak vojvodu Miloša,
Miloš skoči na noge lagune,
Uze str'jelu za zlatnu tetivu,
Ustrijeli na kuli jabuku,
Pa donese Starini Novaku.
Ražljuti se Kraljeviću Marko,
Pa govori Starini Novaku:
"Da ja znadem, đe sjedi Jerina,
"Ja ih ne bih više ni molio."
Veli njemu dijete Gruica:
"Hajde za mnom, Kraljeviću Marko.
"Viđeo sam, đe sjedi Jerina."
Iziđoše na kulu tananu,
I nađoše Jerinu đevojku,
Svedoše je niz tananu kulu,
Al' povika s bedena Latinče:
"Čuješ kume, Starina Novače!
"Pred vama je sada zatvoreno
"Sedamdeset i sedam kapija."
Progovori Kraljeviću Marko.
"Daj mi, Grujo, Šarca od mejdana,
"Na njemu su ključi od kapija."
Grujo njemu dovede Šarina;
Kad se Marko dovati Šarina,
Pa poteže tešku topuzinu,
Koliko se Marko ražljutio,
Kako^vrata koja udaraše,
Na četiri pole odlijeću,
Dok on dođe na gradsku kapiju,
Tvrda bješe, da je Bog ubije!
Kad udara teškom topuzinom,
Sva se ljulja iz temelja kula,
I prosu se iz kule kamenje;
Al' povika Dubrovački kralju
(Na kuli se onoj dogodio):
"Nemoj više udarati, Marko."
Pa doleće i donese ključe,
I otvori od kapije vrata.
Stade Marko kapiji na vrata,
Broji svojih hiljadu svatova,
Svatovi mu na broj iziđoše.
Onda reče Kraljeviću Marko:
"Hodi amo, prijatelju kralju,
"Hodi kralju, da se darujemo,
"Darujemo, i da s' oprostimo,
"Što je koji učinio kvara."
Dođe njemu Dubrovački kralju,
On mišljaše i očekivaše,
Da će njega darivati Marko;
Manu Marko topuzinom teškom,
Mrtav kralje pade na kapiju,
A otide hiljada svatova,
Prav' odoše Smederevu gradu,
Kad su došli gradu Smederevu,
Lijepo ih Đuro dočekao,
I drža ih petnaest danaka;
Ode Đuro s Jerinom na kulu,
A ostali svaki dvoru svome.
DJURDJEVA JERINA
Pošetala Đurđeva Jerina
Ispod grada b'jela Smedereva
Pokraj vode tihoga Dunava,
A za njome Grgurević Makso,
Za Maksimom majka Maksimova
Besjedila Đurđeva Jerina:
"Moj unuče, nejačak Maksime!
"Bi li mene nešto sjetovao?
"Ja imadem šćercu mljezinicu,
"Troji su je prosci zaprosili:
"Jedno prosi Vilip Madžarine,
"Od Madžarske od zemlje bogate;
"Drugo prosi od Moskova kralju;
"Treće prosi car Otmanoviću
"Od Stambola grada Carigrada;
"Sjetuj mene dijete, Maksime,
"Kom ću proscu moju ćerku dati?"
Besjedi joj dijete Maksime:
"Ja ću tebe, bako, sjetovati:
"Ako hoćeš mene poslušati,
"Podaj ćerku Vilipu Madžaru,
"Te će ona biti u bogatu;
"Ako ne daš ćerku za Madžara,
"A ti podaj od Moskovske kralju,
"Kad budemo s kraljem prijatelji,
"Moskovi su od boja junaci,
"Mogu nama pomoć' vojevati;
"Ako li je dadeš za Turčina,
"Turčin hoće zemlju od miraza,
"Hoće zemlju, hoće i gradove."
Kad to začu Đurđeva Jerina,
Maksima je rukom udarila,
Udari ga rukom po obrazu,
Kako ga je lako udarila,
Udarila po bijelu licu,
Četiri mu pomjerila zuba,
Maksim pade u travu zelenu,
Svega g' crna krvca obalila,
Krvcu pljuje, a tiho besjedi:
"Bog t' ubio, moja stara bako!
"Kud je dala, u z'o čas je dala!
"S njome dala zemlju i gradove!"
Kako reče, onako se steče:
Dade ćerku za Otmanovića,
I s njom dade zemlju i gradove.
SMRT VOJVODE KAICE
Podiže se gospodine kralju
Od prekrasne od Maćedonije
Iz pitoma mesta Smedereva
Od svojega dvora čestitoga,
S' sobom vodi dvanaest vojvoda;
Podiže se itar lov loviti.
Na Kovinu Dunav prebrodio,
Pa se maši Vlaške zemlje ravne,
Dok s' doiti Vršačke planine,
Lov lovio Vršačkom planinom,
Lov lovio letnji dan do podne
Tako kralju Bog i sreća dala,
Te od lova ništa ne ulovi:
Ni jelena, ni košute brze,
Niti kakva od sitna zverinja,
Dobar kralja kobak sukobio,
Sukobi ga vojvoda Sibinjska,
S' sobom vodi tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Kralj mu Božju pomoć nazivao.
"Božja pomoć, vojvodo Sibinjska!"
Vojvoda mu bolje odaziva:
"Zdravo, kralju od Maćedonije!
"Zlatna kruno pod nebom na zemlji,
"Jasna zvezdo na Maćedoniji!
"Zvao bi te, da se napijemo,
"Nemam ovde vina ni rakije,
"A da si me zatekao, kralju
"Kod Nemeša bana Vršačkoga,
"Može biti, da bi se napili;
"Već sam s decom igru zametnuo,
"Odi, kralju, da se poigramo."
Al' besedi gospodine kralju:
"Brate Janko, budalasta glavo!
"Za nas nije vika, ni skakanje,
,Već je za nas vino i rakija,
"I gospodstvo, da gospodujemo,
"Mudra pamet, da pametujemo,
"U men' ima i mlađi vojvoda,
"koji bi se radi poigrati,
"Svome kralju obraz osvetlati."
Raspe kralju svilena šatora,
Zelen šator od zelene svile,
Na njem' zlatni dvanaest krstova,
Trinaesta jabuka od zlata,
U njoj sjaji bescen kamen dragi;
Pod šatorom sede š ti vino.
Posađuje do desna kolena
Elčibašu Dojčetića Vuka,
Pa do Vuka Boška Rajčevića,
Pa Stojana Stepojeva sina,
Pa do njega Jovicu Resavca,
Kučajinska bojna kopljenika
Od Resave lepe vode ladne;
Pa do njega Golemović-Đuru,
Pa do Đure Orlovića Pavla,
Pa do Pavla Rado-beg-Mijajla,
Do Mijajla Grčića Manojla,
Do Manojla Šajnović-Damnjana,
Do Damnjana Oblačića Rada,
A do Rada Kajicu Radonju;
Kaicom je sovru začelio
Sproć' čestitog lica kraljevoga.
Kakva j' krasna Kaica vojvodo!
U kakvom li gospodskom odelu!
Na pleći mu zelena dolama
Od kadive, izvezena zlatom,
Na dolami toke suva zlata,
A pokraj nji trideset putaca,
Svako mu je od po litre zlata,
A pod grlom litra i po zlata,
Koje mu se na burmu odvija,
Te vojvoda njime pije vino;
Na vojvodi čizme i čakšire,
Čizme su mu srebrom potkovane,
A čakšire od plave kadive;
Po dolami kolasta azdija,
Sva od srebra i od čista zlata;
Na vojvodi kalpak svile bele,
Za kalpakom od srebra čelenka,
O njoj zlatni trista trepetljika,
Svaka valja dva dukata zlatna,
U čelenki dva kamena draga,
vojvodi se vidi putovati,
Kroz krajinu voditi vojvode,
U po noći, kano i u podne;
Oko vrata kolajna od zlata,
Za pojasom dve ubojne strele;
Visok junak, tanak u pojasu,
Bela lica, crni nausnica,
Crn mu perčin pojas premašio;
Preko krila gola sablja britka,
Preko gole sablje pije vino;
Pokraj čizme buzdovan pozlaćen.
Kad se triput obrediše vinom,
Kaica ti na noge ustade,
Pa se svome on poklanja kralju:
"Kralju Đurđu, roditelju krasni!
"Pusti mene međ' Madžare, babo!
"Da se malo poigram s Madžari."
A kralj Đurađ zače besediti:
"O Kaica, moje čedo drago!
"Moj pernati od sunašca štite!
"Diko moja svagda na divanu!
"Sabljo britka svagda na mejdanu!
"A kreposti među vojvodama!
"Pustiću te međ' Madžare, sine!
"Al', tako ti uleve od kralja!
"I tako ti leba carevoga!
"Nemoj, sine, zametati kavge;
"Nas je malo, a mlogo Madžara:
"Što nas ima? dvanaest vojvoda,
"Nije šala tri stotin' Madžara
"I šezdeset dece Karavlaa!"
Al' Kajica besedio kralju:
"Kralju Đurđu, roditelju krasni!
"Ne ću, babo, zametati kavge
"A tako mi uleve kraljeve!
"I tako mi leba carevoga!"
Kralj ga ne sme otpraviti sama,
Već šnjim posla Oblačića Rada;
Obe ljute zmije od krajine.
Vojvode se međ' Madžare šeću,
A Madžari igru započeše,
Prvu igru, trka pešačkoga;
Kad potrča Oblačiću Rade,
On natrča tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
A Madžari igru započeše,
Drugu igru, kola Madžarskoga;
Kad zaigra Kaica Radonja,
On nadigra tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
A Madžari igru započeše,
Treću igru, skoka junačkoga;
A kad skoči Oblačiću Rade,
On natskoči tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
A Madžari igru započeše,
Započeše kamena s ramena;
Kamen dođe Kaici vojvodi,
Kad se baci Kaica vojvoda,
On nadbaci tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
Al' besedi vojvoda Sibinjska:
"Mili Bože, da luda kaura!
"Što bi snage, kamenu predade."
Kad Kaica razumeo reči,
On otima kamen od Madžara,
Da belegu svoju posvedoči;
Kad se baci Kaica vojvoda,
Od belega dalje odbacio.
Rasrdi se vojvoda Sibinjska,
Pa pripasa sablju okovanu,
Pa se kralju pod šatora šeće:
"Kralju Đurđu od Maćedonije!
"Odi kralju, da se promenimo:
"Daj ti meni dvanaest vojvoda,
"Gole, bose, u košulji tankoj,
"Ja ću tebi tri stotin' Madžara
"Sve na konjma pod oružjem svetlim,
"I daću ti šeset Karavlaa,
"I daću ti na svaku godinu
"Za života tri tovara blaga."
Slavan Đurađ zače besediti:
"Brate Janko, budalasta glavo!
"Jesi l' čuo da li zapamtio:
"Da je bila proja za šenicu?
"Da li Madžar za Maćedoniju?
"Da li Srbin za Erdelj-krajinu?
"Ne dam same Kaice vojvode
"Za četiri na krajini bana:
"Za Nemeša bana Vršačkoga,
"Za Geciju bana Titelskoga,
"Za Ištvana bana Slankamenska
"I za Petra bana Varadinskog,
"Sve od Vršca pa do Varadina,
"Za svu zemlju i četiri bana;
"Za to ne dam vojvode Kaice,
"A kamo li ostali vojvoda!"
Rasrdi se vojvoda Sibinjska,
Pa išeta pred šatora svil'na,
Pa doziva vojvodu Kaicu:
"Od' junače, da s' nadstreljujemo!
"Da bijemo nišan Za oblakom."
Gdi je Madžar okom pogledao,
Tu Kaica strelom udario,
Zla Kaici sreća pristupila,
Te de gleda strele u Madžara,
Već on gleda nišan za oblakom:
Zape strele od Sibinja Janko,
I ustreli vojvodu Kaicu
Na zlo mesto baš pod sisu levu,
Toke razbi, srce mu raseče;
Zemlji pade vojvoda Kajica,
Vrisnu junak, kao soko sivi:
"Kralju Đurđu roditelju krasni!
"Ubi mene Madžar iznenada
"Brez junačkog moga ogledanja
"Moje sablje i desnice ruke!"
Skoči kralju na noge lagane,
Pa Kaicu uzima na krilo,
Pa Kaicu i grli i ljubi:
"Moj pernati od sunašca štite!
"Diko moja svagda na divanu!
"Britka, sabljo svagda na mejdanu!
"A kreposti među vojvodama!
"Možeš li mi preboleti, sine?
"Da te baba na lekare dade?"
"A Kaica jedva izgovara;
"Kralju Đurđu, roditelju krasni!
"Ja ti, babo, preboleti ne ću;
"Jer su strele puste otrovane,
"Na zmijinu jedu nakaljene;
"Ako možeš, osveti me, babo!"
To izreče, pa se s dušom rasta.
Kralj zakuka, kano kukavica:
"J'o Kaica, moj sokole sivi!
"Al' ti babi krila odlomiše
"I obadva oka izvadiše!
"Kako ćete preboleti baba?
"Na Beljacu ostaviti sama,
"Da mi čuvaš brez promene stražu?"
Pa pogleda okom na vojvode,
A vojvode jedan na drugoga,
Pa se dobri doitiše konja,
Bojna koplja zemlji položiše,
Za britke se sablje prevatiše,
Međ' Madžare juriš učiniše,
Pognaše se po polju Beljacu.
Da Je kome stati pogledati,
Šta vojvode od Madžara rade!
Tako kralju Bog i sreća dade,
Od vojvoda niko ne pogibe
Razma glavom Kavca Radonja;
Od Madžara niko ne ostade
Razma glavom od Sibinja Janko,
I on beži Vršcu na krajini.
A vojvode, braća milostiva,
Sa sabljama sanduk otesaše,
Saraniše vojvodu Kaicu
Čelo glave koplje udariše,
Na koplje mu sokola metnuše,
Za koplje mu konja privezaše,
Po grobu mu oružje prostreše;
Od Madžara unku načiniše,
Obgradiše groba Kaičina,
Da Madžari k njemu ne dolaze,
Da mu mrtvu ne pretresu telo.
Kuka kralju, kano kukavica:
"J'o Kaica, moje čedo drago!
"Diko moja svagda na divanu!
"Sabljo britka svagda na mejdanu!
"I kreposti među vojvodama!
"Suva zlata Smederevski ključi!
"Desno krilo od Srpske krajine!
"Kako će te preboleti baba!
"Kako će te ostaviti sama,
"Da mi čuvaš na Beljacu stražu
"Brez promene dokle je krajine?"
ŽENIDBA TODORA OD STALAĆA
Sede Todor za večeru s majkom
U Stalaću gradu bijelome
U svojemu dvoru gospodskome,
Večeraju, piju vino ladno;
Stade mati suze prosipati,
Svome sinu poče besediti:
"O Todore, moje čedo drago!
"Već sam, sine, vrlo ostarila,
"Ostarila i onemoćala,
"Ne mogu ti poslovati, sine,
"Ni po belu dvoru posrtati,
"Niti tvoje goste privatati.
"Već prosipaj riznicu i blago,
"Te ti prosi gospođu devojku,
"Tebe ljubu, a mene odmenu.
"Neka radi po gospodsku dvoru."
Todor muči, ništa ne besedi,
Povečera i napi se vina,
Pa ustade na noge junačke,
Pa se časnu krstu prekrstio,
Pomenuo oca Nikolaja
I nedelju i vaskrsenije
I veliko časno vanđelije,
Pa užeže rzan jasnu sveću,
Te odšeta konjma u ahare,
I izvede đogu babajina,
Triput ga je zobi nazobio.
I triput ga napojio vina,
Osedla ga sedlom Carigradskim,
A zauzda uzdom seratlijnskom;
Pa na sebe ruo izmenjuje,
Sve ubavo ruo krajišnjičko,
A na glavu kapu i skuviju,
Za skuviju pozlaćeno perje,
Jeste u dnu srebrom zaliveno,
A po sredi prepleteno zlatom,
A po vru kićeno biserom;
Pa pripasa sablju babajinu,
A usede konja babajina,
Otište se niz vodu Moravu,
Prvi su ga petli zapevali
Kod ubava mesta Požarevca,
A jarko ga ogrejalo sunce
Kod malena sela Dubrovice
Na Dunavu lepoj vodi ladnoj,
Al' na vodi tridest devojaka,
Te devojke belo platno bele,
I med njima sestra Nikolina,
Mila seja Martoloz-Nikole;
Jerina je jeste isprosila
Za Tomaša braca rođenoga,
Prsten dala i jabuku zlatnu,
Poarčila dvan'est tovar' blaga;
Na devojki gospodsko odelo:
Na njojzi su kaftani od zlata,
A na glavi tri venca biserna,
Tri biserna, četvrti od zlata,
Oko grla tri drobna đerdana,
Dva od zlata, treći od bisera;
Pa devojka za đerđevom veze,
Zlatom veze sve po čistoj svili
Njima Todor višnja Boga nazva:
"Božja v' pomoć, beljare devojke!
"O devojke, tako sreću stekle!
"Tako vam se ubelilo platno!
"Dušo moja, na dar ga delile!
"Kažite mi druma Smederevska?"
Sve devojke zemlji pogledaše,
Ne pogleda sestra Nikolina,
Već pobaci i đerđev i zlato,
Pa išeta na drum pred junaka:
"Eto, junak, druma Smederevska "
A besedi Todor Pomoravac:
"Dušo moja! gospođo devojko!
"Dodajde mi malo vode ladne,
"Da s' napijem trudan i umoran
"Iz daleke zemlje putujući."
Uze kondir gospođa devojka,
Pa zagrte kaftanima skute,
Pa zagazi u vodu Moravu.
Te zavati vode u kondiru,
Te junaku na konju dodaje.
Junak vode ni gledači ne će,
Mimo kondir dovati devojku,
Podiže je za se na đogata,
Pa je triput opasa pojasom,
A četvrti od sablje kajasom;
Šnjom se manu preko polja ravna,
Kako zvezda preko vedra neba;
Sunce sede, stiže dvoru svome,
Te gospodu svate sakupio,
I miloga okumio kuma;
U ponoći nagna sveštenika,
Te se junak venča sa devojkom.
Kad u jutru beli dan svanuo,
Glas dopade Jerini gospođi:
"O Jerina, luda ženska glavo!
"Zaludi si snau isprosila
"I toliko potrošila blago
"Kad si ludo roha ostavila
"Od godine opet do godine:
"Odvede je Todor od Stalaća."
Kad to čula Jerina gospođa,
Ode brže na divana Đurđu:
"Slavni Đurđu, Srpska kruno zlatna!
"Ti ne držiš kod sebe vojvode,
"Veće držiš Turke janičare,
"Vojvode ti, ka' i janičari,
"Te otimlju pod silje devojke
"Isprošene i prstenovane:
"Slušaj čuda: Todor Pomoravac
"Odveo mi snau isprošenu,
"Isprošenu i prstenovanu!"
Nasmeja se Đurađ na divanu:
"Oće Bog me moj vitez Todore!
"Al" mu vrlo trebuje devojka."
Al' ne može slavan despot Đurđe
Svojoj gospi atar da pokvari,
Već pogleda po divanu redom:
"O vojvode, moji sokolovi!
"Vitezovi, moja desna krila!
"Jeli majka rodila junaka,
"Il' sestrica braca održala
"I muškijem opasala pasom,
"Da otide do Stalaća grada,
"Da dovede vezana Todora?"
Sve vojvode zemlji pogledaše,
Dobro znadu Todor-Pomoravca,
Lako maše, al' udara teško,
Gdi udari, melem ne trebuje;
Al' ne glede četiri vojvode,
Što su skoro pristupile Đurđu,
Još Todora ni vidili nisu,
A kamo l' mu na boj izodili;
Pristupiše slavnome despotu,
Celuju ga u skut i u ruku:
"Prosti Đurđu, Srpska kruno zlatna!
"Mi idemo do Stalaća grada,
"Dovešćemo vezana Todora."
Onda Đurađ poče besediti:
"Id'te deco, pošli u dobri čas!
"Al' čujete, moja deco draga!
"Ko se godi na Todora fali,
"Sramotan je svaki se vraćao:
"Ja se bojim, moja deco draga,
"I vi ćete sramotni se vratit',
"Mene ćete vi osramotiti."
Ne slušaju četiri vojvode,
Usedoše konje vitezove,
I odoše do Stalaća grada
Kad dođoše Todoru pred dvore,
Al' u dvoru igra i popevka,
A nevesta stoji kod devera;
A vojvode s konja ne sjauju,
Već Todora pred dvore zazivlju.
Upadoše Todorove sluge:
"Na milosti, Todor-gospodaru!
"Pred dvorom ti kraljeve vojvode,
"Oni tebe pred dvore zazivlju."
Usta Todor na noge junačke,
U desnicu uze kupu vina,
Kupu vina od dvanaest oka,
A u levu šestoper pozlaćen,
Pa iziđe pred gospodske dvore,
Pa besedi Todor Pomoravac:
"Braćo moja, dobro ste mi došli!
"Od'te u dvor, vino da pijemo,
"Ja se ženim te činim veselje."
