pcelica-gif Pčelinjaci stanković Mladenovac
Pcelinjaci stankovic Mladenovac
Pcelinjaci stankovic on google my bussines
Pcelinjaci stankovic fb-page
Pcelinjaci stankovic fb-page
Pcelinjaci stankovic fb-page
slika pozadine menija slika pozadine menija slika pozadine menija

Srpske narodne pesme III










Delovi pesama o kosovskom boju

Car Murate u Kosovo pade,
Kako pade, sitnu knjigu piše,
Te je šalje ka Kruševcu gradu,
Na koljeno Srpskom knez-Lazaru:
"Oj Lazare, od Srbije glavo!
"Nit' je bilo, niti može biti:
"Jedna zemlja, a dva gospodara;
"Jedna raja, dva harača daje;
"Carovati oba ne možemo,
"Već mi pošlji ključe i harače,
"Zlatne ključe od svijeh gradova,
"I harače od sedam godina;
"Ako li mi to poslati ne ćeš,
"A ti hajde u polje Kosovo,
"Da sabljama zemlju dijelimo."
Kad Lazaru sitna knjiga dođe,
Knjigu gleda, grozne suze roni.

II.

Da je kome poslušati bilo,
Kako ljuto kneže proklinjaše:
"Ko ne dođe na boj na Kosovo,
"Od ruke mu ništa ne rodilo:
"Ni u polju bjelica pšenica,
"Ni u brdu vinova lozica!"

III.

Slavu slavi Srpski knez Lazare
U Kruševcu Mjestu skrovitome,
Svu gospodu za sofru sjedao,
Svu gospodu i gospodičiće:
S desne strane starog Jug-Bogdana,
I do njega devet Jugovića;
A s lijeve Vuka Brankovića.
I ostalu svu gospodu redom,
U zastavu vojvodu Miloša,
I do njega dv'je Srpske vojvode:
Jedno mi }e Kosančić Ivane.
A drugo je Toplica Milane.
Car uzima zlatan pehar vina,
Pa govori svoj gospodi Srpskoj:
"Kome ć' ovu čašu nazdraviti?
"Ako ću je napit' po starještvu,
"Napiću je starom Jug-Bogdanu;
"Ako ću je napit' po gospodstvu,
"Napiću je Vuku Brankoviću;
"Ako ću je napit' po milosti,
"Napiću je mojim devet šura,
"Devet šura, devet Jugovića;
"Ako ću je napit' po ljepoti,
"Napiću je Kosančić-Ivanu;
"Ako ću je napit' po visini,
"Napiću je Toplici Milanu;
"Ako ću je napit' po junaštvu,
"Napiću je vojvodi Milošu.
"Ta nikom' je drugom napit' ne ću,
"Već u zdravlje Miloš-Obilića:
"Zdrav Milošu, vjero i nevjero!
"Prva vjero, potonja nevjero!
"Sjutra ćeš me izdat' na Kosovu,
"I odbjeći Turskom car-Muratu;
"Zdrav mi budi! i zdravicu popij:
"Vino popij, a na čast ti pehar!"
Skoči Miloš na noge lagane,
Pak se klanja do zemljice crne:
"Vala tebe, slavni knez-Lazare!
"Vala tebe na tvojoj zdravici,
"Na zdravici i na daru tvome;
"Al' ne vala na takoj besjedi,
"Jer, tako me vjera ne ubila!
"Ja nevjera nikad bio nisam,
"Nit' sam bio, niti ću kad biti,
"Nego sjutra mislim u Kosovu
"Za rišćansku vjeru poginuti,
"Nevjera ti sjedi uz koljeno,
"Ispod skuta pije ladno vino:
"A prokleti Vuče Brankoviću.
"Sjutra jeste lijep Vidov danak,
"Viđećemo u polju Kosovu,
"Ko je vjera, ko li je nevjera
"A tako mi Boga velikoga!
"Ja ću otić' sjutra u Kosovo,
"I zaklaću Turskog car-Murata,
"I staću mu nogom pod groce;
"Ako li mi Bog i sreća dade,
"Te se zdravo u Kruševac vratim,
"Uvatiću Vuka Brankovića,
"Vezaću ga uz to bojno koplje,
"Kao žena kuđelj' uz preslicu,
"Nosiću ga u polje Kosovo."

IV.