Al' vojvode ne gledaju vina,
Već Todora biju buzdovanom,
Namiriše tridest buzdovana;
Kad junaka dobolelo beše
I junačko pleće utrnulo,
Baci Todor i kondir i vino,
Pa i stade biti buzdovanom,
A kako i lako udaraše,
Iz bojni i sedal' izmetaše,
Sa dobrijem konjma rastavljaše,
A sa crnom zemljom sastavljaše,
Pa bijene opet naterao,
Te bijeni konje usedoše,
I popiše jednu kupu vina,
Kupu vina od dvanaest oka;
Pa i Todor ispratio lepo.
"Id'te, braćo, pošli u dobri čas!
"Pozdrav'te se Jerini i Đurđu,
"Kako sam vas dočekao lepo,
"A još lepše, braćo, ispratio."
Pa se majki u dvore povrati:
"Sandaćija, moja mila majko!
"Svetuj mene, moja slatka rano!
"Kud ću sade, na koju li stranu?
"Ako ć' ići Smederevu slavnu,
"Oće mene Đurađ obesiti;
"Ako ć' ići caru u Carigrad,
"Nazvaću se carev novi prebeg."
A devojka sluša od devera,
Pak se mlada pusti od devera.
Pak Todora privati za ruku:
"O Todore, dragi gospodaru!
"Zazor mi je u te pogledati,
"A kamo li s tobom besediti,
"Bit' ne može, valja besediti:
"Ti ne idi slavnu Smederevu,
"Nit' ti idi mestu Carigradu,
"Odbroj mene dvan'est tovar' blaga,
"I daj mene Srblje vitezove,
"Sedamdeset bojnokopljanika,
"Kopljanika, izbrani junaka.
"Ja ću sama ići Smederevu,
"Da Jerini za'vi arač vratim;
"A tako mi dobre sreće moje!
"Nevere ti učiniti ne ću."
Onda usta Todor Pomoravac,
Te otvori na riznici vrata,
I odbroj'i dvan'est tovar' blaga,
I dade joj Srblje vitezove,
Da gospođi zafaita nema
Putujući sama Smederevu,
Ode šnjime gradu Smederevu.
Kad je bila gradu na pogledu,
Daleko je Jerina videla
Sa čardaka sa bijele kule,
Čim je vid'la, tim je i poznala,
I na nju se grotom nasmejala:
"Blago mene, eto snae moje!
"Nevere mi učinila nije.
"Venčaće je za braca Tomaša."
Poklanja se ljuba Todorova:
"O Jerina, nesuđena za'vo!
"Ne mogu se po dvaput venčati
"Za života gospodara moga "
To ne sluša Jerina gospođa,
Već pod siljem okumila kuma,
I pod siljem nagna sveštenike,
Te venčala braca i snašicu.
A kad došla ona noćca tamna,
Te svedoše dvoje mladenaca
Kad Tomaša sanak prevario,
Trže nože ljuba Todorova,
Te zaklala braca Jerinina
Kad u jutru beo dan osvanu,
Podranila gospođa Jerina,
Te otišla u novu al-bašču,
I nabrala cveća svakojaka,
Da probudi braca i snašicu;
Kad đerdeku otvorila vrata,
Sva ložnica u krvi ogrezla,
A bratac joj u krvi ležaše,
Nevesta mu stoji čelo glave,
U ruku joj noževi krvavi.
Kad to vide Jerina gospođa,
Ud'ri licem o zemljicu čarnu,
A zapišta, kao zmija ljuta:
"Za što, snao? da od Boga nađeš!
"Za što si mi braca umorila?
"Da nij' ovo Jerina gospođa!
"Ni ti ne ćeš po svetu oditi."
Povikaše Srblji vitezovi,
Sedamdeset bojnokopljanika:
"Ostani se, Jerina gospođo!
"Od neveste ljube Todorove,
"Od neveste, od naše gospođe!
"Da nis' ovo Srblji vitezovi'
"Ni ti ne ćeš po svetu oditi."
Onda ode Jerina gospođa,
Ode brže na divana Đurđu:
"Slavni Đurđu, Srpska kruno zlatna!
"Snaa mi je never' učinila,
"Zaklala mi braca u ložnici."
Tad' joj stade Đurađ besediti:
"O Jerina, luda ženska glavo!
"Šta s' tražila, još si malo našla;
"A nisam li tebe besedio:
""Ostani se, Jerina gospođa,
""Od neveste ljube Todorove?""
Ona svoga braca izgubila,
Svoga braca saranila lepo,
Sa snaom se lepo pomirila,
I sav joj je arač poklonila,
Te nevesta ode dvoru svome.
OBLAK RADOSAV
Poranio Oblak Radosave
Niz široko polje Godominsko,
Kad je bio nasred Godomina,
Sretoše ga dv'je gospođe mlade:
Jedno ljuba Bijelić-vojvode,
A drugo je Zlatokosić-Pavla;
Nose mlade dvoje đece ludo
Kad sretoše Đurđevu vojvodu.
O skutu mu obiskoše mlade,
Ljube Rada u skut i u ruku,
Pa odoše smjerno govoriti:
"Bogom kume, Oblak Radosave!
"Bogom kume i svetim Jovanom!
"Krsti nama dvoje đece ludo,
"Pa ti idi Smederevu gradu,
"Tamo su ni naši gospodari:
"Bijeliću i Zlatokosiću,
"U tavnici gospođe Jerine,
"Pa ih hoće mlade da pogubi;
"No se moli gospođi Jerini,
"Nek ih pusti iz tavnice klete."
Al' govori Oblak Radosave.
"Čujete l' me, dvije moje kume!
"Vi uzmite dvoje đece ludo,
"Pa idite dvoru bijelome,
"A ja odoh Smederevu gradu
"Moliti se Đurđu i Jerini,
"Neka puste vaše gospodare
"Iz tavnice, da je Bog ubije!"
To izreče, ode Smederevu,
A kad dođe ka Đurđevoj kuli,
Ali sjedi Smederevac Đurđe,
Evo sjedi pred bijelom kulom,
I sa šnjime Todor od Stalaća
I Pojezda od Golupca grada;
Oni piju crveniku vino;
No kad dođe Oblak Radosave,
A on njima Božju pomoć dade,
Pa srdito ode govoriti:
"Gospodaru, Smederevac-Đurđe!
"Jazuk tebe i gospodstvu tvome,
"Što s' Jerini, Đurđe, dopustio,
"Te pogubi tolike vojvode
"I polomi krila od krajine!
"No ti s' molim, dragi gospodaru!
"Pokloni mi dvije vojevode:
"Bijelića i Zlatokosića,
"Te ih pusti sa dna iz tavnice."
Al' mu veli Smederevac Đurđe:
"Slugo moja, Oblačiću Rade!
"Idi, slugo, na gornja vješala,
"Otišlo je trideset katana,
"Odveli su dvije vojevode,
"Hoće ti ih danas objesiti;
"No se moli gospođi Jerini,
"Ne će l' ti ih ona pokloniti."
Kad to začu Oblačiću Rade,
On okrenu debela đogina,
Ode brzo na gornja vješala,
Te priviknu na katane mlade:
"Ne vješajte dvije vojevode,
"Mene ih je Đurđe poklonio!"
To katane jedva dočekaše,
Pustiše mu dvije vojevode.
Al' eto ti Jerine proklete,
Šnjome ide dvanaest dvorkinja,
Te joj nose skute i rukave:
Kako kleta na vješala dođe,
Ta srdito na katane viknu:
"Šta stojite, te ih ne vješate?"
A pripade Oblak Radosave
Moliti se gospođi Jerini:
"O gospođo, Đurđeva Jerino!
"Pokloni mi dvije vojevode,
"Ta nemoj ih mlade pogubiti!"
Al' govori gospođa Jerina:
"Nos' te đavo, Oblačiću Rade!
"I tebe ću sjutra objesiti
"Sa unukom Zmaj-despotom Vukom."
Kad to čuo Oblačiću Rade,
Op potrže trostruku kamdžiju,
Te udari Đurđevu Jerinu,
Koliko je lako udario,
Sa crnom je zemljom sastavio;
Pa on uze dvije vojevode,
Odvede ih dvoru bijelome,
Ugosti ih u bijelu dvoru,
Pa ih zdravo doma otpustio,
I bješe ih Rade naučio,
Da ne drže vjere u Jerini.
SMRT VOJVODE PRIJEZDE
Česte knjige idu za knjigama,
Od koga li, kome li dolaze?
Od Memeda od cara Turskoga,
A dolaze do Stalaća grada,
Do Prijezde vojvode Stalaćka:
"O Prijezda, vojvodo Stalaćka!
"Pošlji meni do tri dobra tvoja:
"Prvo dobro sablju navaliju,
"Koja seče drvlje i kamenje,
"Drvo, kamen i studeno gvožđe;
"Drugo dobro ždrala konja tvoga,
"Koji konjic može preletiti
"Zasobice i po dva bedena,
"Treće dobro tvoju ljubu vernu."
Gledi knjigu vojvoda Prijezda,
Onu gledi, drugu sitnu piše:
"Car:Memede, Turski gospodaru!
"Kupi vojske, koliko ti drago,
"Pod Stalaća, kad je tebi drago,
"Udri Stalać, kako ti je drago,
"Ja ti dobra ne dam pi jednoga;
"Ja sam sablju za sebe kovao,
"A ždrala sam za sebe ranio,
"A ljubu sam za sebe doveo;
"Pa ti ne dam dobra ni jednoga."
Diže vojsku Turski car Memede,
Diže vojsku, ode pod Stalaća,
Bio Stalać. tri godine dana,
Nit' mu odbi drva ni kamena,
Nit' ga kako može osvojiti,
Ni pak kako može ostaviti.
Jedno jutro u oči nedelje
Popela se Prijezdina ljuba
Na bedena malena Stalaća,
Pa s bedena u Moravu gledi,
Al' Morava mutna ispod grada,
Pa besedi Prijezdina ljuba:
"O Prijezda, dragi gospodaru!
"Ja se bojim, dragi gospodaru,
"Nas će Turci lagumom dignuti."
Al' besedi vojvoda Prijezda:
"Muči ljubo, mukom se zamukla!
"Gdi će biti lagum pod Moravom?
Po gem došla ta nedelja prva
I gospoda otišla u crkvu
I Božju su službu ostajali;
Kad gospoda izišla iz crkve,
Tad' besedi vojvoda Prijezda:
"O vojvode, moja desna krila!
"Krila moja, s vama ću letiti,
"Da ručamo, da se napijemo,
"Da na gradu vrata otvorimo,
"Da na Turke juriš učinimo,
"Pa što nama bog i sreća dade."
Pa Prijezda ljubu dozivaše:
"Idi, ljubo, u pivnice donje,
"Te donesi vina i rakije."
Uze Jela dva kondira zlatna,
Pa otide u pivnice donje.
Kad gospođa pred pivnicu došla,
Al' pivnica puna janičara,
Papučama piju vino ladno
A u zdravlje Jelice gospođe,
S pokoj duše Prijezde vojvode
Kad to vidi Jelica gospođa,
Ta kondirom o kamen udari,
Pa potrča u gospodske dvore:
"Zlo ti vino, dragi gospodaru!
"Zlo ti vino, a gora rakija!
"Pivnica ti puna janičara,
"Papučama piju vino ladno,
"A za moje zdravlje namenjuju,
"A tebeka živa saranjuju,
"Saranjuju, za dušu ti piju."
Onda skoči vojvoda Prijezda,
Te na gradu otvori kapiju,
Pa na Turke juriš učiniše,
Te se biše i sekoše s Turci
Dok pogibe šezdeset vojvoda,
Nji šezdeset, iljade Turaka;
Tad' se vrati vojvoda Prijezda,
Pa za sobom zatvori kapiju,
Pa potrže sablju navaliju,
Ždralu konju odsiječe glavu:
"Jao ždrale, moje dobro drago!
"Ta neka te Turski car ne jaše!"
Prebi britku sablju navaliju.
"Navalija, moja desna ruko!
"Ta neka te Turski car ne paše!"
Pa otide gospođi u dvore,
Pa gospođu privati za ruku:
"O Jelice, gospođo razumna!
"Ili voliš sa mnom poginuti,
"Il" Turčinu biti ljuba verna?"
Suze roni Jelica gospođa:
"Volim s tobom časno poginuti,
"Neg' ljubiti na sramotu Turke;
"Ne ću svoju vjeru izgubiti
"I časnoga krsta pogaziti."
Uzeše se oboje za ruke,
Pa odoše na beden Stalaća,
Pa besedi Jelica gospođa:
"O Prijezda, dragi gospodaru!
"Morava nas voda odranila,
"Nek Morava voda i sarani!"
Pa skočiše u vodu Moravu.
Car je Memed Stalać osvojio,
Ne osvoji dobra ni jednoga.
Ljuto kune Turski car Memede:
"Grad-Stalaću, da te Bog ubije!
"Doveo sam tri iljade vojske,
"A ne vodim, nego pet stotina."
SEKULA SE U ZMIJU PRETVORIO
Opravlja se vojevoda Janko,
Opravlja se na Kosovo ravno,
I on vodi Sekulu nećaka;
Al' besede sestre Sekuline:
"Ujko Janko, nemereno blago!
"Ti ne vodi Sekulu nećaka,
"Sekula je jošt nejako dete,
"Da Sekula ne izgubi glavu:
"Sekula je jedinac u majke."
Kad Sekula reči razabrao,
Ljutito je Janku govorio.
"Ujko Janko, nemereno blago!
"Ti ne slušaj moje mile seje,
"Već me vodi na Kosovo ravno."
Ode Janko na Kosovo ravno
I odvede Sekulu nećaka.
Kad su bili kod Kučeva grada,
Kod Kučeva i kod Braničeva,
Kučevkinje belo platno bele,
Kučevkinje i Braničevkinje,
Besedi im vojevoda Janko:
"Oj Boga vam, Kučevkinje mlade,
"Kučevkinje i Braničevkinje!
"Dajte meni tri aršina platna,
"Da okrpim beloga šatora,
"Daću vama tri dukata žuta."
Al' besede Kučevkinje mlade,
Kučevkinje i Braničevkinje:
"Vojevoda Sibinjanin-Janko!
"Daj ti nama Sekulu nećaka,
"Daćemo ti tri šatora platna."
Besedi im vojvoda Janko:
"Ne dam vama Sekule nećaka
"Za Kučevo ni za Braničevo."
Kad to reče vojevoda Janko,
Rasrde se Kučevkinje mlade,
Kučevkinje i Braničevkinje,
Pa besede vojevodi Janku:
"Kad nam ne daš Sekule nećaka,
"Ne damo ti tri aršina platna,
"Već ga vodi na Kosovo ravno,
"Pa ga podaj crnim gavranov'ma,
"Nek mu oni crne oči piju,
"Oči piju, belo lice grde."
Ode Janko na Kosovo ravno.
Kad stigoše na Kosovo ravno,
Razapeše te bele šatore,
Pak besedi vojevoda Janko:
"Sad na noge, moji sokolovi,
"Te čuvajte straže od Turaka,
"A ja idem sanak boraviti."
Sekula je Janku besedio:
"Ujko Janko, nemereno blago!
"Sad ti ideš sanak boraviti,
"A ja idem u taj Turski tabor,
"Stvoriću se zmijom šestokrilom,
"Doneću ti cara čestitoga
"U zubima, kano i sokola:
"Kad ustaneš, ujko i za sanka,
"Nemoj dati umlje za bezumlje:
"Ti ne streljaj zmiju šestokrilu,
"Već ti streljaj sivoga sokola."
Ode Janko sanak boraviti,
A Sekula u taj Turski tabor,
Stvorio se zmijom šestokrilom
I doneo cara čestitoga
U zubima, kano i sokola,
Šnjime pade Janku na šatora,
Svi junaci vikom povikaše:
"Zlo si leg'o, vojevoda Janko!
"Zlo si leg'o, a gore ustao!
"Kakvo čudo na šatoru tvome!"
Đipi Janko na noge junačke,
Pa op uze tu zlaćenu strelu,
Pa on misli, na jedno se smisli:
"Zašt' da streljam sivoga sokola,
"Kad sam i sam roda sokolova?
"Volim streljat' zmiju šestokrilu."
Zape strelu za zlatnu tetivu,
Pa on strelja zmiju šestokrilu,
Pisnu zmija, upusti sokola,
Zmija pade na zelenu travu,
A soko se diže pod oblake,
Pa odleti u taj Turski tabor.
Kad to vide vojevoda Janko,
Od ljutine ciknu, kao guja,
Al' besedi Sekula nećače:
"Ujko Janko, nemereno blago!
"Nisam li ti lepo govorio
"Kad si poš'o sanak boraviti,
"Da ne daješ umlje za bezumlje,
"Da ne streljaš zmiju šestokrilu,
"Već da streljaš sivoga sokola?"
Pita njega vojevoda Janko:
"Slatko dete, Sekula nećače!
"Možeš li mi rane preboleti?" -
"Ujko Janko, nemereno blago,
"Ne mogu ti rane preboleti:
"Već kad meni sudni časak dođe,
"Ukopaj me na drumu široku,
"Da s' naslušam trupka ot konjica
"I jauka od dobri junaka."
To izusti, pa dušu ispusti.
ŽENIDBA POPOVIĆ STOJANA
Zaprosio Popović Stojane
Na daleko lijepu đevojku,
U pitomu Mletku Latinskome,
U Mletačkog kralja Mijaila,
Prsten stavlja, svadbu ugovara:
Dok otide dvoru bijelome
I pokupi kićene svatove.
Dok on dade prsten i jabuku,
Potrošio tri tovara blaga;
Dok dariva svasti i punice,
Dade Stojan hiljadu dukata
Kralj Stojanu tiho govoraše:
"O moj zete, Popović-Stojane!
"Kupi svata, koliko ti drago,
"Po đevojku, kadgođ tebe drago;
"Al' čuješ me, Popović-Stojane!
"Nemoj vodit' Srba u svatove,
,Jer su Srbi teške pijanice,
"A u kavzi kavgadžije ljute,
"Opiće se, zametnuće kavgu,
"Pa je teško kavzi dževap dati
"U Latinskom Mletku pletetenome;
"Već povedi Grke i Bugare."
A to sluša gospoja kraljica,
Pogledala malo na Stojana,
Pogledala, pa se nasmjenula.
Opremi se Popović Stojane,
Pa on ode dvoru bijelome,
U putu ga knjiga dostignula
Od punice đevojačke majke:
"O moj zete, Popović-Stojane!
"Ti ne vodi Grka ni Bugara,
"Već sve zovi Srbe u svatove:
"Latini su stare varalice,
"Bojati se kakve prijevare."
Kad Stojanu taka knjiga dođe.
Zamisli se Popović:Stojane,
U toj misli svome dvoru dođe.
Pred njeg' stara išetala majka,
Ruke šire, u lica se ljube,
Stojan majku u bijelu ruku;
Pita majka Popović-Stojana
"Da moj sinko, Popović-Stojane!
"Jesi l' mene putovao mirno?
,Jesi l' mene snahu isprosio,
"Mene snahu, sebe vjernu ljubu?"
Progovori Popović Stojane:
"Mirno sam ti, mati, putovao,
"I tebe sam snahu isprosio,
"Tebe snahu, mene vjernu ljubu,
"Tri tovara blaga potrošio,
"Osim toga hiljadu dukata
"Dok darivah svasti i punice
"Jošte kralju mene govorio.
"Da ne vodim Srba u svatove,
"Već da vodim Grke i Bugare,
"U putu me, mati, knjiga stiže
"Od punice đevojačke majke,
"Da povedem Srbe u svatove.
"Sjetuj mene, moja stara majko!
"Koje sada bolje poslušati?"
Stara majka besjedi Stojanu:
"Bolje, sinko, đevojačku majku.
"Latini su varalice stare.
"Kuma kumi od Budima kralja,
"Starog svata Mandušića Vuka,
"A vojvodu od Sibinja Janka,
"A čauša Relju Krilaticu,
"Barjaktara Miloš Obilića,
"A đevera Kraljevića Marka,
"A ostale koga tebe drago,
"Pa se ne boj prijevare, sinko."
Stojan svoju poslušao majku:
Gradi knjige na četiri strane,
Te sakupi kićene svatove,
Skupi Stojan hiljadu svatova:
Kuma kumi od Budima kralja,
Starog svata Mandušića Vuka,
A vojvodu od Sibinja Janka.
A čauša Relju Krilaticu,
Barjaktara Miloš-Obilića,
A đevera Kraljevića Marka.
Pa odoše Mletku Latinskome.
Kad su došli Mletku Latinskome,
Lijepo ih kralju dočekao:
Konje vode u podrume donje,
A junake na bijele kule;
Pridrža ih tri-četiri dana
Dok s' odmore konji i junaci.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Povikaše kićeni čauši:
"Hazurala, kićeni svatovi!
"Kratki danci, a drugi konaci,
"Zeman dođe, treba putovati "
Tad' iziđe kralju od Mletaka
I iznese gospodske darove:
Kumu daje od zlata košulju,
Starom svatu od zlata siniju,
A vojvodi od zlata jabuku,
A čaušu koplje koštunicu,
A Milošu sablju okovanu,
Kraljeviću tešku topuzinu,
Još mu daše kolja i đevojku:
"Eto, Marko, konja i đevojke
"Do bijela dvora Stojanova,
"Predaj njemu lijepu đevojku."
Digoše se kićeni svatovi,
Lijepo ih kralju ispratio,
Sve svatove redom darivao,
Kog jaglukom, koga baščalukom.
Otidoše zdravo i veselo,
Primiše se brdu na planinu.
Kad izišli brdu na planinu,
Sjedi Junak kraj druma široka,
Pa njemu je čudno odijelo:
Vas u srmi i u čistom zlatu,
Teško ga je poklopilo perje,
Pobratime, do zelene trave,
Nešto mu se crni preko zuba
Kolik' jagnje od pola godine,
Sjaju mu se toke kroz brkove,
Kao jarko kroz goricu sunce,
Žute mu se noge do koljena.
Pobratime, u čistome zlatu,
Pokraj njega leži topuzina,
Preko krila koplje ubojito
A o bedri sablja okovana;
Pije junak crveniku vino,
Služi mu ga iz gorice vila
Desnom rukom i čašom od zlata,
A lijevom meze mu dodaje.
Kad naljeze kita i svatovi,
Skoči junak na noge lagane,
Pa govori kralju od Budima:
"Dajde more, od Budima kralju!
"Baci, kume, od zlata košulju,
"Što su tebe tamo darivali."
Dade kralju, riječ ne učini
Kralju prođe, r naljeze Vuče,
Zaiska mu siniju od zlata,
Dade Vuče, riječ ne učini.
Tad' naljeze od Sibinja Janko,
Zaiska mu od zlata jabuku,
Dade Janko, riječ ne učini.
Al' sto ti Relje Krilatice,
Zaiska mu koplje koštunicu,
Dade Relja, riječ ne učini.
Tad' naljeze Miloš od Pocerja.
Zaiska mu sablju okovanu,
Šćaše Miloš izvaditi kavgu,
Al' družina viknu na Miloša:
"Podaj sablju, ne zameći kavge."
Dade Miloš sablju okovanu
Al' eto ti Kraljevića Marka
I on vodi konja pod đevojkom,
Stade junak njemu besjediti:
"Dajde more, Kraljeviću Marko!
"Dajde, more, konja i đevojku,
"Što su tebe tamo darivali."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Pobratime, džine od Latina!
"Konj moj nije, a đevojka tuđa,
"A mene su, brate, darivali,
"Darivali teškom topuzinom,
"I ja ću je tebe pokloniti."
Više džine upitati ne šće,
Već on pođe konja da uvati,
Da uvati konja pod đevojkom,
Marko skide tešku topuzinu,
A zavara oči Latininu,
Pa on manu teškom topuzinom
Latinina među oči crne,
Oba oka njemu iskočiše,
A dopade Kraljeviću Marko,
Pa od džina odsiječe glavu,
Skide s njega đuzel odijelo,
Pa uzima gospodske darove,
Svatovima dare povratio:
Kumu dade košulju od zlata,
Starom svatu od zlata siniju,
Vojevodi od zlata jabuku,
A čaušu koplje koštunicu,
A Milošu sablju okovanu,
Osta Marku teška topuzina.
Otidoše kićeni svatovi
Ode Marko gorom pjevajući,
Osta džine nogom kopajući.
ŽENIDBA VLAŠIĆA RADULA
Kad se ženi Vlašiću Radule,
Zaprosio lijepu đevojku,
Prsten daje, svadbu ugovara"
"Ova svadba do petnaest dana,
"Dok ja odem dvoru bijelome
"I sakupim gospodu svatove."
On otide dvore bijelome
I sakupi silu i svatove,
On sakupi tri stotine svata;
Svate kupi, u svatove ne će,
Svoga konja pod đevojku šilje,
I on šilje dva brata rođena,
A dva brata, dva mila đevera.
Pa odoše svati po đevojku;
Tamo su ih l'jepo dočekali,
Svakom svatu po boščaluk dali,
Mladoženji konja i sokola,
I dadoše lijepu đevojku.
Čauš viče, dabulana riče:
"Hazur! hazur! kićeni svatovi!
"Hazur svati, i hazur đevojka!
"Već hoćemo doma putovati"
Digoše se kićeni svatovi,
Otidoše dvoru bijelome;
Kad su bili nasred gore čarne,
Al' u gori Dinjar Banjanine,
Na bojno se koplje naslonio,
Sve svatove redom propustio,
A kad dođe lijepa đevojka,
Pod đevojkom konja uvatio.
Kad viđeše dva mila đevera,
Za oštre se sablje dohitiše,
Da Dinjaru odsijeku glavu:
Al' govori gospođa đevojka:
"O Boga vi, dva mila đevera!
"Vi nemojte njega pogubiti,
"Dok čujemo šta će govoriti,
"Lasno ćete njega pogubiti."
Preklanja se Dinjar Banjanine,
Pred đevojkom crnu zemlju ljubi
"Bogom sestro, ljepa đevojko!
"Ti ćeš biti ljuba Radulova,
"Tamo su mi dva nejaka brata
"U tavnici Vlašića Radula,
"Ne bi li ih kako izbavila!"
Pa se maši u svil'ne džepove,
Te izvadi dvanaest dukata
I dariva Bogom posestrimu,
Ona njemu svilenu košulju
Pa odoše dvoru bijelome.
Kad su bili pred bijele dvore,
Svi svatovi konje odjahaše,
A đevojka ne će da odjaše:
Izišla je majka Radulova,
Iznijela od zlata siniju,
Na siniji zmiju opletenu,
Opletenu od srebra i zlata,
Na njojzi je alem dragi kamen;
Pa govori majka Radulova:
"Odjaš' konja, mila snaho moja
"Na čast tebe od zlata sinija,
"Na siniji zmija opletena,
"Opletena od srebra i zlata,
"I na njojzi alem dragi kamen
"Te mi vezi polunoći, snaho,
"Polunoći kao u po podne."
Ona joj se smjerno poklanjaše,
Al' od konja ne će da odjaše.
Izišle su seje Radulove,
Iznijele zlaćeno prstenje:
"Odjaš' konja, mila snaho naša!
"Na čast tebe zlaćeno prstenje,
"Te ti nosi dokle si nam mlada."
Ona im se smjerno preklanjaše,
Al' im konja neće da odjaše.
Ljutite se u dvor povratiše,
Oštro hode, a oštro govore:
"O naš brate, Vlašiću Radule!
"Ne će snaha konja da odjaše,
"Dok ne vidi, za koga je došla."
Naljuti se Vlašiću Radule,
Golu sablju u rukama nosi:
"Odjaš konja, kučko! ne đevojko,
"Odjaš' konja, odsjeć' ću ti glavu;
"Nisi konja od baba dovela,
"Već si moga konja umorila."
Govori mu gospođa đevojka:
"Gospodaru Vlašiću Radule
ne ljuti se, ne imaš se zašto:
"Ne ću tebe konja odjahati,
"Dok mi ne daš ključe od tavnice."
Grohotom se Radul nasmijao,
Dade njojzi ključe od tavnice,
Pa je onda konja odsjednula,
Pa dozivlje dva mila đevera.
"Vi hajdete, dva mila đevera,
"Kažite mi vrata na tavnici."
Otidoše šnjome na tavnicu,
Otvoriše prokletu tavnicu,
Pa govori lijepa đevojka:
"Ko su braća Dinjar-Banjanina,
"Hajte amo na tavnička vrata "
Izišla su dva nejaka brata,
Izišla su na tavnička vraga,
Kosa im je, njom bi se pokrili,
nokti su im, ukopali bi se,
Još propišta trideset robova
"Bogom sestro, lijepa đevojko
"Pusti i nas danas iz tavnice."
Al' govori lijepa đevojka:
hajte, roblje, na tavnička vrata."
Pa iziđe roblje iz tavnice,
Veli njemu lijepa đevojka:
"Bjež' te, roblje, kuda koje znade."
Pa uzima do dva pobratima,
Odvede ih u bijele dvore,
Pa doziva dva berbera mlada,
Jedan mije, drugi, kosu brije
I pogane nokte sarezuje;
Dala im je b'jele boščaluke,
I na njih je ruho porezala,
Pa ih spremi dvoru bijelome,
I dade im od zlata jabuku:
"Pozdrav'te mi Bogom pobratima,
"Pobratima Dinjar:Banjanina,
"Podajte mu od zlata jabuku."
ŽENIDBA MAKSIMA CRNOJEVIĆA
Podiže se Crnojević Ivo,
Te otide preko mora sinja,
I ponese tri tovara blaga,
Da on prosi lijepu đevojku
Za Maksima za sina svojega
Milu šćercu dužda od Mletaka.
Ivo prosi, dužde se ponosi;
No se Ivo okaniti ne će,
Snahu prosi tri pune godine,
Snahu prosi, a prosiplje blago.
Ja kad Ivan blago poharčio,
Latini mu dadoše đevojku,
Đevojački prsten prifatiše.
Prijatelji svadbu ustovaše:
Svadbu kažu u godini prvoj.
Dok otide zdravo do Žabljana,
I rodi mu vino i pšenica,
I sakupi hiljadu svatova.
Ja kad tako svadbu urediše,
Zeman dođe, te ti domu pođe,
A prati ga novi prijatelju,
Prijatelju dužde od Mletaka,
I prate ga dva duždeva sina,
I prati ga stotina Latina.
No išteti Ivan na pohodu:
Ide mudro, progovori ludo:
Reče duždu novu prijatelju:
"Prijatelju, dužde od Mletaka!
"Čekaj mene s hiljadu svatova,
"Od hiljade manje biti ne će,
"Čini mi se hoće boti više;
"Kad prijeđem more u to polje,
"Ti isturi hiljadu Latina,
"Nek mi sretu u polju svatove:
"Neće biti ljepšega junaka
"U mojijeh hiljadu svatova
"Ni u tvojih hiljadu Latina
"Od Maksima od mojega sina,
"Sina moga, mila zeta tvoga"
A to sluša dužde od Mletaka,
Dva sokola, dva duždeva sina,
I slušaše stotina Latina.
Milo bilo duždu od Mletaka,
Ruke širi, te g' u lice ljubi:
"Fala, prijo, na besjedi takoj!
"Kad ja stekoh mila zeta svoga,
"Kom ljepote u hiljadi nema,
"Voljeću ga nego oko jedno,
"Voljeću ga njeg' jednoga sina;
"Ja ću njemu dare pripravljati,
"Pripravljati konje i sokole,
"I kovati čekrkli čelenke,
"I rezati kolaste azdije,
"Neka nosi, neka se ponosi,
"Ako l' tako to ne bude, prijo,
"Hoćeš doći, al' ćeš grdno proći."
Otale mi Iva ispratiše
I na more vodu naturiše,
Iz đemija njega isturiše,
Ode Ivan zdravo i veselo.
Ja kad bio pod bijeli Žabljak,
Viđe Ivan svoje b'jele dvore:
Bijeli se u visinu kula,
Na ćošeta sićani čardaci,
A sjaju mu srčali pendžeri,
Viđe Ivan, pa se uželio,
Ždrala konja fati bakračlijom,
A pritegnu đemom od čelika,
No mu ždrale sitno podigrava.
Nitko prvi njega ne ugleda,
Ugleda ga vijerna ljubovca
S bile kule na srčali pendžer;
Kako viđe, pozna gospodara
I pod njime od megdana ždrala,
Pa potrča niz visoku kulu,
Pa potrča, a iz grla viknu,
Viknu sluge, nabreknu sluškinje:
"A vi, sluge, polju pohitajte,
"Te sretite poljem gospodara: -
"Bre, sluškinje! brišite avlije; -
"A đe si mi, dijete Maksime!
"Nu pohitaj pred kapiju našu,
"Eto, sine, mila baba tvoga,
"Baba tvoga, gospodara moga,
"Jalje konja sjetno< i veselo,
"Čini mi se, snahu j' isprosio."
No Ivanu sluge pohitale,
Te u polju sretoš' gospodara,
A Ivanu ljuba potrčala,
Cjeliva ga u skut i u ruku,
Otpasa mu svijetlo oruže,
Pa oruže grli u naruče,
U naruču nosi na čardake,
Vjerne sluge konje prifatiše,
Al' eto ti dijete-Maksima,
Srebrn stolak nosi u naruče,
U sto sjede Crnojević Ivo,
Da s' odmori, da mu čizme skinu.
Kako sjede u srebrna stola,
Oči mu se odmah otimaše,
Te Maksima pogleduje sina.
Ta da vidiš jada iznenada!
Davno Ivan dvore ostavio
Prosit' snahu tri godine dana,
Iza njega bolest udarila
U Žabljaka u postojbinu mu,
Mučna bolest, one kraste velje,
Na Maksima kraste napanule,
Te mu b'jelo lice nagrdile,
bijelo mu lice našarale,
Iza krasta lice pocrnjelo,
Pocrnjelo i odrpavilo.
Kunem ti se, kako tamo kažu,
Grdnijega u hiljadi nema
Od Maksima sina Ivanova.
Pade na um Crnojević-Ivu,
Ja kakvu je riječ ostavio
Kod njegova nova prijatelja:
Da odvede hiljadu junaka,
Da ljepšega od Maksima nema,
Jutros, brate! nema grdnijega.
Te se Ivo bio raskario:
Mrke brke nisko objesio,
Mrki brci pali na ramena,
U obraz se ljuto namrdio,
Ni s kim Ivo riječ ne besjedi,
Veće gleda u zemljicu crnu;
Koliko se junak razdertio
Viđe ljuba, pa se dosjetila,
Podvi skute i podvi rukave,
Cjeliva mu ruku i koljeno:
"Gospodaru! ja se molim tebe,
"Što s' u obraz sjetno neveselo?
"Al' nijesi snahu isprosio?
"Al' ti nije po ćudi đevojka?
"Ali žališ tri tovara blaga?"
Al' je Ivo ljubi besjedio:
"Nu odalje! da te Bog ubije!
"Ja sam nama snahu isprosio;
"A po ćudi Latinka đevojka:
"Što je zemlje na četiri strane
"Ljepote joj u svu zemlju nema,
"Onakoga oka u đevojke,
"Nit' onakog stasa ni obraza:
"Ko j' vidio vilu na planini,
"Ni vila joj belći druga nije;
"Ja ne žalim tri tovara blaga,
"U Žabljaku puna kula blaga.
"Na blagu se ni poznalo nije;
"No sam duždu riječ ostavio,
"Da dovedem hiljadu svatova,
"Da ljepšega od Maksima nema;
"Jutros, ljubo, nema grdnijega;
"Ja se bojim kavge preko mora,
"Kad Maksima sagledaju moga"
No da vidiš jedne ženske strane,
Kako grdno reče gospodaru:
"Gospodare, da od Boga nađeš!
"Kud te sila slomi preko mora
"Na daleko četrest konaka,
"Preko mora, da ne vidiš doma!
"Ni bez Jada dovedeš đevojku!
"A kod tvoje zemlje državine,
"Zemlje tvoje, Bara i Ulćina
"Crne gore i Bjelopavlića,
"Lomna Kuča i Bratonožića,
"I lijepe varoš:Podgorice,
"I Žabljaka tvoje postojbine,
"I Žabljaka, i oko Žabljaka;
"Da oženiš jedinoga sina,
"I da nađeš za sina đevojku,
"Proću sebe glavna prijatelja;
"No te sila slomi preko mora."
Kad to začu Crnojević Ivo,
Planu Ivo, kako oganj živi:
"Ni sam bio, ni sam je prosio;
"Ko mi dođe, da mi je čestita,
"Živu ću mu oči izvaditi."
Haber ode od usta do usta,
To začuše mali i veliki,
I začula sva gospoda Srpska,
Te o tome nitko ne besjedi.
Tako stade od godine jedne,
Od godine za devet punijeh
Ne pominje nitko za đevojku;
U desetoj mezil knjiga stiže
Od ljetova nova prijatelja,
Prijatelja dužda od Mletaka,
Nov je bio, pa je postario,
Davno j' bilo to devet godina!
Knjiga Ivu na koljeno pade,
Al' mu knjiga dosta grdno kaže:
"Prijatelju, Crnojević-Ivo!
"Kad zabraniš u polju livadu,
"Jal' je kosi, ja drugome daji,
"Da ne biju slane ni šnjegovi
"Po livadi cvijet rascavtio;
"Kad zaprosiš lijepu đevojku,
"Jal' je vodi, jali je ne prosi:
"Ti mi prosi milu šćeru moju,
"Ti je prosi, i ja ti je dadoh,
"I mi onda svadbu ustovasmo,
"I ti kaza do prve godine,
"Dok ti rodi vino i všenica,
"I sakupiš hiljadu svatova;
"Evo prođe i devet godina,
"Niti ima tebe, ni svatova.
"Brže piši list knjige bijele,
"Prati knjigu miloj šćeri mojoj,
"Šćeri mojoj, a toj snasi tvojoj,
"Da se tvoja snaha preudaje,
"Da mi sliku traži prema sebe,
"A ti rđu traži prema tebe."
Ja kad viđe Crnojević Ivo,
Knjigu uči, a ljuto se muči.
Kod njega se nitko ne pridesi,
Ne pridesi mudroga junaka,
Kom' bi svoje derte iskazao,
No od derta pogleduje ljubu:
"Ljubo moja! nu me sjetuj sade,
"Al' ću snasi knjigu opraviti,
"Da se naša snaha preudaje;
"Al' ću slati, ali slati ne ću?"
Ženska strana mudro progovara:
"Gospodaru, Crnojević-Ivo!
"Kog' su ljube dosle sjetovale,
"Koga dosle, koga li ć' odsele,
"S dugom kosom, a pameću kratkom?
"Al' ti hoću riječ progovorit':
"Od Boga je velika grijota,
"A od ljudi zazor i sramota,
"Đevojačku sreću zatomiti
"I u njenu rodu uzaptiti.
"Poslušaj me, dragi gospodare!
"Od šta si se danas prepanuo?
"Ako su ga kraste ištetile,
"Ako bidnu glavni prijatelji,
"Za to riječ progovorit' ne će:
"Svak se boji muke i nevolje.
"Gospodaru! još besjedim tebe:
"Ako s' kavge preko mora bojiš,
"Imaš danas punu kulu blaga,
"U podrume troljetnoga vina,
"U ambare bijele všenice;
"Imaš na što svate pokupiti,
"Rekao si hiljadu svatova,
"Danas kupi i hiljade dvije,
"Po izboru konje i junake,
"Ja kad vide tamo u Latina,
"Pregledaju silu i svatove,
"Da je Maksim slijepo dijete,
"Ne smiju ti kavgu zametnuti.
"Kupi svate, te vodi đevojku,
"Gospodare! više ne premišljaj."
Grohotom se Ivan nasmijao,
Knjigu piše, dade tatarinu,
Te je prati duždu od Mletaka:
"Prijatelju, dužde od Mletaka!
"Nu osluškuj i noći i dnevi,
"Zapaliću na gradu topove,
"Zapaliću trideset topova,
"Pa zapalit' Krnja i Zelenka,
"Neka ode jeka pod oblake;
"Prijatelju! časa ne počasi,
"No mi prati niz more đemije,
"Da mi srateš na moru svatove."
A kad Ivo knjigu opravio,
Oi prizivlje k sebi jazidćiju,
Pa dovati jedan tabak knjige,
Iskidaše knjigu na komate,
Pa pustiše po knjizi jaziju,
Te pozivlje kićene svatove.
Prvu knjigu Ivan opravio,
Prati knjigu Baru i Ulćinu
Na Miloša Obrenbegovića:
"O Milošu Obrenbegoviću!
"Pozivljem te u moje svatove,
"Stari svate da si pred svatove;
"No mi nemoj inokosan pobi,
"Kupi svata štogođ možeš veće,
"Nek se znadu svati starosvatski."
Drugu Ivan knjigu opravio
Pokraj mora lomnoj gori Crnoj
Na sestrića Jovan-kapetana:
"Bre, sestriću, Jovan-kapetane!
"Viđi knjigu, časa ne počasiv,
"Pozivlje te ujak u svatove,
"Da si đever uz tanku Latinku
"Ti sestriću, Jovan-kapetane;
"No mi nemoj inokosan poći,
"Kupi svate lomnu goru Crnu,
"Goru Crnu i Bjelopavliće,
"Neka bide barem pet stotina,
"Pet stotina đeverskijeh svata,
"Nek je fala i mene i tebe.
"Kad sakupiš kićene svatove,
"Ti, sestriću, da si pod Žabljaka,
"Pod Žabljaka u polje široko."
Treću Ivan sitnu knjigu piše
Lomnu Kuču i Bratonožiću
Na vojvodu Liković-Iliju:
"O Ilija, Brdskoj zemlji glavo!
"Viđi knjigu, ne počasi časa,
"Ti vojvodo da si u svatove
"Pod Žabljaka u široko polje,
"No, vojvodo, ne pođ' inokosan;
"Povedi mi listom Brđaniju."
A četvrtu knjigu opravio,
Prati knjigu u Drekaloviće
Na Milića Šeremetovića:
"Bre, Miliću Šeremetoviću!
"Kupi svate sve Drekaloviće,
"Vikni đecu sve Vasojeviće,
"Kreni đecu do zelena Lima;
"Što je veće, to je bolje za te."
Petu Ivan knjigu opravio,
Prati knjigu varoš-Podgorici,
Podgorici, butun porodici,
Na rođaka glavnoga junaka,
Na sokola Kujundćijća Đura:
"Ti sokole, Đuro Kujundćijću!