"Pobratime, Kosančić-Ivane!
"Jesi l' Tursku uvodio vojsku?
"Jeli mlogo vojske u Turaka?
"Možemo li s Turci bojak biti?
"Možemo li Turke pridobiti?"
Veli njemu Kosančić Ivane:
"O moj brate, Miloš-Obiliću!
"Ja sam Tursku vojsku uvodio,
"Jeste silna vojska u Turaka;
"Svi mi da se u so prometnemo,
"Ne bi Turkom ručka osolili:
"Evo puno petnaest danaka
"Ja sve hodah po Turskoj ordiji,
"I ne nađoh kraja ni hesapa:
"Od mramora do suva javora,
"Od javora, pobro, do Sazlije,
"Do Sazlije na ćemer ćuprije,
"Od ćuprije do grada Zvečana,
"Od Zvečana, pobro, do Čečana,
"Od Čečana vrhu do planine,
"Sve je Turska vojska pritisnula:
"Konj do konja, junak do junaka,
"Bojna koplja kao čarna gora,
"Sve barjaci kao i oblaci,
"A čadori kao i snegovi;
"Da iz neba plaha kiša padne,
"Niđe ne bi na zemljicu pala,
"Već na dobre konje i junake.
Murat pao na Mazgit na polje,
"Uvatio i Lab i Sitnicu."
Još ga pita Miloš-Obiliću.
"Ja Ivane, mio pobratime!
"Đe je čador silnog car-Murata?
"Ja sam ti se knezu zatekao,
"Da zakoljem Turskog car-Murata,
"Da mu stanem nogom pod groce."
Al' govori Kosančić Ivane:
"Da lud ti si, mio pobratime!
"Đe je čador silnog car-Murata,
"Usred Turskog silna taobora,
"Da ti imaš krila sokolova,
"Pak da padneš iz neba vedroga,
"Perje mesa ne bi iznijelo."
Tada Miloš zaklinje Ivana:
"O Ivane, da moj mili brate,
"Nerođeni, kao i rođeni!
"Nemoj tako knezu kazivati,
"Jer će nam se kneže zabrinuti,
"I sva će se vojska poplašiti,
"Već ovako našem knezu kaži:
"Ima dosta vojske u Turaka,
"Al' s' možemo s njima udariti,
"I lasno ih pridobit' možemo;
"Jera nije vojska od mejdana,
"Već sve stare hodže i hadžije,
"Zanatlije i mlade ćardžije,
"Koji boja ni viđeli nisu,
"Istom pošli, da se ljebom rane;
"A i što je vojske u Turaka,
"Vojska im se jeste poboljela
"Od bolesti teške srdobolje,
"A dobri se konji poboljeli
"Od bolesti konjske sakagije.

V.

"Koji ono dobar junak bješe,
"Što jedan put britkom sabljom mane,
"Britkom sabljom i desnicom rukom,
"Pak dvadeset odsiječe glava?" -
"Ono jeste Banović Strahinja?" -
"Koji ono dobar junak bješe,
"Što dva i dva na koplje nabija,
"Preko sebe u Sitnicu tura?"
"Ono jeste Srđa Zlopogleđa." -
"Koji ono dobar junak bješe
"Na alatu konju velikome
"Sa krstašem u ruci barjakom,
"Što sagoni Turke u buljuke
"I nagoni na vodu Sitnicu?" -
"Ono jeste Boško Jugoviću."