"Viđi knjigu, ne počasi časa,
"No ti kupi kićene svatove,
"Kupi braću sve Podgoričane,
"Pa ođeni konje i junake:
"Udri konjma sedla osmanlije,
"I zlaćene rate do kopita,
"A na prsi sjajna silembeta,
"Nek s' junački konji okićeni;
"Na junake dibu i kadifu
"I crvenu čohu sajaliju,
"Što od vode čoha crvenija,
"A od sunca čoha rumenija,
"A na glave kalpak i čelenke,
"Na junake meneviš dolame,
"A na noge kovče i čakšire;
"Nek su naša đeca okićena,
"Nek su naša đeca ođevena
"Sa onijem ruhom gospodskijem,
"Da svatove moje začinite,
"Da ljepote ni tog ruha nema,
"Da im nema lica ni oblika
"U svu Srpsku zemlju i Latinsku:
"Latini se hoće začuditi
"A onome Srpskom odijelu,
"U Latina svašta na svijetu,
"Oni mogu srebro pokovati,
"Pokovati i srebro i zlato,
"Sajaliju čohu porezati;
"Ne mogu se doviti Latini
"Gospodskome na obrazu licu,
"I gospodskom oku junačkome,
"Što su đeca ti Podgoričani."
Petu knjigu Đuru opravio,
I po knjigam' pozvao svatove,
A Žabljaka i bez knjige zovnu,
I Žabljaka i oko Žabljaka
Ja da možeš okom pogledati
I ušima jeku poslušati,
Kad se sitne knjige rasturiše
Od tog mora do zelena Lima,
Te pođoše Srpske poglavice
I vojvode, što su za svatove,
I delije sve glavni junaci!
Kad viđeše starci i težaci,
Poturiše rala i volove,
Sve se na jad slomi u svatove
U široko polje pod Žabljaka;
A čobani stada ostaviše,
Devet stada osta na jednome,
Sve se slomi u široko polje
Gospodaru jutros na veselje.
Od Žabljaka do vode Cetinje
Sve široko polje pritiskoše:
Konj do konja, junak do junaka,
Bojna koplja kako čarna gora,
A barjaci kako i oblaci,
Razape se čador do čadora,
Pod čadore krasne poglavice;
Dan daniše pak i zanoćiše:
No da vidiš jutru na uranku
Prije danka i jasnoga sunca
Podranila jedna poglavica,
Što je jednoj zemlji starješina,
Po imenu Jovan kapetane,
Što bijaše đever uz đevojku,
Podranio, polje ostavio,
I u polje kićene svatove,
A došao gradu na bedene,
Niko šnjime nije polazio,
S gospodarom cigle dvije sluge,
Dvije sluge idu nazorice,
A gospodar šnjima ne besjedi,
No je čelo grdno namrdio,
A ponisko brke objesio,
Mrki brci pali na ramena;
On mi šeta gradu po bedenu,
Pregleduje na gradu topove,
Pregleduje svoju gospoštinu,
Pregleduje, brate, carevinu,
Najviše se oči otimahu
Na kićene u polju svatove:
Nije šala, nije šurkulija,
Od Žabljaka do Cetinje vode
Udaren je čador do čadora,
Konj do konja, junak do junaka,
Bojna koplja kako gora čarna,
A barjaci kako i oblaci.
Tako Jovan bješe uranio,
Te on šeta gradu po bedenu,
A viđe ga Crnojević Ivo,
Pa Ivanu vrlo mučno bilo,
Na jutru mu nazva dobro jutro:
"Dobro jutro, Jovan-kapetane!
"Što s', sestriću, jutros uranio?
"Što s' u polju čador ostavio,
"I u polju kićene svatove?
"Što li si se, sine, namrdio?
"U obraz si sjetno neveselo:
"Kaž' ujaku jutros na uranku?"
Progovara Jovan-kapetane:
"Prođi me se, moj ujače Ivo!
"Koju bih ti riječ besjedio,
"Ti mi riječ poslušati ne ćeš:
"A kad bi me, ujo, poslušao,
"Da otvoriš te podrume tvoje,
"De daš dosta izdobila vina.
"Da napojiš u polju svatove,
"Pa da pustiš te hitre telale,
"Nek telali kroz svatove viknu,
"Nek svatovi svaki domu ide.
"Nu rasturi to veselje tvoje,
"Moj ujače, Crnojević-Ivo!
"E smo našu zemlju opustili,
"Slomila se zemlja u svatove,
"Osta zemlja pusta na krajini,
"Zemlja naša strašna od Turaka,
"Od Turaka preko vode sinje.
"Moj ujače, Crnojević-Ivo!
"I prije su vođene đevojke,
"I prije su momci oženjeni,
"I prije su veselja bivala
"U svoj zemlji, u svoj kraljevini;
"Tvoga jada niđe nije bilo,
"Da podigneš zemlju u svatove!
"A daleko kosti zanijeti
"Braći našoj preko mora sinja,
"Preko mora četrest konaka,
"Đe nam tamo svoje vjere nema,
"Nit' imamo krasna prijatelja,
"No je pama belći zemlja žedna ,
"Pa kad vide preko mora sinja,
"Kada vide sve Srpske junake,
"Ja se bojim kavge među braćom,
"Može jada biti na veselju,
"Moj ujače, Crnojević-Ivo!
"Da ja tebe jedne jade kažem:
"Sinoć polju legoh pod čadorom,
"Dopadoše dvije moje sluge,
"Na pero me ćurkom pokrivaše
"I gospodsko lice zavijaše;
"Oči sklopih, grdan sanak viđeh,
"Grdan sanak, da ga Bog ubije!
"Đe u sanu gledam na nebesa,
"Na nebu se, ujo, naoblači,
"Pa se oblak nebom okretaše,
"Oblak dođe baš više Žabljaka,
"Više tvoga ponosita grada,
"Od oblaka pukoše gromovi,
"Grom udari tebe u Žabljaka,
"Baš u tvoju krasnu kraljevinu,
"U dvorove tvoju postojbinu,
"Žabljaka ti oganj oborio
"I najdonji kamen rasturio;
"Što bijaše jedan ćošak bijel,
"Ćošak pade na Maksima tvoga,
"Pod ćoškom mu ništa ne bijaše,
"Ispod ćoška zdravo izišao. -
"Moj ujače, Crnojević-Ivo!
"Ne smijem ti sanak iskazati,
"Tek ako je sanu vjerovati,
"Vjerovati sanu i biljezi,
"Ja ti, ujo, hoću poginuti,
"Poginuti u tvoje svatove,
"Jal' poginut' jali rana dopast'.
"moj ujače, da od Boga nađeš!
"Ako mene štogođ bide tamo,
"Kakva muka u veselju tvome,
"Jal' poginem, jal' dopadnem rana,
"Čekaj, ujo, onda jade grdne,
"El' ja vodim đece pod barjake
"Porodice ljuta Crnogorca,
"Pod barjake đece pet stotina.
"Đe jaoknem svi će jaoknuti,
"Đe poginem, svi će poginuti.
"No ti s' molim jutros na podranku,
"Molim ti se, a ljubim ti ruku,
"Da rasturiš u polju svatove,
"Nek svatovi svaki domu ide
"Prođ' s' đevojke, da je Bog ubije!"
Kad to čuo Crnojević Ivo,
Planu Ivo, kako oganj živi,
Te on kara sestrića Jovana,
Njega kara i ljuto ga kune:
"Zao sanak, sestriću Jovane,
"Bog godio i Bog dogodio,
"Na tebe se taki sanak zbio!
"Kad ga viđe, rašta opoviđe,
"Opoviđe jutros na podranku,
"Kad svatovi misle da polaze? -
"Moj sestriću, Jovan-kapetane!
"San je laža, a Bog je istina;
"Ružno si se glavom naslonio,
"A mučno si nešto pomislio. -
"Znaš, sestriću, ne znali te ljudi!
"Dosta mi je i muke i ruge:
"Nasmija se sva gospoda naša,
"A šapatom zbori sirotinja,
"Đe mi sjedi snaha isprošena
"I kod baba i kod stare majke,
"A đe sjedi za devet godina?
"Znaš, sestriću, ne znali te ljudi!
"Da ću tamo junak poginuti,
"Ne ću moju snahu ostaviti
"Ni veselje jutros rasturiti.
"No kako si mene starješina
"I pošao đever uz đevojku,
"Nu nabrekni na kamenu gradu,
"Nu nabrekni, prizovi tobdćije,
"Neka tope pune i napune,
"Nek napune trideset topova,
"Pa prizovi starca Nedijeljka,
"Što mu b'jela prošla pojas brada,
"Koji čuva tone baljemeze,
"Čuva tope Krnja i Zelenka,
"A kojijeh u svoj zemlji nije
"U vlaškijeh sedam kraljevina,
"U Turskoga Otmanović-cara;
"Nu prizovi starca Nedijeljka,
"Neka tope puni pa prepuni,
"Neka prida praha i olova,
"Nek podigne nebu pod oblake,
"Neka puknu stari baljemezi:
"Haber podaj polju u svatove,
"Nek se naša braća oslobode,
"Nek odmaknu konje od obale
"Od studene od vode Cetinje,
"E se mogu konji pokidati,
"U Cetinju vodu poskakati,
"Braću našu kićene svatove
"Iz ubaha vatiti groznica:
"Nu objavi i svoj braći kaži,
"Đe će pući trideset topova,
"Hoće pući Krnjo i Zelenko.
"Pa zakaži. moj mili sestriću!
"Nek čauši u to polje viknu,
"Neka krenu iz polja svatove,
"Evo ćemo preko mora sinja."
Posluša ga Jovan kapetane,
Te priviknu na gradu tobdćije,
I priziva stara Nedijeljka,
Napuniše trideset topova,
Napuniše Krnja i Zelenka,
Napuniše, pa ih prepuniše,
Pridadoše praha i olova,
Digoše ih nebu pod oblake.
Pa im živi oganj pridadoše.
Da se možeš, brate, pridesiti
U ušima jeku poslušati,
I očima seir pogledati,
Ja kad puče trideset topova,
Pa kad puče Krnjo i Zelenko,
Polje tutnji, a planina ječi,
Cetinja se voda uspljuskuje,
Popadoše konji na koljena,
A junaci mlogi potrbuške:
Nije šala na gradu topovi!
Nije šala Krnjo i Zelenko!
Čauš viknu, kucnu dalbulana,
Krenuše se iz polja svatovi,
Otidoše i zdravo i mirno.
Kako koji konak u napredak,
Sve gairet bolji meću braćom.
Prehodiše polja i planine,
Spustiše se u primorje ravno
U široko polje pokraj mora,
Te svatovi polje pritiskoše,
Ugledaše u more đemije,
Prijatelje u sretaoštinu;
Svatovi se rahat učiniše
U široku polju pokraj mora:
Ko imaše konja od megdana,
Okreće ga po polju dćilita,
Ko l'bekrija, naginje čuturom,
Te on pije ono rujno vino,
Ko imaše grlo pouzdano,
Popijeva svatske poskočice;
Među njima Crnojević Ivo
Jaše ždrala konja od megdana,
Oko njega dva sokola siva:
S desne strane dijete Maksime,
Što je Maksim krasan đuveglija,
Na njegovu od megdana vrancu;
A s lijeve Miloš Obrenović
Na doratu konju od megdana.
Ivan gleda đecu oko sebe,
Gleda đecu, pake progovara:
"Braćo moja, kićeni svatovi!
"I vi braćo, sve vojvode mlade!
"Ja bih stio progovorit' riječ,
"Kad bi ste me, braćo, poslušali:
"Mi hoćemo preko mora sinja,
"Preko mora četrest konaka,
"A vodimo mila sina moga,
"Sina moga hitra đuvegliju,
"Al' su njega kraste nagrdile,
"I sina mi muka oborila,
"Grdnijega u svatove nema;
"A ja, braćo, jesam govorio
"Na prosidbi, kad snahu isprosih,
"Što dovedem kićenijeh svata,
"I u Mletku što bide Latina,
"Da ljepšega ne će bit' junaka
"OD Maksima od sina mojega;
"Jutros, braćo, nema grdnijega!
"I ja sam se ljuto razdertio,
"Da kad dođem novu prijatelju,
"Prijatelj će mene zastiđeti,
"I turiti kavgu u svatove;
"Nego, braćo, kićeni svatovi!
"Desio se danas među vama
"Glavan junak vojvoda Milošu,
"Ta Milošu Obrenbegoviću,
"Ljepote mu u svatove nema,
"Ni će biti tamo u Latina;
"Kad biste me, braćo, poslušali,
"Da skinemo perje i čelenku
"Sa Maksima mila sina moga
"Na Miloša Obrenbegovića,
"Da Miloša zetom učinimo,
"Dok đevojku otud izvedemo."
Kad to čuše kićeni svatovi,
Nema brata ni kićena svata,
Nema brata, tome da kmetuje;
Ne smijahu kićeni svatovi,
El je Maksim krvničko koljeno,
Mogu njemu žao načiniti,
Može nekom glavu ukinuti:
Nema kmeta, da kmetuje tome;
Progovori vojvoda Milošu:
"O Ivane, naša poglavice!
"Što dozivlješ i braću sazivlješ,
"No mi pruži desnu tvoju ruku,
"I zadaj mi Božu vjeru tvrdu
"Za Maksima za tvojega sina,
"Da Maksimu žao ne učiniš,
"Na veselju đe ga sad poturaš,
"Od mene ti Boža vjera tvrda,
"Prevešću ti snahu preko mora
"I bez kavge i bez muke kakve;
"Tek, Ivane, ne će tevećeli:
"Štogod bide dara zetovskoga,
"Da mi dara nitko ne dijeli."
Kad to začu Crnojević Ivo,
Grohotom se, brate, osmjenuo:
"O Milošu, Srpska poglavice!
"Šta pominješ dara zetovskoga?
"Tvrđa vjera, brate, od kamena,
"Nitko t' dara dijeliti ne će,
"Prevedi mi snahu preko mora,
"Dovedi je u bijeli Žabljak,
"I ja ću te, brate, darivati:
"Daću tebe dvije čizme blaga,
"I daću ti moju kupu zlatnu,
"Koja bere devet litar' vina,
"Što j' od suva salivena zlata;
"I još ću te, brate, darivati:
"Daću tebe suru bedeviju,
"Bedeviju, što ždrijebi ždrale,
"Što ždrijebi konje ognjevite;
"Objesiću t' sablju o pojasu,
"Koja valja tridest ćesa blaga."
I tako se braća pogodiše,
I skidoše perje sa Maksima,
Zlatno perje, čekrkli čelenku,
Na Miloša Obrenbegovića,
Te Maksima jandal oćušnuše,
A Miloša zetom učiniše.
U to doba moru udariše,
U sinje se more navezoše.
Bog im dade i od Boga sreća,
Iz mora se zdravo izvezoše
A pod Mletke grada udariše,
Te Mletačko polje pritiskoše.
Na gradu se otvori kapija,
A navali i muško i žensko,
No da sretu u polju svatove,
Da učine seir od svatova,
I da vide, jel' istina tako,
Da poznaju zeta duždevoga,
Jel' istina, kako ljudi kažu,
Da m' ljepote u daleko nema,
U svatove ni pak u Latine.
Lasno zeta poznavati bješe
Po njegovu perju i čelenci,
Po njegovu stasu i obrazu.
Kad viđeše, da j' istina tako,
Dopadoše dva duždeva sina,
Te sretoše mila zeta svoga,
Grle zeta i otud i otud,
Pa ga vode na tanke čardake,
A na tocak svate rasturiše
Po trojicu i po četvoricu,
Kako će im biti ponajbolje.
Čudan adet bješe u Latina,
Svadbovati rodu đevojačkom
I odmorit' konje i junake;
Posiđeše tri-četiri dana,
Kad četvrto osvanulo jutro,
Te pukoše na gradu topovi,
Čauš viknu, kucnu dalbulana,
Nek su hazur kićeni svatovi,
Zeman dođe, da ti doma pođu.
Svatovi se na broj iskupiše
U šarenu kamenu avliju,
Zatvorena vrata na kapiju,
Zatvorena i pak zaklopljena,
Na kapiji četiri dćelata,
Dva Arapa i dva Latinina,
Krvave im ruke do ramena
I ostrice sablje do balčaka,
Svatovi se malo prepadoše.
No da vidiš još poveće bide.
Nema njima dva najbolja druga,
Nema druga vojvode Miloša,
Što su njega zetom učinili,
I nema im Latinke đevojke,
A đevojke, oko šta su došli!
Al' svatovi malo pričekaše,
Stade zveka kamena sokaka,
Stade zveka, stade otud jeka,
Al' eto ti vojvode Miloša
Na njegovu od megdana doru,
Ustavlja ga đemom od čelika,
A dovata malo bakračlijom,
A doro mu sitno podigrava,
Te veselo u družinu dođe,
Na jutru im nazva dobro jutro,
Sva Družina jednu riječ kažu:
"Dobre dođe, dijete Maksime!"
Za Milošem odmah pristadoše
Dvije šure, zeta pristigoše,
Doniješe gospodskoga dara,
Da daruju zeta kod svatova:
Jedan šura jedan peškeš daje:
Dovede mu bez biljege vranca,
I na vrancu Latinku đevojku,
No se pusnik k zemlji uvijaše,
Od čistoga i srebra i zlata,
U zlato su konja opkovali,
Zlatni rati biju po kopiti,
A na prsi divna silembeta;
I na ruci sivoga sokola,
Te Maksima zeta dozivaše:
"Na poklon ti konjic i đevojka
"I na konju i srebro i zlato,
"I na poklon siva tica soko,
"Kad si tako viđen među braćom."
A Miloš se s konja poklanjaše,
Te lijepo dara privataše.
Drugi šura sablju donesao
Salivenu od suvoga zlata,
Sablja valja mlogo bila blaga,
Opasa je zetu o pojasu.
"Nosi zete, te mi se ponosi"
Al' eto ti punca i punice,
Ja kakva li dara doniješe!
Punac nosi kalpak i čelenku,
U čelenci alem kamen drati,
Koji sjaje kako jarko sunce,
Pogledati ne da u junaka,
Te Maksima zeta dozivaše:
"Na poklon ti kalpak i čelepka."
Miloš dara davno privataše.
A da vidiš zlosretne punice!
Ona nosi od zlata košulju,
Koja nije kroz prste predena,
Ni u sitno brdo uvođena,
Ni na razboj ona udarana,
No košulja na prste pletena,
U kolijer upletena guja,
A pod grlom izvedena glava,
Baš se čini, kao da je živa
Ljuta guja (guja će ga ud'rit'),
Na glavi joj alem kamen dragi,
Kade ide momak sa đevojkom
U ložnicu, da ne nosi sv'jeće,
Nek svijetli alem kamen dragi,
Te Maksima zeta dozivaše:
"Na poklon ti od zlata košulja."
No se čude kićeni svatovi,
No se čude daru Latinskome.
No da vidiš dara iznenada:
Al' eto ti starca Jezdimira,
Mila brata dužda od Mletaka,
Bijela mu prošla pojas brada,
Na zlatnu se štaku naslonio,
Roni suze niz gosposko lice,
Roni suze, i nevolja mu je:
Sedam žena mijenio bio,
A od srca ne im'o poroda,
Pa uzeo k sebe sinovicu,
Sinovicu, njemu osobnicu,
Mešte kćeri i mešte sinova,
Pak se starcu sade ražalilo,
El je sprema preko mora sinja;
Neko čudo bješe satučio
I turio pod pazuho svoje,
A kad dođe k braći svatovima,
Po imenu zeta dozivaše,
"Koje danas u svijetu nije
"U našega ni jednoga kralja,
"Ni će biti u cara Turskoga;
"Nosi, zete, te mi se ponosi."
Maksim gleda jade isprijeka,
Dozivaše, pa ga ogrtaše,
Ogrnu ga kolastom azdijom,
Savrh glave do zelene trave
Pokri zeta i konja dorata;
Ja kakva je, jada dopanula!
U junačke oči udarila,
I pričaju i kazuju ljudi,
Dok iznutra ud'rio postavu,
Otišlo je tridest ćesa blaga,
A s lica joj ni hesapa nema:
"Na poklon ta, ti moj mili zete!
"Na poklon ti kolasta azdija,
Isprijeka, ali poprijeko.
Ja kad tako zeta darivaše,
Na kapij' se otvoriše vrata,
Pa stadoše sluge i sluškinje
Na kapiju svate darivati:
O konjima vezene jagluke,
Junacima tanke boščaluke;
Darivaše, polju ispratiše,
Na đemije vodi naturiše,
Iz đemija zdravo isturiše;
Otidoše zdravo i veselo.
Ja kad biše polju pod Žabljaka,
Đeno su se braća sastanula,
Đeno će se s jadom rastanuti;
No da vidiš jadu započetka:
Pohitao dijete Maksime
Na njegovu bez biljege vrancu
I skupio desetinu druga,
Hoće k svojoj na muštulak majci;
A kad viđe vojvoda Milošu,
Te dorata konja podigrava,
A dogna ga blizu do đevera,
Do đevera Jovan:kapetana,
Đevojke se rukom dofatio;
Al' da vidiš proklete đevojke!
Na oči joj zlatali marame,
Rijetke su, te kroz njih viđaše,
Ja kad viđe konja i junaka,
Prevari se, zanese je pamet,
Te usturi zlatali marame,
A otkriva oči obadvije,
A pruži mu ruke obadvije;
No ko viđe, čini s' ne vidio,
Viđe svekar Crnojević Ivo,
Viđe svekar, i za jad mu bilo,
Te Latinci snasi progovara:
"K sebe ruke, mila snaho moja!
"K sebe ruke, obje ti otpale!
"Pokri oči, obje ti ispale!
"Rašta gledaš na junaka tuđa,
"Na Miloša Obrenbegovića?
"No pogledaj, mila snaho moja!
"No pogledaj poljem pred svatove,
"Štono junak na konju vrančiću,
"Bojno koplje nosi u rukama,
"Zlatan sjaje na plećima štitnik,
"A kraste mu lice nagrdile,
"Iza krasta lice pocrnjelo,
"Ono ti je dijete Maksime;
"A ja sam se tamo pofalio,
"Kad sam tebe u baba prosio,
,Štogođ bide kićenijeh svata,
"Da ne bide ljepšega junaka
"Od Maksima od sina mojega;
"U tom sam se, snaho, prepanuo,
"Miloša smo zetom učinili,
"I Milošu dare poklonili,
"Da prevede tebe preko mora
"I bez kavge i bez muke naše."
Kad joj reče, ka' da posiječe,
Te pod sobom konja ustavila,
Naprijed mu ni kročiti ne će,
Pa Latinka svekru progovara:
"Mio svekre, Crnojević-Ivo!
"Maksimu si sreću izgubio,
"Kako s' drugog zetom učinio.
"Rašta, svekre? da od Boga nađeš!
"Ako su ga kraste ištetile,
"Ko je mudar' i ko je pametan,
"Tome, svekre, valja razumjeti,
"I svak može muke dopanuti;
"Ako su ga kraste našarale,
"Zdrave su mu oči obadvije,
"Srce mu je baš koje je bilo;
"Ako l' si se, svekre, prepanuo,
"Đe je Maksim još tanko dijete,
"Njega čekah za devet godina,
"Njega čekah u babovu dvoru,
"I još bih ga za devet čekala
"U Žabljaku u vašemu gradu.
"Nikom ne bih obraz zastidila,
"Ni ja rodu, ni ja domu mome.
"No ta, svekre, Bogom ta se kunem!
"Ja ti vraćaj blago sa jabane,
"Sa vašega vojvode Miloša,
"Te udari na Maksima tvoga,
"Jal' naprijed ni kročiti ne ću,
"Baš da ćeš mi oči izvaditi."
No se Ivan ljuto uzmučio,
Prizva braću i neke vojvode:
"Braćo moja, ako Boga znate!
"Nu kmetujte mene i Milošu
"Za našega dara iz Latina."
Nema kmeta ni dobra junaka,
Ja koji će tome kmetovati,
El su bile ruke ufatili,
I zadali Božu vjeru tvrdu,
Da mu dara nitko ne dijeli,
No još Ivan da ga podaruje.
Ne mogoše braća da kmetuju,
El se jednom utvrdilo bilo.
Ja kad začu vojvoda Milošu,
Te prigoni od megdana dora,
A Ivanu riječ progovara:
"O Ivane, naša poglavice!
"Kamo vjera? stigla te nevjera!
"Nijesmo li vjeru učinili,
"Da mi dara nitko ne dijeli?
"A sad ste se tome prisjetili!
"Kad si mučan i kad si nevjeran,
"More! ću ti dara pokloniti
"Rad' hatara naše braće krasne,
"Prva ću ti dara pokloniti,
"Na poklon ti vranac i đevojka,
"Da je puta i pravoga suda,
"Đevojka je mene poklonjena,
"Poklonio i otac i majka,
"Poklonila oba brata njena;
"Al' o tome ne ću govoriti,
"Već ti hoću dara pokloniti,
"I na konju i srebro i zlato,
"I poklonit' sivoga sokola,
"I na poklon sablja od pojasa;
"Svega ću ti dara pokloniti,
"Već ja ne dam cigle do tri marve:
"Ne dam s glave tastove čelenke,
"Sa ramena kolaste azdije,
"I ja ne dam od zlata košulje,
"Hoću nosit' mojoj zemlji divnoj,
"Nek pofala mojoj braći bide;
"Kunem vi se i Bogom i vjerom,
"Ne dam tako tri komata dara."
Kad začuše kićeni svatovi,
Te svatovi jednu riječ kažu:
"Fala tebe, vojvodo Milošu!
"Fala tebe, gospodsko koljeno!
"Kad si taki viđen među braćom,
"Kad si viđen i kad si. pogodan."
Svi svatovi jednu riječ kažu;
Svatovi se braća pogodiše,
No imaju nepogodna druga,
A na konju nesretnu đevojku,
Đevojci je vrlo žao dara,
A najviše od zlata košulje,
Te priviknu iz bijela grla
Po imenu dijete Maksima;
Prepade se Crnojević Ivo,
Te Latinci snasi progovara:
"Snaho moja, Latinko đevojko!
"Nemoj vikat' dijete Maksima,
"Eli smo mu žao učinili,
"A Maksim je hitar kavgadćija,
"Hoće, snaho, zametnuti kavgu
"Na veselju u svatove svoje;
"Snaho moja, Bogom ti se kunem!
"U Žabljaku puna kula blaga,
"Sve ću blago tebe pokloniti,
"Čin' od blaga, što je tebe drago "
Al" ne sluša zlosretna đevojka,
Viknu jednom, pa ga ne doviknu,
Drugom viknu, doke ga doviknu;
Maksim vrana konja povrnuo,
Osluškuje, šta će besjediti,
A đevojka grdno progovori:
"O Maksime, nemala te majka!
"Majka nema do tebe jednoga,
"A po danas ni tebe ne bilo!
"Od koplja ti gradili nosila!
"A od štita grobu poklopnice!
"Crn ti obraz na Božem divanu!
"Kako ti je danas na megdanu
"Sa vašijem vojvodom Milošem;
"Za što blago dadoste drugome?
"A nije mi ni tog žao blaga,
"Neka nosi, voda g' odnijela!
"No mi žao od zlata košulje,
"Kojuno sam plela tri godine
"A sa moje do tri drugarice,
"Dok su moje oči iskapale
"Sve pletući od zlata košulju,
"Mislila sam, da ljubim junaka
"U košulji od samoga zlata,
"A vi danas dadoste drugome;
"No me ču li, đuveglija Makso!
"Brže vraćaj sa jabane blago,
"Ako l' blago povratiti ne ćeš,
"Kunem ti se Bogom istinijem!
"Naprijed ti ni kročiti ne ću,
"No ću dobra konja okrenuti,
"Dognaću ga moru do obale,
"Pa ću vatit' listak šemišljikov,
"A moje ću lice nagrditi,
"Dok pokaplje krvca od obraza,
"Po listu ću pisati jaziju,
"Dodaću je sivome sokolu,
"Neka nosi staru babu mome,
"Neka kupi svu Latinsku silu,
"Nek ti hara bijela Žabljaka,
"Nek ti vraća žalost za sramotu."
Kad to začu dijete Maksime,
To Maksimu vrlo za jad bilo,
Vrana konja natrag pripovrnu,
Opasa ga trostrukom kandćijom,
Puče koža konju po sapima,
A pokapa krvca po kopiti,
No mu ljuto pusnik poskočio,
Po tri koplja u nebo skočio,
Po četiri zemlje preskočio.
Ne Desi: se dobroga junaka,
Da uvata grdna zlosretnika,
No mu sokak poljem učiniše,
A niko se jadu ne dosjeti,
Porašta je konja povratio.
A kad viđe vojvoda Miloše,
Grohotom se junak nasmijao:
"Fala Bogu! fala istinome!
"Kud se ono Maksim zatrčao?"
A ne vidi jade iznenada.
Kad dopade dijete Maksime,
Na Miloša bojno koplje pušti
Bojnijem ga kopljem udario
Pod čelenku među oči crne,
Na zatiljak oči iskočiše,
Mrtav pade pod konja dorata,
Miloš pade, a Maksim dopade,
Koliko mu krvce žedan bješe,
Manu sabljom, ods'ječe mu glavu,
Pak je vrancu baci u zobnicu,
A đevojku ote u đevera,
Pak pobježe na muštuluk majci.
Mili Bože, na svem tebe fala!
Da se kome onda pridesiti
I očima jade pregledati,
Kade pade krasna poglavica,
A zgleda se mloga porodica,
U junake krvca uzavrela,
Pa se staše darivati darom ,
A njinijem darom nemilijem:
Iz pušaka crnijeh krušaka,
Doke duge puške isturiše,
Dok to polje magla pritisnula
Od hitroga praha i olova,
Tad' s' u tami mači povadiše,
Te se njine majke ojadiše,
A sestrice u crno zaviše,
A ljubovce ostaš' udovice,
A ogreznu krvca do koljena,
L po krvi jedan gazi junak,
Junak bješe Crnojević Ivo,
Crno njemu srce do vijeka!
Krvcu gazi, a Bogu se moli.
"Daj mi, Bože, vjetar od planine,
"Da raždene ovu maglu kletu,
"Da pogledam i gore i dolje,
"Ko pogibe, ko l' ostade danas."
Bog mu dade, vjetar udario,
Te razagna i razvedri polje,
Ivan gleda i gore i dolje,
Al' ne znade ništa, kud, je gore:
Polomljeni konji i junaci.
No po polju krče ranjenici.
Ja kad viđe Crnojević Ivo,
On prevrće te leševe mrtve
I krvave ogleduje glave,
Sve tražaše Dijete Maksima,
Al' ga Ivan naći ne mogaše,
No on nađe sestrića Jovana,
Što je đever bio kod đevojke,
Što ujaku sanak kazivao
U Žabljaku jutru na pohodu;
Zaludu ga Ivan nahodio,
U krvi ga poznat' ne mogaše,
Mimo njega junak prolazaše;
A viđe ga Jovan-kapetane,
Te ujaku Ivu progovara:
"Moj ujače, Crnojević-Ivo!
"Čim si mi se tako ponesao:
"Ili snahom, ili svatovima,
"Il' gospodskim darom prijateljskim,
"Ts ne pitaš nesretna sestrića,
"Jesu li mu rane dosadile?"
Viđe Ivan, pa suze prosiplje,
Iz krvi ga malo ispravio:
"Moj sestriću, Jovan-kapetane!
"Jesu l' tvoje rane za vidanje,
"Da te nosim u nesrećan Žabljak,
"Da ti tražim od mora ećime?"
A Jovan mu onda progovori:
"Prođi me se, moj ujače Ivo!
"Kamo oči? njima ne gledao!
"Ovake se rane ne vidaju:
"Lijeva je noga salomljena,
"Salomljena na dvoje, na troje,
"A desna je ruka osječena,
"Osječena ruka po ramenu,
"A po srcu sablje dovatile,
"Ispale su crne dćigerice."
Ja kad viđe Crnojević Ivo,
Brže pita sestrića svojega:
"Moj sestriću! dok si u riječi,
"Kako đever bješe kod đevojke,
"A dopade dijete Maksime,
"Eda viđe, đe pogibe Maksim?
"I znade li, šta bi od đevojke?"
"Prođi me se, moj ujače Ivo!
"Nije tebe Maksim poginuo,
"No kad dođe na konju pomamnu,
"Te izgubi vojvodu Miloša,
"Pak đevojku ote u đevera,
"On pobježe ka nesrećnoj majci.
To izusti, laku pusti dušu.
Pobaci ga Crnojević Ivan,
A pohiti u bijeli Žabljak;
Ja kad dođe pred gradsku kapiju,
A pred gradom koplje pobijeno,
A za koplje vranac konjic svezan,
Sitna mu je zonca ustaknuta,
Pred njim sjedi dijete Maksime,
Na koljenu sitnu knjigu piše
Svome tastu duždu od Mletaka,
A dvori ga zlosretna đevojka;
Na mezile knjigu opravio:
"O moj taste, dužde od Mletaka!
"Kupi vojsku, svu Latinsku zemlju,
"Te mi haraj bijela Žabljaka,
"I ti vodi milu tvoju šćeru
"Ni ljubljenu, ni omilovanu:
"Mene prođe moja gospoština,
"I država moja kraljevina:
"Hoću bježat' preko zemlje duge,
"Hoću bježat' caru u Stambola,
"Kako dođem, hoću s' poturčiti."
Zlo se začu po svoj zemlji njinoj,
Kad začuše ti Obrenovići,
Začu netko Obrenović Jovan,
Mio bratac vojvode Miloša,
Nešto misli, pa na jedno smisli,
Brže konja svoga dovatio,
Sedla konja, što ga ljepše može,
Opasuje, što ga tvrđe može,
Pak se konju fati na ramena,
Halali se i oprosti junak,
Kaže rodu, kaže braći svojoj:
"Hoću, braćo, i ja u Stambola,
"Odoh, braćo, braću da sačuvam
"Ko doraste u toj zemlji našoj:
"Tamo ode krvničko koljeno,
"On će dvorit' cara u Stambolu,
"Izdvoriće kaku vojsku silnu,
"Te će zemlju našu pogaziti.
"Braćo moja i pak porodice!
"Dok čujete mene u životu,
"U životu, u Stambolu bilu,
"Nemojte se, đeco, prepanuti,
"On ne smije vojsku podignuti:
"On će na vas, a ja ću na njega"
Tako reče, pa u Stambol ode;
Kade bio blizu do Stambola,
U putu se oba pristigoše,
Te pred cara idu uporedo,
A car znade, ko su i kako su,
Pa ih care jedva dočekao,
Dočekao, oba poturčio,
I Turska im imena nađeo:
Jovanu su ime nađenuli:
Mamut:beže Obrenbegoviću;
A Maksimu ime nađedoše:
Skender:beže Ivanbegoviću.
Dvore cara za devet godina,
Izdvoriše devet zijameta,
Svijeh devet daše za pašaluk,
Car im dade bijele tugove
I vezirstvo na te zemlje dvije
Bez promjene vazda do vijeka:
Mamut-begu Obrenbegoviću
Dade zemlju ravna Dukađina ,
Đeno rodi izdobila vina,
Dosta vina, više urmetina,
Dosta ima bijele všenice,
Krasnu zemlju, što je ljepše nema;
A on dade sinu Ivanovu
Grdnu zemlju Skadar na Bojani ,
A u kome nikad ništa nema,
No se legu žabe i bivoli,
I imaše soli sutorine.
Kako tade, tako i danaske
Nijesu se nigda umirili,
Niti mogu krvcu da umire,
No i danas tu prosiplju krvcu.
ŽENIDBA DJURDJA ČARNOJEVIĆA
Ljuto tuži Đurađ Čarnojević
U Mlijetku gradu Latinskome
U tavnici kralja Latinskoga.
Bogom brati Đurađ Čarnojević,
Bogom brati tavničare mlade:
"Bogom braćo, mladi tavničari!
"Ostav'te mi na tavnici pendćer,
"Da ja gledim uz Mletke niz Mletke,
"Ne bi l' koga opazio svoga."
Tavničari za Boga primiše,
Ostaviše na tavnici pendćer.
Đurađ gleda uz Mletke niz Mletke,
Od svog nikog opazit' ne može,
Već opazi Bogom pobratima,
Pobratima Dojčevića Vuka,
Pa besedi Đurađ Čarnojević.
"Pobratime, Dojčeviću Vuče!
"Brže li me, brate, zaboravi,
"I leb i so pod noge pogazi!"
Al' besedi Dojčeviću Vuče!
"Pobratime, Čarnojević-Đurđu!
"Nisam tebe ja zaboravio,
"Ni leb i so pod noge zgazio:
"Evo danas ceo mesec dana,
"Kako stojim na kraljevi vrati,
"Te se molim kralju Latinskome,
"Da bi li te pustio za blago;
"Ali ne će Latini za blago,
"Veće ištu, što su i iskali,
"Ištu, brate, do tri dobra tvoja:
"Prvo dobro na moru Solilo,
"Drugo dobro beo grad Skatara,
"Treće dobro tanana žerava."
Kad to čuo Đurađ Čarnojević,
On besedi pobratimu svome:
"Pobratime, Dojčeviću Vuče!
"Idi, brate, Mletku na čaršiju,
"Donesi mi tri lista artije,
"Da ja pišem do tri sitne knjige,
"Da i šaljem Ivi bracu mome
"Sedam dana preko mora sinja:
"Ako može dobra pregoreti,
"Tako ć' brata očima viditi."
Ode Vuče Mletku na čaršiju,
I donese tri lista artije,
Pa i daje Čarnojević-Đurđu.
Đurađ piše do tri sitne knjige,
Ne piše i samim murećepom,
Veće meša s krvcom od obraza;
Dok tri sitne knjige napisao,
Na obrazu ranu otvorio.
Dade knjige Dojčeviću Vuku:
"Nosi, brate, do tri sitne knjige,
"Nosi, brate, Ivi bracu mome:
"Ako može dobra pregoreti,
"Tako ć' brata očima viditi."
Vuk odnese do tri sitne knjige
Sedam dana preko mora sinja,
Pa i dade Čarnojević-Ivi.
Kada Iva prvu knjigu razvi,
Al' besedi Čarnojević Iva:
"Oj Skatare, moj bijeli grade!
"Ti živijem ognjem izgoreo!
"Ta i ti li mome bracu dođe,
"Mome bracu a u dugovanje?"
Kada Iva drugu knjigu razvi,
Al' besedi Čarnojević Iva:
"Oj Solilo, moj bijeli grade!
"Ta i ti se, grade, oborio,
"I s tobom se more osolilo!
"Ta i ti li mome bracu dođe,
"Mome bracu a u dugovanje?"
Kada Iva treću knjigu razvi,
Al' besedi Čarnojević Iva:
"Dobro moje, tanani žerave!
"I ti Turske ne minuo ruke!
"Ta i ti li mome bracu dođe,
"Mome bracu a u dugovanje?
"Vera moja! žaliti vas ne ću:
"Volim brata, nego i gradove,
"Neg' i tebe, tanani žerave."
Pake đipi Ivan Čarnojević,
Te osedla tanana žerava,
Srebrnim ga sedlom osedlao,
A od zlata uzdom zauzdao,
Popregnu ga od srebra kolanom;
Pa on izvi od zlata ratove,
A i kralju od zlata kolače,
Pa žeravu o kaš obesio,
I dva ključa od dva bela grada,
Od Skatara a i od Solila;
I dade mu tri stotin' dukata,
Al' ne dade tananog žerava;
I dade mu trista pratilaca,
Pratiše ga do njini Solila.
SMRT JOVA DESPOTOVIĆA
Razbolje se Despotović Jovo
U Srijemu u toj zemlji ravnoj
U lijepu selu Kupinovu,
Na smrt je se Jovo razboljeo
Pa dozivlje slugu Milutina:
"Milutine, vjerna moja slugo!
"Ti upregni konje u hintove,
"Pak ti trči, štogođ brže možeš,
"Krušedolu b'jelu manastiru,
"Te mi zovni mog rođenog brata,
"Moga brata, Maksima vladiku,
"I kaži mu, ništa Ne zataji,
"Da sam se ja na smrt razboljeo;
"Pak odanle okreni hintove,
"Trči brže mjestu Berkasovu,
"Te mi zovni moju staru majku,
"Staru moju majku Anđeliju,
"Al' njoj Nemoj pravo kazivati,
"Da sam se ja na smrt razboljeo,
"Već joj kaži od mene pozdravlje,
"Da se ja sad na vojsku opremam
"Preko mora za devet godina,
"Pa je zovem, da me blagosovi."
To je sluga hitro poslušao,
Te upreže konje u tri reda,
Ode pravo divnu Krušedolu,
Te kazuje Maksimu vladici,
Da se Jovo na smrt razboljeo,
Pak odanle okrenu hintove,
Ode pravo mjestu Berkasovu,
Te kazuje majci Anđeliji,
Da se Jovo na vojsku oprema
Preko mora za devet godina,
Pak je zove da ga blagosovi.
Veli njemu majka Anđelija:
"Milutine, naša vjerna slugo!
"Pričekaj me tri bijela dana,
"Dok um'jesim bijele kolače
"I dok spremim tanane košulje,
"Da ponesem na dar mome Jovu."
Al' govori sluga Milutine:
"Oj Boga mi, gospo Anđelija!
"Jovo tebe čekati ne može,
"Jer je njemu hitna knjiga došla;
"Već ponesi u brašnu kolače,
"A košulje u bijelu platnu."
Od ina se majci ne mogaše,
Veće spremi u brašnu kolače,
A košulje u bijelu platnu,
Pake sjede u lake hintove,
Otidoše preko Sr'jema ravna.
Kad su bili blizu Kupinova,
Oko dvora sluge gologlave,
A pušteni konji po livadi
Bez sedala i bez pokrovaca,
Nit' se čuju bubnji ni svirale,
Nit' se viju alaji barjaci;
Tad' govori majka Anđelija:
"Milutine, naša vjerna slugo!
"Kad se Jovo na vojsku oprema,
"Što mu sluge idu gologlave?
"Što s' pušteni konji po livadi
"Bez sedala i bez pokrovaca?
"Što ne biju bubnji i svirale?
"Što s' ne viju alaji barjaci?"
Veli njojzi sluga Milutine:
"Draga gospo, majko Anđelija!
"Valja da je gospodar na ručku,
"Pa u zdravlje pije rujno vino
"I za srećna puta Boga moli,
"Za to su mu sluge gologlave;
"Što su vrani konji po livadi
"Bez sedala i bez pokrovaca,
"Pušteni su da se ponapasu,
"Spremaju se dalek' putovati;
"Bubnji bili, pak su i prestali;
"Vijali se alaji barjaci,
"Dunu vjetar od Fruške planine,
"Pa barjake zemlji položiše."
Kad su bili pred bijele dvore,
Tu se majka jadu dosjetila;
Kad uljeze u bijele dvore,
Al' se Jovo sa dušicom bori,
Više njega Maksime vladika,
Čati bratu samrtnu molitvu.
Kad to viđe majka Anđelija,
Zakukala, kano kukavica:
"Jao Jovo, moje rane grdne!
"Što će, Jovo, Srijem zemlja ravna?
"Što će, Jovo, tvoji b'jeli dvori?
"Što će, Jovo, tvoji vrani konji,
"Vrani konji i sivi sokoli?
"Što će, Jovo, tvoje pusto blago?
"Što će, Jovo, tvoja vjerna ljuba?
"Što će, Jovo, tvoja stara majka?"
Tad' se Jovo iz mrtvih povrati,
Pa mrtvačkim progovara glasom:
"Srijem zemlja steć' će gospodara
"Il' boljega, ili će gorega;
"Moji konji i sivi sokoli
"I bijeli ukraj Save dvori
"Mome bratu Zmajognjenom Vuku;
"Moje blago mojoj staroj majci,
"Nek se rani i oda zla brani;
"Moja ljuba, al' je roda tuđa,
"Ona me je često opadala
"Mome bratu Maksimu vladici:
""Despot Jovan hodi po Srijemu,
""Te on ljubi mlade i đevojke;" "
"Al' ni njojzi žao ne učin'te:
"Podajte joj tri tovara blaga,
"Nek se rani, dok je sreća nađe."
To izusti Despotović Jovo,
To izusti, a dušu ispusti.
ŽENIDBA ZMAJ DESPOTA VUKA
Mili Bože, da čuda golema!
Podiže se Zmaj-Despote Vuče
Preko mora Mletku Latinskome,
Da on prosi lijepu đevojku
U nekaka bana od Mletaka;
On povede dvanaest katana
I ponese tri tovara blaga,
Ode pravo u zemlju Latinsku.
A kad dođe Mletku Latinskome,
Lijepo ga bane dočekao,
Gostio ga za petnaest dana.
No govori Zmaj-Despote Vuče:
"Čuješ li me, bane Latinine!
,Ja nijesam doš'o piti vino,
"Već prositi lijepu đevojku;
"No ak' hoćeš da smo prijatelji,
"Pokloni mi ćerku za ljubovcu."
Pa se maši rukom u dćepove,
Te izvadi od zlata jabuku,
Uz jabuku hiljadu dukata,
Pa ih pruži banu Latininu.
Kad to viđe bane Latinine,
On se skoči od zemlje na noge,
Te se s Vukom u lice poljubi,
A Vuk bana u bijelu ruku,
Pa mu dade od zlata jabuku,
I dade mu hiljadu dukata,
A ban Vuku pokloni đevojku,
Kada Vuče isprosi đevojku,
A on ode svadbu ugovarat';
Za dugo je Vuče odgodio:
Od Đurđeva do Dmitrova dana,
Dok otide šeru Kupinovu
I pokupi kićene svatove;
Pa se Vuče na put otisnuo
Sa njegovih dvanaest katana,
A prati ga bane Latinine,
Pa je bane Vuku govorio:
"O moj zete, Zmaj-Despote Vuče!
"Kada, Vuče, po đevojku pođeš,
"Ti povedi hiljadu svatova,
"Od hiljade više ni jednoga,
"Od hiljade manje ni jednoga;
"Pa ti hajde, kada tebe drago."
Kada čuo Zmaj-Despote Vuče,
Ode Vuče šeru Kupinovu.
A kad dođe dvoru bijelome,
Dočeka ga ostarila majka,
Pa ga pita majka Anđelina:
"Što bi, sine, u zemlji Latinskoj?,
"Jesi l', sine, ljubu isprosio?
"Ne će l' staru odmijenit' majku?"
Ode Vuče majci govoriti:
"Dobro, majko, u zemlji Latinskoj,
"Jesam, mati, curu isprosio
"U onoga bana od Mletaka,
"I s banom sam svadbu ugodio
"O jeseni, kada mene drago,
"Da povedem hiljadu svatova."
Tek što Vuče u riječi bješe,
Al' eto ti mlada knjigonoše,
Pokloni se do zemljice crne,
Vuku dade list knjige sićane;
A kad Vuče knjigu proučio,
A on veli ostariloj majci:
"Evo, mati, knjige od đevojke,
"Dobro slušaj, što mi sitna piše:
""Gospodaru, Zmaj-Despote Vuče!
""Ako skoro odeš sabirati,
""Gospodaru, kićene svatove,
""Kupi svata dvanaest stotina
""Po izboru boljeg od boljega,
""Svakoga ću, Vuče, darivati,
""Darivati svilenom košuljom;
""A đeveri dobroga junaka,
""Jali brata, jali pobratima;
""Jera imaš grdna dušmanina,
""Ta u Bosni Đerzelez-Aliju:
""Nešto često za svatove pita,
""Bojati se kake prijevare
""Od Turčina, da ga Bog ubije!" "
Kada Vuče knjigu proučio,
A on pita ostarilu majku:
"Šta ću sade, moja stara majko?
"Al' ću slušat' bana tasta moga,
"Al' Rosandu lijepu đevojku?"
Veli Vuku ostarila majka:
"O moj sine, Zmaj-Despote Vuče!
"Slušaj, sinko, lijepu đevojku
"A i mene staru tvoju majku:
"Kada staneš kupiti svatove,
"A ti zovi, sine, u đeverstvo
"Do dva brata, dva Jakšina sina,
"Jakšić:Dmitra s nejakim Stjepanom;
"Jer su, sine, na boju junaci,
"Ako tebe bude do nevolje,
"Neka ti se u nevolji nađu;
"Piši, sine, list knjige bijele,
"Te je pošlji šeru Dmitrovici
"Starcu Janju od starine knezu,
"Nek ti pošlje sina Milovana
"Stari svate nek je pred svatove
"Nek povede tri stotine svata,
"Nek se znadu svati starosvatski;
"Drugu, sine, sitnu knjigu piši,
"Te je pošlji ka Sibinju gradu
"Kumu tvome Sibinjanin:Janku,
"Nek ti i on u svatove dođe,
"Nek povede tri stotine svata.
"Kad rasturiš knjige na vojvode,
"A ti turi sa kule topove,
"Podaj haber po Srijemu tvome.
"Te sakupi po izbor svatove,
"Pa kad, sine, pokupiš svatove,
"A ti brzo hajde za đevojku,
"Ti ne čekaj dana Dmitrovoga."
Kada Vuče saslušao majku,
A on skoči od zemlje na noge,
Te dovati divit i hartiju,
Evo Vuče prvu knjigu piše
Ka bijelu gradu Bijogradu
Na koljeno Jakši kapetanu:
"Poočime, Jakša kapetane!
"Da mi pošlješ do dva sina tvoja,
"Sina tvoja, pobratima moja,
"Poočime, mene u svatove,
"Da đeveri budu uz đevojku."
Drugu Vuče knjigu napisao,
Te je posla šeru Dmitrovici
Na koljeno starcu Kuzun-Janju:
"Starče Janjo, od Srijema kneže!
"Opravi mi sina Milovana,
"Da mi bude svatki starješina,
"Nek povede tri stotine svata,
"Nek se znadu svati starješinski."
Treću Vuče knjigu napisao,
Te je posla ka Sibinju gradu
Na svog kuma Sibinjanin-Janka:
"O moj kome, od Sibinja Janko!
"Kako tebe sitna knjiga dođe,
"Brže kupi trista Ugričića,
"Hajde mene, kume, u svatove,
"Da ti vjenčaš mene i đevojku."
Kada Vuče knjige opravio,
On iziđe na bijelu kulu,
Baci s kule dvanaest topova,
Haber dade Srijem-zemlji ravnoj,
Sasta mu se šest stotin' svatova
Po izboru bolji od boljega.
Malo bilo vreme postajalo,
Al' eto ti dva Jakšića mlada
I sa šnjima dvanaest delija,
Dočeka ih Zmaj-Despote Vuče,
Konje vodi u arove donje,
A junake na bijelu kulu;
Tek što oni za sofru sjedoše,
Al' eto ti sina Milovana
Sa njegovih tri stotin' Sremljana;
Tek što Vuče svate dočekuje,
Al' eto ti od Sibinja Janka
I on vodi tri stotin" Madćara,
Te se sasta sila i svatovi
Ukraj Save pred bijelom kulom;
Lijepo ih dočekao Vuče,
Napoji ih vinom i rakijom,
A parani svakom đakonijom.
Tu su tavnu noćcu prenoćili,
A kad svanu i ogranu sunce,
Udariše jasni daulbasi,
A viknuše kićeni čauši:
"Hazurala, kićeni svatovi!
"Daleko je Mletku putovati."
Te se diže sila i svatovi,
Otidoše u zemlju Latinsku.
Dok dođoše Mletku pitomome
B'jelu dvoru bana Latinina
Lijepo ih bane dočekao:
Konje vodi u podrume donje,
A junake na bijele kule,
Za gotove sofre zasjedoše,
Piše vino za neđelju dana;
Pa kad prođe neđeljica ravno,
Tad' viknuše kićeni čauši:
"Hazurala, kićeni svatovi!
"Prijatelju, izvodi đevojku,
"Daleko je Savi putovati."
Tek što oni u riječi bjehu.
Na gradu se otvoriše vrata,
Iziđoše dva banova sina,
Izvedoše konja zelenoga
Sa suvijem okićena zlatom,
I na konju Rosandu đevojku
Obasutu mrežom od bisera
Savrh glave do zelene trave;
Te zovnuše dva Jakšića mlada,
Đeverima snahu prodadoše,
Na kapiju zdravo ispratiše;
No se vrati Zmaj-Despote Vuče
A sa kumom od Sibinja Jankom
I Janjovim sinom Milovanom
I sa šnjima dv'je stotine svata,
Da daruje tasta i punicu,
A đeveri snahu odvedoše;
No kad Vuče u povratak dođe,
Susrete ga bane i banica,
Te odoše zeta darivati:
Ban mu dade kalpak i čelenku,
A banica divan-kabanicu
Iskićenu sa suvijem zlatom,
Pa eto ti dva banova sina,
Dadoše mu dva mača zelena
Sve u suvo oblivena zlato;
Pa eto ti sluge Milutina
I on nosi zlatnu kupu vina,
Pokloni je Zmaj-Despotu Vuku.
Istom uze Zmaj-Despote Vuče,
Istom uze da popije vino,
Al' dotrča jedan od svatova,
Na njemu je sedamnaest rana,
Nosi desnu u lijevoj ruku,
Kako dođe Zmaj-Despotu Vuku,
A on Vuku 'vako progovori:
"Zlo ti vino, Zmaj-Despote Vuče!
"Zlo ti vino, a gore ti bilo!
"Udari ti sila u svatove,
"Čudna sila, Đerzelez Alija
"Sa njegovih trista Sarajlija,
"Pogibe ti hiljada svatova,
"Od hiljade jedan ne ostade,
"Do ostala dva Jakšića mlada,
"Ali ih je ljuto saletio,
"Saletio Đerzelez Alile,
"Ljuto ti je Dmitra obranio,
"No još brane lijepu đevojku,
"Do sad mislim da su izginuli."
A kad začu Zmaj-Despote Vuče,
Baci kupu o mermer-kaldrmu,
S leđa baci divan-kabanicu,
A sa glave tastova kalpaka,
Pa privati vrancu za dizgine,
Okrenu ga polju na kapiju,
A za njime kume i starojko:
Kad iziđe Vuče na kapiju,
A on pusti vranca alovita,
Odmah dođe na polje široko,
Đeno Turčin svate isjekao;
Ali stoje dva Jakšića mlada,
Jošte brane ljepotu đevojku
Od Turčina Đerzelez-Alije;
No kad Turčin Vuka opazio,
Pleći dade bijegati stade;
No ne dade Vuče bijegati,
Sustiže ga u po polja ravna,
Udari ga sabljom na dovatu
Te pros'ječe ruho na Turčinu,
No Turčinu ništa ne naudi;
Kad to viđe Zmaj-Despote Vuče,
A on trže perna buzdovana,
Ode njega njime udarati,
Ne bi li ga s konjem rastavio;
Ali Turčin ni habera nema,
Veće vrati suru bedeviju,
A poteže sablju okovanu,
Da on Vuku odsiječe glavu;
No mu Vuče sablju dočekao,
Prebio je na tri polovine;
No da vidiš Đerzelez-Alije!
On poteže zelena gadara,
Ode ćerat' po mejdanu Vuka,
Gotovo ga nadvladao bješe;
No to gleda lijepa đevojka
Od ovaca iz zelene trave,
Pa joj žao Zmaj-Despota Vuka,
Pa mu ode mlada govoriti:
"O junače, Bog te ne ubio!
"Zar ne vidiš, da si poginuo?
"Na Turčinu oklop gvožđe ima;
"No đe ti je str'jela i tetiva?
"Udri njega u čelo junačko,
"Đe sastavlja samur i obrve,
"Te ćeš njega lasno pogubiti."
To kad začu Đerzelez Alija,
On ne znaše što zbori đevojka,
Pak pogleda u zelenu travu,
Da on vidi, ko govori s Vukom,
A Vuk trže str'jelu i tetivu,
Te on gleda Đerzelez-Aliju,
Pogodi ga u čelo junačko,
Turčin pade u zelenu travu,
Turčin pade, a Vuče dopade,
Sabljom manu, ods'ječe mu glavu,
Uvati mu suru bedeviju,
Pa se natrag u svatove vrati,
Te po polju društvo pokupio;
Dokle Vuče svate izbrojio,
Al' mu nema sedam stotin' svata,
Lijepo se doma opraviše.
Kad dođoše šeru Kupinovu,
Ugosti ih Zmaj-Despote Vuče,
Pod'jeli im svilene darove,
Pa odoše svaki dvoru svome,
A on osta s Rosandom na kuli
PORČA OD AVALE I ZMAJ OGNJENI VUK
Vino piju do dva pobratima
U Avali više Bijograda:
Jedno bješe Porča od Avale,
A drugo je Đerzelez Alija;
Kad se ladna napojiše vina
I junački ćeiv zadobiše,
Al' govori Porča od Avale:
"Pobratime, Đerzelez-Alija!
"Ti se napij vina izobila,
"Vinograd je nama do čardaka,
"Imam dosta u podrumu vina,
"Imam dosta vina i rakije."
Njemu veli Đerzelez-Alija:
"Zaludu ti, pobratime dragi!
"Zaludu ti vino i rakija,
"Kad ne imaš krčmarice mlade,
"Da nam služi vino i rakiju,
"Te nemamo šale ni maskare."
Mučno bješe Porči od Avale,
Pa govori Đerzelez-Aliji:
"Pobratime, ti se napij vina,
"Dok ja odem Stojnu Bijogradu,
"Dovešću ti krčmaricu mladu,
"Ja đevojku, ja nevjestu mladu."
A pita ga Đerzelez Alija:
"Kada odeš Stojnu Bijogradu,
"Bojiš li se još koga do Boga?
"Bojiš li se dva Jakšića mlada?"
Al' mu veli Porča od Avale:
"oj Boga mi, pobratime dragi!
"Ja s' ne bojim nikoga do Boga,
"Ne bojim se dva Jakšića mlada;
"Al' se malo, pobro, pribojavam,
"Pribojavam Zmajognjanin-Vuka
"Iz prostrane Srijem-zemlje ravne
" Iz onoga sela Kupinova,
"Daleko je selo Kupinovo,
"A prostrana Srijem-zemlja ravna,
"Tu se Vuče ni desiti ne će."
Pa povika Porča od Avale:
Sluge moje, izved'te mi đoga."
Dokle Porča sedlo opremio,
Dotle sluge izvedoše đoga,
Dovati se đogu na ramena,
Pravo ode niz polje Vračara
Dokle dođe tihoj vodi Savi,
Pa se Porča pokraj Save fula.
A da vidiš dva Jakšića mlada!
Piju vino na kuli Nebojši
I šnjima je Zmajognjani-Vuče,
Turi oči zmaj od ognja Vuče,
Turi oči uz tu vodu Savu,
Dok ugleda Porču od Avale,
Pa govori zmaj od ognja Vuče:
"Vidite li, dva Jakšića mlada,
"Ko se ono niza Savu fula?"
Pogledaše dva Jakšića mlada,
Poznadoše od Avale Porču,
Pa govore Zmajognjanin-Vuku:
"Pobratime, Zmajognjanin-Vuče!
"Ono j' kurva od Avale Porča:
"Dana nema, kad se ne privlači
"I po jednog roba ne odvodi,
"Ja po mrtvu ne odnosi glavu."
A da reče Zmajognjanin Vuče:
"Mili Bože, na svem' tebe fala!
"Evo ima devet godin' dana
"Kako s' molim tebe istinome,
"Ne bi li se s Porčom udesio,
"Ti mi dade, danas ga desiti."
Pa još reče Zmajognjanin Vuče:
"Poskočite, dva Jakšića mlada,
"Nađiderte sirotu đevojku,
"Obuc'te joj svilu i kadifu,
"Podajte joj zlaćenu maštravu,
"Pošljite je Savi na obalu,
"Ne bi li se Ture prevarilo,
"Ne bi li se malo zabavilo,
"Dok opremim sebe i kulaša."
Skoči Vuče, opremat' kulaša,
A Jakšići narede đevojku,
Ođeše je, što se ljepše može,
Dadoše joj, zlaćenu maštravu,
Poslaše je Savi na obalu;
Taman cura na obalu dođe,
Ona stade vodu zavatati,
Dok eto ti od Avale Porče,
Božju pomoć curi nazivao,
Ona njemu pomoć privatila,
Pa je curi Porča govorio:
"Oj boga ti, lijepa đevojko!
"Dovat'der mi vode u maštravi,
"Da s' napijem studene vodice."
Govori mu lijepa đevojka:
"Odjaš' konja neznani junače,
"Odjaš' konja, pa se napij vode."
Al' joj veli Porča od Avale:
"Oj Boga mi, lijepa đevojka!
"Kljusina je moja durnovita:
"Kad odjašem, uzjati se ne da,
"Već mi dodaj vode u maštravi,
"Jasam junak vrlo ožednio."
A đevojka njega poslušala,
Zavati mu vode u maštravi,
Pruži njemu vodu i maštravu:
Ne šće Porča vode, ni maštrave,
Već đevojku za bijelu ruku,
Pa je baci za se na đogata,
Priteže je svilenijem pasom,
Pa pobježe uz polje Vračara.
Sve to gleda zmaj od ognja Vuče,
Pa s' dovati na svoga kulaša,
Pa poleće uz polje Vračara;
Kad je malo Porču sustignuo,
Pa Je onda Porči govorio:
"Stani kurvo, od Avale Porča!
"Stani malo, da se ogledamo."
Kad ga Porča viđe i poznade,
Poturio u travu đevojku,
Pa on bježi uz polje Vračara,
Za njim trči Zmajognjanin Vuče,
Za njim trči, stići ga ne more;
Dognaše se Avali planini,
Ugleda ih Đerzelez Alija,
Pa je sluge svoje sazivao:
"Sluge moje, zatvor'dete vrata
"Na kulama i na kapijama:
"Eto ozdo dva dobra junaka
"Đe s' ćeraju uz goru zelenu
"I sad će se tuna dogoniti:
"Kad ne nađu otvorena vrata
"Ne će li se Porča povratiti,
"Ne bi l' Porča pogubio Vuka."
Odmah njega sluge poslušaše,
Te kapije hitro zatvoriše,
Kad s' dognaše dva dobra junaka,
Bježi Porča oko svoje kule,
A sve viče: "Otvor'te mi vrata!"
Niko njemu otvorit' ne smije.
Triput ga je općerao Vuče,
Pa ga stiže gradu na kapiji,
Te mu junak odsiječe glavu,
Pa uvati debela đogata,
I turi mu u zobnicu glavu,
Ode pravo Stojnu Bijogradu,
Sve to gleda Đerzelez Alija,
Pa govori Đerzelez Alija:
"Mili Bože, na svemu ti fala!
"Kad s' desiše zatvorena vrata
"Na kulama i na kapijama,
"Više b' Vuče jada učinio."
Pa pobježe svome Sarajevu.
ROPSTVO I ŽENIDBA JAKŠIĆA SĆEPANA
Još zorica nije zab'jelila,
Ni danica lica pomolila,
Bijela je vila pokliknula
Sa Avale zelene planine,
Vila zove u Bijograd stojni
Po imenu dva brata Jakšića,
Jakšić:Mitra i Jakšić-Šćepana:
O Jakšići, zlo vam jutro bilo!
"Al' čujete al' se ne brinete?
Na Bijograd udariše Turci,
Udariše Turci su tri strane,
I još ću vi po imenu kazat':
Evo prvo Ćuprilijć vezire,
"Za njim vojske četrest hiljada,
"A drugo je paša od Vidina,
"Za njim vojske trideset hiljada,
"Treće paša s Novoga Pazara,
"Za njim vojske dvadeset hiljada;
"Ako li mi vjerovat' ne ćete;
"Vi iziđ'te gradu na bedene,
"Pa poglajte na polje široko
"Što je silne pod Bijograd vojske."
Kad to začu Jakšić Dimitrije,
On poskoči na noge lagane
I otide gradu niz čaršije,
Pa iziđe gradu na bedene,
Pa pogleda na polje zeleno
Bože mili, čuda i zlamenja!
Koliko je polje Bijogradsko,
Da mi padne kaplja od oblaka,
Nigđe ne bi na zemlju padnula,
Do na konja, ili na Turčina,
Na Turskoga bijela šatora,
Koliko se junak prepanuo,
Od straha ga uvati groznica,
Pa se natrag niz čaršiju vrati,
Odćaku je svome dolazio,
Privati se konja i oružja,
I dovati od grada ključeve,
Pa se guri konju o ramena,
Nagna konja niz gradske sokake
Dokle dođe na vrata od grada,
Od grada je vrata otvorio,
U vratima ključe ostavio,
Pa pobježe poljem širokijem
Krajem vojske Ćuprilijć-vezira,
I pobježe u goru zelenu.
Kada soko u planinu dođe,
Tu mu žarko ogrijalo sunce
Na studenu vodu Jahoriku,
Tu je bio junak počinuo,
A sam sobom bio govorio
"Avaj, Mitre, glavu izgubio,
"Bud uteče jutros uz planine,
"Čemu brata ostavi svojega,
"Brata svoga, Jakšića Stjepana?"
Hoćaše se natrag povrnuti,
Ema Turci kavgu učiniše,
Na Bijograd stojni udariše,
Udariše Turci su tri strane.
Silna vojska Ćuprilijć-vezira
Udarila na vrata od grada,
Od grada se ne zameće kavga,
Niti puče puška ni lumbarde,
Ev' od grada vrata ugrabiše,
Ni bi mrtva ni bi ranjenoga:
U Bijograd Turci ulaziše,
Pa po gradu velje jade grade:
Robe roblje, a sijeku glave,
Kupe pusto Bijogradsko blago,
Još su dobra roba zarobili,
Zarobili Jakšića Stjepana,
Turci su ga živa uvatili
Na đogina konja pod oružjem.
Koliko je divan i ugledan,
Ne ćeše ga izgubiti Turci,
No mu vežu naopako ruke,
A vode ga pod šator veziru.
Kad li dođe momak pred vezira,
Triput mu se svezan poklonio,
Ljubio mu ruku i koljena,
Stade vezir roba sagledivat';
Kad ga viđe i poznade divna,
Veliki mu šemluk učinio:
Sve isturi od boja topove,
Pa mu vezir odriješi ruke,
I dade mu konja i oružje,
Te se s njime po ordiji diči.
Kad Bijograd Turci poharaše,
Krenu sila ispod Bijograda,
Pa okrenu vezir Ćuprelija
I njegova velja silna vojska.
A da vidiš Jakšića Stjepana!
Jaše tonja na prama vezira.
Al' da vidiš sile od vezira
Ne vodi ga vezir u Ćupriju,
No ga vodi u Stambola grada,
U Stambolu Otmanović caru,
Da mu care roba čestituje
Kad je vezir u Stambola doša'
Pod visoke careve saraje,
U cara je vezir ulazio
B'jelu mu je ruku poljubio,
Pa je caru sjeo uz koljeno,
A za sobom roba privodio,
Ts kod cara na divan iziđe,
Ljubio mu nogu i papuču,
I stolove, đe car sjedijaše
Kad ga care viđe i poznade,
Kod sebe ga Sjede na sedćadu,
Pa je njemu care besjedio
"O junače, Jakšiću Stjepane!
"Poturči se, Bog te ne ubio!
"Vrći ću te velika vezira,
"A vezira Bošni na Travniku,
"Bićeš većil nad sedam vezira,
"I daću ti ćercu za ljubovcu,
"Držaću te ka' i svoga sina:
"Bošna moja mojoj zemlji glava,
"A ti ćeš bit' do mene svakome."
No je caru Stjepan besjedio:
"Turski care, od svijeta glavo!
"Nigde ti se ne ću poturčiti
"Ni odreći od krsta mojega,
"Ni Hristovu vjeru pohuliti,
"Da me sjedneš u tvoje stolove,
"Da mi podaš blago od svijeta;
"No za vjeru hoću poginuti."
Kad to čuo care od Stambola,
Vrlo mu se žao učinilo,
Pa isturi ia divan dćelata,
Da izgubi Jakšića Stjepana;
No je njemu sreća dobra bila,
E ga ne da Ćuprilijć vezire,
No pred carem pade na divane:
"Ne, za Boga, care gospodare!
"Ne izgubi roba od Jakšića,
"Eto sam mu dao vjeru tvrdu,
"Da ga, care, izgubiti ne ću;
"No ga mene prodaj za dinare,
"Hoću ti ga premjeriti blagom,
"Sve dukatom madćarlijom žutom,
"Da ga vodim u moju Ćupriju,
"I hoću ti dati vjeru tvrdu,
"Da se hoće poturčit" za nago."
To je njemu sreća dobra bila,
U cara ga vezir odmolio
I caru ga blagom premjerio,
Povede ga vezir u Ćupriju.
Kada vezir u Ćupriju dođe,
Na odćaku u divanu svome
Drži njega uz desno koljeno,
E ga drži kako svoju glavu,
Na svake ga probe udaraše,
Ne bi li ga kako prevario,
Ne će li se junak poturčiti;
Držao ga za godinu dana;
Kad se puna napuni godina,
Svu gospodu pokupio Tursku,
Izvedoše njega na divane,
Govore mu hodće i kadije:
"Oj Šćepane, robe od Jakšića!
"Zapov'jed je takva od vezira,
"Da t' hoćemo danas poturčiti,
"I daće ta ćercu za ljubovcu,
"Što je ljepša od bijele vile;
"Vrći će te velika vezira,
"A vezira na Novu Pazaru,
"Hodi će ti blago od mirije;
"Ako li se poturčiti ne ćeš,
"Dćelat će ti glavu izgubiti."
Al' govori Jakšiću Šćepane:
"Fala vama, hodće i kadije!
"Hoću moju glavu izgubiti
"Radi krsta i Bogorodice
"I zakona od Hrista mojega,
"A nigde se poturčiti ne ću."
Žao bilo Ćuprilijć-veziru,
Pa naredi krvava dćelata,
Da izgubi zorna kaurina;
No je njemu sreća dobra bila:
Bješe paša iz Nova Pazara,
Pred vezirom pade na divane:
"Ne, za Boga, Ćuprilijć-veziru!
"A da li mu vjeru ne zadade,
"Da mu glavu izgubiti ne ćeš?
"No ga prodaj mene za dinare,
"Hoću ti ga premjeriti blagom,
"Sve dukatom žutom madćarlijom,
"Da ga vodim u Novu Pazaru,
"I hoću ta dati vjeru tvrdu,
"Kako dođe momak u Pazare,
"Da se hoće poturčit' za nago."
To je njemu sreća priskočila,
Odmoli ga paša u vezira,
Proda mu ga za dukate žute,
Povede ga u Nove Pazare.
Kako paša dođe u Pazare
Na odćaku i divanu svome,
Ali svoju slugu zovijaše,
Zovijaše slugu Useina:
"Useine, vjerna slugo moja!
"Na ti ovog roba preprodana,
"Hajde tamo na saraje donje,
"Pa otvori dvanaest odaja,
"U dvan'estu ostavi junaka,
"A zatvori vrata dvan'estora,
"Da ne gleda sunca ni mjeseca
"Ni bijela danka ni junaka:
"Neće li se njemu dodijati,
"Ne bi li se kaur poturčio."
Vjerna sluga sluša gospodara,
Za b'jelu ga ruku dovatio,
Povede ga na saraje donje,
Otvorio dvanaest odaja,
U dvan'estu njega ostavio,
Dvanaest je vrata zatvorio;
Tu ga drža paša iz Pazara,
Tu ga drži do godine dana,
Dok se samom paši ražalilo,
Pa doziva Hajkunu đevojku:
"Ćeri moja, čisto zlato moje!
"Poslušaj me, što ću reći tebe:
"Hajde tamo na berdivan kulu,
"Pa otvori dva sanduka žuta,
"Na se vrzi đuzel odijelo
"Od kadive i žežena zlata,
"Pregrni se čohom pazarlijom,
"Što je zlatom žicom premrežena,
"A u ruke od zlata jabuke,
"Pod pazuho bocu trusovine,
"U koju su bilja od planine;
"E sam čuo, kazivali su mi,
"Da to jeste voda zaboravna:
"Ko s' umije i ko se napije,
"Svoja će mu vjera omrznuti,
"Zaboravit' svoju porodicu;
"Hajde tamo na saraje donje,
"Te otvori vrata dvan'estora,
"Kako koja ti otvoriš vrata,
"Sve za sobom zatvaraj, Hajkuno,
"Dok, Hajkuno, dođeš do Šćepana,
"Podaj njemu bocu trusovine,
"Da s' umije i da se napije,
"Ne ćeš li ga kako prevariti,
"Ne bi li se momak poturčio,
"Da te uzme za vjernu ljubovcu."
To Hajkuna jedva dočekala:
Od ka' ga je okom vidijela,
Teške su je muke popanule:
Preonoć je na snu ga gledala,
Preodan je groznica vagala;
Jedanakak na noge skočila,
Na divan je kulu izlazila,
Otvorila dva sanduka žuta,
Na se turi ođelo od dike:
Sve kadivu i žeženo zlato,
Prekrila se čohom pazarlijom,
Što je zlatnom žicom premrežena,
A u ruku uzima jabuku,
I pod ruku bocu trusovine,
U koju su bilja od planine,
Pa otide na saraje donje,
Te odaje česte otvaraše;
Kako koja vrata otvorala,
Sve za sobom tvrdo zatvaraše,
Dok Hajkuna dođe do Šćepana,
A Božju mu pomoć nazivala,
Skoči momak na noge lagane,
Božju joj je pomoć privatio:
"Bog mi s tobom, pašina Hajkuno!"
Al' Hajkuna njemu besjedila:
"Oj Šćepane, oči moje crne!
"B'jelo ti je lice potavnjelo,
"Život ti se vele ispucao
"U zatvoru paše baba moga;
"Na ti bocu ovu vode ladne,
"Da s' umiješ i da se napiješ."
U ruke je junak dovatio,
Ma junak je i odviše mudar:
Nju ud'rio kamenu od zada
A prikupi skute od dolame,
Da ga voda ne dotakne ladna.
Na njega se bula rasrdnula,
Al' se opet brže povratila,
Pa sa njime igru zametaše,
Ovako mu bila besjedila:
"Poturči se, crne oči moje!
"Uzmi mene za vjernu ljubovcu."
Al' joj veli Jakšiću Šćepane:
"O Hajkuno, za Boga jednoga!
"Nigda ti se poturčiti ne ću,
"Nit' ću moju vjeru pohuliti,
"Ni Hristovi zakon izgubiti;
"No sam radij izgubiti glavu."
Na njega se bula rasrdnula,
Al' se opet brže povratila
I sa njime igru zametala,
A Šćepanu riječ bjesedila:
"Oj Šćepane, obljubi mi lice."
A tako joj Šćepan odgovara:
"Turska bulo, jad te zadesio!
"Ne može mi zakon podnijeti,
"Da kaurin Turske bule ljubi:
"Nebo bi se vedro rastvorilo,
"A iz neba padnulo kamenje,
"Ubilo bi i mene i tebe."
Na njega se bula rasrdnula,
Al' se opet brže povratila,
Pa Šćepanu riječ besjedila:
"oj Šćepane, oči moje crne!
"Ne bih ti se mlada pokrstila
Ni za kakvo blago od svijeta
"Do za tvoju na ramenu glavu:
"Ako ćeš mi dati vjeru tvrdu,
"Da me hoćeš uzet' za ljubovcu,
"Ja se hoću pokrstit' za nago;
"Da pašino blago pokupimo,
"Da bježimo Stojnu Bijogradu."
Kad to čuo Jakšiću Stjepane,
Od zemlje je na noge skočio,
Pa joj pruži obadvije ruke
I dade joj Božju vjeru tvrdu,
Da je hoće uzet' za ljubovcu,
Pa skočiše na noge lagane
I dvanaest otvoriše vrata,
Izidoše pred bijelu kulu,
Pogledaše ka nebu vedrome,
Al' na nebu mjesec odskočio
Uljegoše paši u saraje,
U odaje, đe je blago bilo,
Tri tovara blaga pokupili;
Uljegoše u konjske podrume,
Te biraju hate četvrtake,
Tri tovara blaga tovariše,
Još dva hata za se izabrali,
Jakšić Šćepan okroči đogina,
Al' da vidiš pašinu Hajkunu!
U odaje paši ulazila,
Pašinu je sablju dovatila,
O kojoj su dva gajtana zlatna,
A u njoj je alem kamen dragi.
Valja sablja po Nova Pazara;
Pa iziđe pred sarajli kulu,
Dade sablju na konja Šćepanu:
"Na ti sablju, dragi gospodaru!
"Kad se tamo drumom zaturimo,
"Ako bi se đegođ naturilo,
"Da se s puta ne makneš grđemu."
A Šćepan je ćordu pripasao,
A đevici riječ besjedio:
"Jaši konja, za Boga, Hajkuno!"
A Hajkuna njemu besjedila:
"Stani malo, moje oči crne!
"Da do paše u odaju pođem,
"Da dovatim divan-kabanicu,
"Što je pusta od žežena zlata
"I po zlatu iskićena divno:
"Sve strelice i drago kamenje,
"Te se sija, kao sunce žarko."
Kad iznese divan-kabanicu
I dade je na konja Šćepanu,
Tada bula konja okročila,
Pobjegoše poljem od Pazara,
Jednu noćcu mlogo prelaziše,
Tri b' konaka ćiridćijam' bila:
Mrknulo je u Nove Pazare,
A svanulo više Bijograda
Zdravo Šćepan u Bijograd dođe
I dovede Tursku bulu mladu,
Nabavio dvan'est kaluđera,
Krstiše je i zlamenovaše,
I uze je za vjernu ljubovcu.
To je bilo kad se i činilo,
Već za slavu Boga da molimo
I za zdravlje vladike svetoga,
Amin' Bože, vazda te molimo!
ŽENIDBA JAKŠIĆA MITRA
Dvorbu dvori bogat u bogata,
A siroma jedan u drugoga:
Jakšić Mitar u vojvode Janka;
Ne dvori ga, da dvorbu izdvori,
Nit' ga dvori, da mu najam plati,
Već da vidi njegovu sestricu,
Da je vidi, i da je obljubi.
Dvorio ga devet godin' dana,
Kad deseta godina Nastala,
Ne more je mlade ni viditi,
Kamo l' će je junak obljubiti;
Razboli se Mitar dite mlado,
Razboli se bolom brez bolisti,
K njem' dolazi robinja divojka,
Pa je Mitru ona govorila:
"Što je tebi, Mitre dite mlado?
"Koja ti je golema nevolja,
"Tere si se junak razbolio?"
A veli joj Mitar dite mlado:
"Kad me pitaš, robinjo divojko,
"Sve ću tebi kazivati pravo:
"Evo ima devet godin' dana,
"Da ja dvorim Janka gospodara;
"Ne dvorim ga, da dvorbu izdvorim,
"Nit' ga dvorim, da mi najam plati;
"Već, da vidim njegovu sestricu,
"Da je vidim, i da je obljubim;
"Već te molim, robinjo divojko!
"Sastavi me s gospojicom tvojom,
"A ja ću te lipo darovati:
"Daću tebi četvere aljine:
"Dvoj' od svile, dvoje od kadife."
Ka je bilo večer po večeri,
Ona Mitru večeru nosila
I uzela ključe od čardaka,
Pa ga vodi gospoji divojki.
Devetera vrata otvorala,
Dok je Mitra divojki uvela;
Kad divojka Mitra sagledala,
Ovako je njemu govorila:
"O radosti, velika dragosti!
"Dušo moja, mlad Jakšiću Mitre!
"Ljubi mene, koliko ti drago,
"Pak me vodi dvoru bijelome"
Ljubi Mitar gizdavu divojku,
Ljubio je do zore bijele.
Kad je bila zora zabilila,
Skočila se lijepa divojka,
Skočila se na noge lagane,
Pake ide u kulu bijelu,
Kupi blago Janka brata svoga,
Paka iđe doli u podrume,
Te izvede dva konja golema,
Sebi jednog, a Mitru drugoga,
Na gotove konje posidoše,
Paka biže goricom zelenom.
Kad u jutru jutro osvanula,
Iđe Janko u kulu bijelu,
Da obađe mlad-Jakšića Mitra,
Ali Mitra u kuli ne nađe;
Iđe k seki u čardake gornje;
Al' mu sestre u čardaku nije;
Kada ode konjim' u podrume,
Dobri konja u podrumu nije;
Onda se je Janko ositio,
Pa je dobra konja posidnuo,
Te za njima iđe u potragu,
I stiže i ma trećem konaku,
Pa je Janko Mitru besjedio:
"O bora ti, mlad Jakšiću Mitre!
"Ako si mi sestru ti odveo,
"Za što si mi blago ti odnio?
"Blag' odnio i konje odveo?"
A veli mu Mitar dite mlado:
"Da moj šura, vojevoda Janko!
"Sestru ne bi za boljeg udao,
"Brez blaga je ne bi ni udao;
"A imade devet godin' dana,
"Da te dvorim, vojevoda Janko,
"Ja sam dobra konja izdvorio."
Onda mu je Janko govorio:
"Ajde s Bogom, Mitre dite mlado!
"Pazi meni drage sestre moje!
"Na putu ti dobra sreća bila,
"A pod nogam' svi dušmani tvoji,
"Kako konju i ploče i čavli!"
JAKŠIĆIMA DVORI POHARANI
Vino piju dva brata Jakšića,
Jakšić Dmitar i Jakšić Bogdane,
U Užicu gradu bijelome,
Ali njima sitna knjiga dođe
Od onoga grada Bijograda:
"A zlo sjeli, dva Jakšića mlada!
"U zlo sjeli i vino popili!
"Kada vaši dvori izgoreše,
"Stara majka konjma pregažena,
"Odvedeni konji iz arova,
"Odnešeno blago iz riznica,
"Odvedena sestrica Jelica."
Kad to čuše dva Jakšića mlada,
A skočiše na noge lagane,
Mašiše se konjma na ramena,
Otidoše pravo Bijogradu,
Malo našli u životu majku,
Pa je pita Jakšić Dimitrija:
"Bog tebe, stara naša majko!
"Tko popali naše b'jele dvore?
"Tko je tebe konjma pregazio?
"Tko odvede konje iz arova?
"Tko odnese blago iz riznica?
"Tko odvede sestricu Jelicu?
"Kakvi konji, kakvi li Junaci?
"kud odoše, na koju li stranu?"
Onda njima majka odgovara:
"Dva Jakšića, a dva moja sina!
"Vrani konji, a crni junaci;
"Otidoše pravo niz Dunavo."
Kad to čuše dva brata Jakšića,
Prav' odoše u zemlju Arapsku,
Traže sestru tri godine dana,
A ne mogu ni da čuju za nju,
Kad nastala godina četvrta,
Onda veli Jakšić Dimitrija:
"O Bogdane, moj brate rođeni!
"Hajde, brate, da se rastanemo:
"Pa ta idi pravo Bijogradu,
"Viđi, jeli naša živa majka;
"Ja sam idem kroz zemlju Arapsku,
"Eda Boga, da ja sestru nađem!"
To rekoše, pa se rastadoše:
Ode Bogdan natrag Bijogradu,
Ode Dmitar kroz zemlju Arapsku,
A kad dođe na vodu Stupnicu,
Na njoj nađe četiri robinje,
Njima Dmitar Božju pomoć viče,
One njemu dobro privatiše;
"Zdravo da si, neznana delijo!"
Opet im je Dmitar govorio:
"Boga vama, četiri đevojke!
"Zavat'te mi vode sa Stupnice,
"Jer sam, dušo, vrlo ožednio."
One njemu onda besjediše:
"Boga tebe, neznana delijo!
"Možemo ti vode zavatiti,
"Ali nije zdrava po junake;
"Već kad vodu Stupnicu prijeđeš
"I kad budeš tamo kroz čaršiju,
"Obazri se s desna na lijevo,
"Velike ćeš dvore ugledati,
"Pokrivene limom i đumišem,
"Oko dvora bakrena avlija,
"Pred kapijom srebrna ćuprija;
"To su dvori age Arap-age,
"Da bi Bog da', ostali mu pusti!
"U njima je sestra Jakšićeva,
"Za onijem agom Arap-agom,
"Kogođ putem kroz čaršiju prođe,
"Ona nosi studenu vodicu,
"Ona poji po putu putnike
"A za zdravlje dvaju braće svoje."
Kad to čuo Jakšić Dimitrije,
On ne traži mosta ni brodova,
Već nagoni konja na Stupnicu,
A kad Dmitar dođe u čaršiju
I ugleda Arapove dvore,
On zapjeva tanko glasovito,
U dvoru ga sestra poznavala,
Niz obraze suze proljevala;
Pitala je Arapka zaova:
"Što je tebe, snaho moja draga?"
Ona njojzi tiho govorila:
"Ne pitaj me, moja zaovice!
"Evo junak pjeva kroz čaršiju,
"Kao da je od mog vilaeta,
"Minu mene želja brata moga."
A kad Dmitar na kapiju dođe,
On podviknu iz grla junačkog:
"Izađide, Arapaginice,
"Iznesi mi da s' napijem vina
"A tako ti do dva brata živa!"
Umah ga je sestra poznavala,
Pa iziđe k njemu na kapiju,
Ruke šire, u lice se ljube,
Žalosno ga za vilaet pita;
Ne imade da iznese vina,
Izvadi mu trideset dukata:
"Na ti, brate, trideset dukata,
"Pa ti idi mehandćiji Jovu,
"Pa pij brate, vino do jacije,
"Ođe nema age Arap-age,
"Arap-aga doveče će doći,
"Ja ću njega ljuto opojiti,
"A kapije ne ću zatvoriti;
"A kad bude velika jacija
"I zauče hodće na dćamijam',
"Dođi brate, os'jeci mu glavu."
Ode Dmitar mehandćiji Jovu,
Pa on pije vino do jacije;
A kad bila velika jacija,
Zaučiše odće na dćamijam',
Usta Dmitar na noge lagane,
Prav' otide Arapovu dvoru,
A kad junak u avliju uđe,
Pa pogleda gore uz čardake,
Al' još sjedi aga Arap-aga:
Vina pije s dvoma Arapčadi,
Vina služi sestra Jakšićeva,
Njoj govori aga Arap-aga:
"Oj Srpkinjo, draga moja ljubo!
"Evo ima tri pune godine,
"Kako si se ti moja nazvala,
"Što 'vo nikog od tvog roda nema?
"Jal' ne mare, Jal' ne čuju za te."
Onda ona njemu besjedila:
"O Boga ti, aga Arap-aga!
"Koliko je nebo od zemljice,
"Toliko je i moj rod od mene."
A to Dmitar i gleda i sluša,
Uze mača u desnicu ruku,
A buzdovan u lijevu ruku,
A pomenu Boga jedinoga,
Prav' iziđe gore uz čardake,
Manu mačem i desnicom rukom,
Arap-agi odsiječe glavu,
I pos'ječe dvoje Arapčadi,
Onda mu je sestra govorila:
"Nemoj, brate, ovoga maloga,
"Ža' mi ga je, ako je i crno."
Dmitar mu je dvore zapalio,
Majku mu je konjem pogazio,
I njegovo blago pokupio,
Izvede mu konje iz arova,
Pa na konje natovari blago;
Povrati mu žalost za sramotu,
Pa uzima sestricu Jelicu,
Pa šnjom bježi na vodu Stupnicu;
A kad dođe na vodu Stupnicu,
Al' procvili Arapinče crno,
Onda veli Jakšić Dimitrija:
"Daj mi, sejo, Arapinče crno,
"Hoće njega ujak zabaviti."
Ona dade Arapinče crno,
Uze njega Jakšić Dimitrije,
Rastavi mu glavu i ramena,
Pa ga baci u vodu Stupnicu,
Onda mu je sestra govorila:
"Rašta, brate, da od Boga nađeš?
"Ža' mi ga je, ako je i crno,
"Jer sam njega od srca rodila."
Veli njojzi Jakšić Dimitrija:
"Sestro, ćuti, nemoj budaliti;
"Bolje će te braća udomiti,
"Đe ćeš bolji porod izroditi,
"Neg' za onim Arapinom crnim;
"Od zla roda nek nema poroda,
"Od zla pseta nek nema šteneta."
DEOBA JAKŠIĆA
Mjesec kara zvijezdu danicu:
"Đe si bila, zvijezdo danice?
"Đe si bila, đe si dangubila?
"Dangubila tri bijela dana?"
Danica se njemu odgovara:
"Ja sam bila, ja sam dangubila
"Više b'jela grada Bijograda,
"Gledajući čuda velikoga,
"Đe dijele braća očevinu,
"Jakšić Dmitar i Jakšić Bogdane.
"Lijepo se braća pogodiše,
"Očevinu svoju pod'jeliše:
"Dmitar uze zemlju Karavlašku,
"Karavlašku i Karabogdansku,
"I sav Banat do vode Dunava;
"Bogdan uze Srijem zemlju ravnu,
"Srijem zemlju i ravno Posavlje,
"I Srbiju do Užica grada;
"Dmitar uze donji kraj od grada
"I Nebojšu na Dunavu kulu;
"Bogdan uze gornji kraj od grada
"I Ružicu crkvu nasred grada.
"O malo se braća zavadiše,
"Da oko šta, veće ni oko šta:
"Oko vrana konja i sokola:
"Dmitar ište konja starješinstvo,
"Vrana konja i siva sokola,
"Bogdan njemu ne da ni jednoga.
"Kad u jutru jutro osvanulo,
"Dmitar uzja vranca velikoga,
"I on uze sivoga sokola,
"Pak polazi u lov u planinu,
"A doziva ljubu Anđeliju;
""Anđelija, moja vjerna ljubo!
""Otruj meni mog brata Bogdana;
""Ako li ga otrovati ne ćeš,
""Ne čekaj me u bijelu dvoru.""
"Kad to začu ljuba Anđelija,
"Ona sjede brižna, nevesela,
"Sama misli, a sama govori:
""Što će ova sinja kukavica!
""Da otrujem mojega đevera,
""Od Boga je velika grijota,
""A od ljudi pokor i sramota;
""Reći će mi malo i veliko:
""Vidite li one nesretnice,
""Đe otrova svojega đevera;
""Ako li ga otrovati ne ću,
""Ne sm'jem vojna u dvoru čekati." "
"Sve mislila, na jedno smislila:
"Ona ode u podrume donje,
"Te uzima čašu molitvenu,
"Sakovanu od suvoga zlata,
"Što je ona od oca donela,
"Punu rujna natočila vina,
"Pak je nosi svojemu đeveru,
"Ljubi njega u skut i u ruku,
"I pred njim se do zemljice klanja:
""Na čast tebi, moj mili đevere!
""Na čast tebi i čaša i vino,
""Pokloni mi konja i sokola." "
"Bogdanu se na to ražalilo,
"Pokloni joj konja i sokola.
"Dmitar lovi cijel dan po gori,
"I ne može ništa uloviti;
"Namjera ga pred veče nanese
"Na zeleno u gori jezero,
"U jezeru utva zlatokrila,
"Pusti Dmitar sivoga sokola,
"Da uvati utvu zlatokrilu,
"Ona mu se ne da ni gledati,
"Nego ščepa sivoga sokola
"I slomi mu ono desno krilo.
"Kad to viđe Jakšić Dimitrije,
"Brže svlači gospodsko od'jelo,
"Pak zapliva u tiho jezero,
"Te izvadi sivoga sokola,
"Pa on pita sivoga sokola:
""Kako ti je, moj sivi sokole,
""Kako ti je bez krila tvojega?" "
"Soko njemu piskom odgovara:
""Meni jeste bez krila mojega,
""Kao bratu jednom bez drugoga." "
"Tad' se Dmitar bješe osjetio,
"Će će ljuba brata otrovati,
"Pa on uzja vranca velikoga,
"Brže trči gradu Bijogradu,
"Ne bi l' brata živa zatekao;
"Kad je bio na Čekmek-ćupriju,
"Nagna vranca, da preko nje pređe,
"Propadoše noge u ćupriju,
"Slomi vranac obje noge prve
"Kad se Dmitar viđe u nevolji,
"Skide sedlo s vranca velikoga,
"Pak zavrže na buzdovan perni,
"Brže dođe gradu Bijogradu,
"Kako dođe, on ljubu doziva:
""Anđelija, moja vjerna ljubo'
""Da mi nisi brata otrovala?" "
"Anđelija njemu odgovara:
""Nijesam ti brata otrovala,
""Veće sam te s bratom pomirila.""
JAKŠIĆI KUŠAJU LJUBE
Piju vino dva Jakšića mlada:
Jakšić Mitar i Jakšić Bogdane.
A kad su se ponapili vina,
Jakšić Bogdan Mitru besjedio:
"Jakšić Mitre, moj mio brajane!
"Dok mi, brate, skupa prebivasmo
"I majka nam dvori upravljaše,
"Tad' se naši dvori bijelješe,
"I gosti nas često pohodiše,
"Pohodiše Srijemski knezovi,
"I sam glavom Srpski car Stjepane;
"A kako se, brate, rastadosmo,
"I ljube nam dvori upravljaju,
"Tako naši dvori potavnješe,
"I gosti nas, brate, ostaviše,
"Ne pohode Srijemski knezovi,
"Nit' sam glavom Srpski car Stjepane;
"Ta s koga je? da od Boga nađe!"
Jakšić Mitar bratu besjedio:
"Jakšić Bogdan, moj mio brajane!
"To je, brate, s tvoje vjerne ljube,
"S Vukosave, da od Boga nađe!"
To Bogdanu vrlo mučno bilo,
Pak je Mitru tiho besjedio:
"Jakšić Mitre, moj mio brajane!
"Hodi, brate, da kušamo ljube,
"Da vidimo, il' je s moje ljube,
"Il' je moje, il' je, brate, s tvoje."
Što rekoše, to i učiniše:
Otidoše Bogdanovu dvoru;
Bogdan ode k ljubi u timare,
Mitar osta dvoru na pendćeru,
Da on sluša, što će besjediti.
Jakšić Bogdan ljubi besjedio:
"Vukosava, moja vjerna ljubo!
"Ja bih tebi nešto besjedio,
"Ali ne znam, jeli tvoja volja!"
Ljuba njemu tiho odgovara:
"Gospodaru, Jakšiću Bogdane!
"Govor', dušo, štogod ti je drago,
"Još ti nisam volje pokvarila,
"A ni sad ti pokvariti ne ću."
Jakšić Bogdan ljubi besjedio:
"Vukosava, moja vjerna ljubo!
"Kralj Budimski svoga ženi sina,
"Brata Mitra zove u svatove,
"Mitar ište konja i oružje,
"A i naše Tursko odijelo,
"I on ište sedlo okovano;
"Hoću l' dati, moja dušo draga?"
Ljuba njemu tiho odgovara:
"Podaj, dušo, Jakšiću Bogdane!
"Podaj bratu konja i oružje,
"I podaj mu Tursko odijelo,
"Još k otomu sedlo okovano;
"Ja ću dati tvoju abajliju,
"Što sam tebi kod babajka vezla,
"Pak ti nisam za nju kazivala,
"Jer je nisam bila ispunila,
"A sad sam je ispunila zlatom,
"I daću mu đerdan ispod vrata,
"Jedan đerdan od žutih dukata,
"A drugi je od b'jelog bisera,
"Plesti ću mu konju usred grive,
"Neka diče kraljeve svatove."
Mitar sluša dvoru na pendćeru,
Što govori gospođa snašica,
Od milina suze proljevao,
Pak odoše do njegova dvora,
Bogdan sluša dvoru na pendćeru,
Što će Mitar s ljubom besjediti,
Mitar ide dvoru u timare,
Pak besjedi svojoj vjernoj ljubi:
"O Milice draga gospođice!
"Ja bih tebi nešto besjedio,
"Ali ne znam, jeli tvoja volja!"
Ljuba njemu tiho odgovara:
"Govor', dušo, štogod ti je drago."
Jakšić Mitar ljubi besjedio:
"O Milice, vjerna ljubo moja!
"Kralj Budimski svoga ženi sina,
"Pak Bogdana zove u svatove,
"Bogdan ište konja i oružje,
"A i naše Tursko odijelo,
"I on ište sedlo okovano;
"Hoću l' dati, moja dušo draga?"
Al' besjedi Milica gospođa:
"Kam' mu konji? poklali ih vuci!
"Kam' oružje? odneli ga Turci!
"Kam' od'jelo? ostalo mu pusto!"
Kad je Mitar r'ječi razumijo,
Uvati je za grlo bijelo,
Kako ju je lako uvatio,
Obje oči na dvor iskočiše;
Al' priskoči Jakšiću Bogdane,
Te on Mitra za ruku uvati:
"Što ćeš, Mitre? da od Boga nađeš!
"Ti pogledaj tvoje sokoliće:
"Ti ćeš sebi bolju naći ljubu,
"Ali njima nikad ne ćeš majke;
"Ne krvavi tvoju Desnu ruku;
"A mi smo se već rastali, brate!"
ŽENIDBA JOVA BUDIMLIJE
Kad se ženi Budimlija Jova,
U Janoku isprosi devojku,
Plemenitu Janočkinju Janu,
Pak se Jova mlogo poarčio,
Baš na pero tri tovara blaga;
Al' junaku uda sreća bila:
U koji je danak isprosio,
U onaj se danak razboleo,
Preprosi je od Erdelja bane,
Pak se bane više poarčio,
Baš na pero pet tovara blaga;
Al' i banu uda sreća bila:
U koji je danak isprosio,
U onaj se danak razboleo;
Pak boluju oba mladoženje.
Boga moli Janočkinja Jana:
"Digni, Bože, Budimliju Jovu!
"A umori od Erdelja bana!"
Bog ne sluša gospođe devojke,
Već on čini, što je njemu drago:
Diže bana, ne diže Jovana.
Skupi bane gospodu svatove,
Te Janoku ode po devojku.
Zdravo bane dođe do devojke,
I zdravo se natrag povratio,
Kad su bili pram' bela Budima,
Stala Jana, te gleda Budima,
Budim gledi, grozne suze roni:
"O Budime, velika žalosti!
"Nisam rekla mimo tebe proći,
"Već sam rekla da u tebe dođem,
"Da ja šetam po tebe, Budime,
"A da ljubim Budimliju Jovu."
Al' to niko ne ču od svatova,
Do sam glavom od Erdelja bane,
Pa devojci tijo progovara:
"Ajde, dušo, ne žali Budima,
"Još je lepši Erdelj od Budima,
"A krasniji od Jovana bane."
Ode bane, odvede devojku,
Po tom prođe tri godine dana,
Pridiže se Budimlija Jova,
Pak se Jova kune međ' trgovci:
"Braćo moja, Budimski trgovci!
"Ja se, braćo, već ženiti ne ću,
"Kad je moja odvedena Jana."
Pak sadelja tanku šajku lađu,
Koju voze trideset vesala;
Nakupova svake trgovine,
Ponajviše sjajni ogledala;
Uze s' sobom trideset momaka,
Otište se niz vodu Dunavo,
Ode pravo pod Erdelja grada.
U subotu stiže pod Erdelja,
U subotu, u oči nedelje;
Kad u jutru osvanu nedelja,
Rano rane sedam devojaka,
Da zaite vode na Morišu;
Uze Jova sedam ogledala,
Te dariva sedam devojaka:
"Bogom sestre, vodonoše mlade!
"Bogom sestre, glas'te me po gradu!"
Nji je sedam, a sedam sokaka,
Ode svaka svojijem sokakom,
Poklikoše tanko glasovito:
"O devojke sade isprošene!
"I neveste skoro dovedene!
"Od kako je Erdelj postanuo,
"Nije taka trgovina došla,
"Ni videsmo lepšega trgovca
"Što danaske u svetu nedelju."
A to sluša Janočkinja Jana
Ispred dvora s visoka čardaka,
Desnom rukom zagrlila bana:
"Ao bane, zemlji gospodaru!
"Živo mi je čedo pod pojasom;
"Ili bude muško, il' devojka,
"Tebe valja častiti gospodu,
"A meneka darom darivati,
"Malo mi je gospodskoga dara,
"A u mene bela platna nema!"
Ban je ljubi po gospodskom licu:
"Možeš, Jano, gospođo razumna.
"Prekupiti i svu trgovinu,
"Al' ne možeš bolja gospodara."
Usta Jana rada i vesela.
Sve je ruo venčano obukla,
I nasula dćepove dukata,
Uze s' sobom tridest devojaka,
Svakoj dade po tridest dukata,
Te joj drže skute i rukave,
Skute drže da se ne opraše,
A rukave da s' ne kruni zlato;
Ode Jana na vodu Moriša.
Daleko je ugledao Jova,
Malo bliže pred nju išetao;
Gospođa mu višnjeg Boga nazva:
"Božja t' pomoć, Budimski trgovče!" -
"Da' Bog dobro, gospođo Erdeljska!" -
"Daj, trgovče, iznesi mi platna."
A besedi Budimlija Jova:
"Gospo draga od Erdelja grada!
"Ne mogu ti iznositi platno,
"Jer je vaša zemlja peskovita,
"Vetar duva, posipa pijeskom,
"Te mi belo posnupljuje platno;
"Već, gospođo, ušetaj u lađu,
"Biraj platna, kakvoga ti drago."
Onda Jana ušeta u šajku
I sa šnjome tridest devojaka,
Pa govori Janočkinja Jana:
"Tako t' Boga, Budimski trgovče!
"Jesi li baš mestom na Budima?
"Da li znadeš Budimliju Jovu?
"Jeli zdravo, jel' se oženio?"
A besedi Budimlija Jova:
"Draga gospo od Erdelja grada!
"Doista sam mestom iz Budima,
"Znadem dobro Budimliju Jovu:
"Zdrav je, gospo, nije s' oženio."
Kad to začu Janočkinja Jana,
Ona prosu suze niz obraze,
A od Jove zaklanja rukavom;
Jovo prođe na dumen na šajku,
Pak povika trideset momaka:
"Braćo moja, trideset momaka!
"Ne žal'te mi svileni jedeka,
"Ako mene Bog uteći dade,
"Na čast, braćo, svakom po devojka,
"Mene krasna Janočkinja Jana."
Kad to začu trideset momaka,
Odsekoše svilene jedeke,
Povezoše niz vodu Moriša.
Al' Jovanu višnji Bog pomaže:
Vetar duva niz vodu Moriša,
Većma nosi Jovanovu lađu,
Neg' što voze trideset vesala.
Glas dopade od Erdelja banu:
"Zlo ti vino, od Erdelja bane!
"Zlo ti vino, a gora rakija!
"Tebe Jovan odvede gospođu,
"I s gospođom tridest devojaka."
Skoči bane, kan' da se pomami,
Dobrije se konja dovatio,
Pod njim do tri konja pocrkaše,
Na četvrtom isporedi s Jovom
Na velikoj na skeli Pečvarskoj;
Pak Jovanu bane besjedio:
"Vrati, Jovo, Janočkinju Janu,
"Triput ću je dukati presuti,
"Sve dukati osim sitna blaga."
A besedi Budimlija Jova:
"Idi bane, jedna luda glavo!
"Što će mene za Janu dukati,
"Kad je Jana sama od dukata?" -
"Vrati, Jovo, Janočkinju Janu,
"Živo joj je čedo pod pojasom." -
"Idi bane, jedna luda glavo!
"Ako j' živo čedo pod pojasom,
"I kod nas je rodila pšenica,
"Ne će doći Erdelju na ranu." -
"Vrati, Jovo, tridest devojaka!" -
"Idi bane, jedna luda glavo!
"Ne vodim i, da robuju mene;
"Već i vodim, da i razudajem."
Onda Jana poče besediti:
"Vrat' se dvoru, gospodine bane!
"Volim s Jovom po gori oditi,
"Nego s tobom po čardaku tvome,
"Po čardaku, po debelu ladu;
"Volim s Jovom crnu zemlju jesti,
"Nego s tobom bijelu pogaču;
"Volim s Jovom s lista vodu piti,
"Nego s tobom slatku malvasiju,
"Medovinu iz kovdira zlatna!"
Ode Jovo, odvede gospođu,
I s gospođom tridest devojaka.
Kada dođe belome Budimu,
Svakom momku dade po devojku,
Njemu krasna Janočkinja Jana,
Te je venča sebe za gospođu,
Golemo je veselje činio,
Od dan' do dan' čitav mesec dana;
I posle su lepo živovali.
Ne bi čeda za godinu dana,
Pak mu rodi muško i devojku.
Spisak pesama
- Radul beg i bugarski kralj Šišman
- Ljutica Bogdan i vojvoda Dragija
- Bolani Dojčin
- Ženidba Djurdja Smederevca
- Djurdjeva Jerina
- Smrt vojvode Kaice
- Ženidba Todora od Stalaća
- Oblak Radosav
- Smrt Vojvode Prijezde
- Sekula se u zmiju pretvorio
- Ženidba Popović Stojana
- Ženidba Vlašića Radula
- Ženidba Maksima Crnojevića
- ženidba djurdja čarnojevića
- Smrt Jova Despotovića
- Ženidba zmaj despota Vuka
- Porča od avale i zmaj ognjeni vuk
- Ropstvo i ženidba Jakšića Šćepana
- Ženidba Jakšića Mitra
- Jakšićima dvori poharani
- Deoba Jakšića
- Jakšići kušaju ljube
- Ženidba Jova Budimlije