Povratak na vrh


KOSOVKA DEVOJKA

Uranila Kosovka devojka,
Uranila rano u nedelju,
U nedelju prije jarka sunca,
Zasukala bijele rukave,
Zasukala do beli lakata,
Na plećima nosi leba bela,
U rukama dva kondira zlatna,
U jednome lađane vodice,
U drugome rumenoga vina;
Ona ide na Kosovo ravno,
Pa se šeće po razboju mlada,
Po razboju čestitoga kneza,
Te prevrće po krvi junake;
Kog junaka u životu nađe,
Umiva ga lađanom vodicom,
Pričešćuje vinom crvenijem
I zalaže lebom bijelijem.
Namera je namerila bila
Na junaka Orlovića Pavla,
Na kneževa mlada barjaktara,
I njega je našla u životu,
Desna mu je ruka osečena
I lijeva noga do kolena,
Vita su mu rebra izlomljena,
Vide mu se džigerice bele;
Izmiče ga iz te mloge krvce,
Umiva ga lađanom vodicom,
Pričešćuje vinom crvenijem
I zalaže lebom bijelijem;
Kad junaku srce zaigralo,
Progovara Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko!
"Koja ti je golema nevolja,
"Te prevrćeš po krvi junake?
"Koga tražiš po razboju mlada?
"Ili brata, ili bratučeda?
"Al' po greku stara roditelja"
Progovara Kosovka devojka:
"Dragi brato, delijo neznana!
"Ja od roda nikoga ne tražim:
"Niti brata niti bratučeda,
"Ni po greku stara roditelja;
"Mož' li znati, delijo neznana,
"Kad knez Laza pričešćiva vojsku
"Kod prekrasne Samodreže crkve
"Tri nedelje tridest kaluđera?
"Sva se Srpska pričestila vojska,
"Najposlije tri vojvode bojne'
"Jedno jeste Milošu vojvoda,
"A drugo je Kosančić Ivane,
"A treće je Toplica Milane;
"Ja se onde desi na vratima,
"Kad se šeta vojvoda Milošu,
"Krasan junak pa ovome svetu,
"Sablja mu se po kaldrmi vuče,
"Svilen kalpak, okovano perje,
"Na junaku kolasta azdija,
"Oko vrata svilena marama,
"Obazre se i pogleda na me,
"S' sebe skide kolastu azdiju,
"S' sebe skide, pa je meni dade
""Na, Devojko, kolastu azdiju,
""Po čemu ćeš mene spomenuti,
""Po azdiji po imenu mome:
""Evo t' idem poginuti, dušo,
""U taboru čestitoga kneza;
""Moli Boga, draga dušo moja,
""Da ti s' zdravo iz tabora vratim
""A i tebe dobra sreća nađe,
""Uzeću te za Milana moga,
""Za Milana Bogom pobratima,
""koj' je mene Bogom pobratio,
""Višnjim Bogom i svetim Jovanom;
""Ja ću tebi kum venčani biti.""
"Za njim ide Kosančić Ivane,
"Krasan junak na ovome svetu,
"Sablja mu se po kaldrmi vuče,
"Svilen kalpak, okovano perje,
"Na junaku kolasta azdija,
"Oko vrata svilena marama,
"Na ruci mu burma pozlaćena,
"Obazre se i pogleda na me,
"S ruke skide burmu pozlaćenu,
"S ruke skide, pa je meni dade:
""Na, devojko, burmu pozlaćenu,
""Po čemu ćeš mene spomenuti,
""A po burmi po imenu mome:
""Evo t' idem poginuti, dušo,
""U taboru čestitoga kneza;
""Moli Boga, moja dušo draga,
""Da ti s' zdravo iz tabora vratim,
""A i tebe dobra sreća nađe,
""Uzeću te za Milana moga,
""Za Milana Bogom pobratima,
""koj' je mene Bogom pobratio,
""Višnjim Bogom i svetim Jovanom,
""Ja ću tebi ručni dever biti." "
"Za njim ide Toplica Milane,
"Krasan junak na ovome svetu,
"Sablja mu se po kaldrmi vuče,
"Svilen kalpak, okovano perje,
"Na junaku kolasta azdija,
"Oko vrata svilena marama,
"Na ruci mu koprena od zlata,
"Obazre se i pogleda na me,
"S ruke skide koprenu od zlata,
"S ruke skide, pa je meni dade.
""Na, devojko, koprenu od zlata,
""Po čemu ćeš mene spomenuti,
""Po kopreni po imenu mome:
""Evo t' idem poginuti, dušo,
"U taboru čestitoga tasta;
""Moli Boga, moja dušo draga,
""Da ti s' zdravo iz tabora vratim,
""Tebe, dušo, dobra sreća nađe,
""Uzeću te za vernu ljubovcu.""
"I odoše tri vojvode bojne.
"Nji ja danas po razboju tražim."
Al' besedi Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko!
"Vidiš, dušo, ona koplja bojna
"Ponajviša a i ponajgušća,
"Onde j' pala krvca od Junaka
"Ta dobrome konju do stremena,
"Do stremena i do uzenđije,
"A junaku do svilena pasa,
"Onde su ti sva tri poginula,
"Već ti idi dvoru bijelome,
"Ne krvavi skuta ni rukava."
Kad devojka saslušala reči,
Proli suze niz bijelo lice,
Ona ode svom bijelu dvoru
Kukajući iz bijela grla:
"Jao jadna! ude ti sam sreće!
"Da se, jadna, za zelen bor vatim,
"I on bi se zelen osušio."


Povratak na vrh


JURIŠIĆ JANKO

Nešto cvili u Stambolu gradu;
Da l' je guja, da l' je vila b'jela?
Nit' je guja, ni bijela vila,
No je junak Jurišiću Janko;
Ako cvili, i nevolja mu je:
Evo ima tri godine dana,
Ka' je Janko tame dopadnuo,
Bre tavnice cara tirjanina,
Tirjanskoga cara Sulejmana;
Jeste njemu tama dodijala,
Te on cvili jutrom i večerom,
Dosadio studenu kamenu,
A nekmo li caru Sulejmanu.
Tad' dolazi care Sulejmane,
On dolazi tavnici na vrata,
Te dozivlje Jurišića Janka:
"Kopilane, Jurišiću Janko!
"Koja ti je golema nevolja,
"Te ti cviliš u mojoj tavnici?
"Al' si gladan, al' si ožednio?
"Ali si se silan uželio,
"Uželio mlade kaurkinje?"
Tad' govori Jurišiću Janko:
"Volja ti je, care, besjediti;
"Nit' sam gladan, nit' sam ožednio;
"A mene su želje prolazile,
"Još kako sam pao u tavnicu;
"No je mene tama dosadila.
"Sultan:care, ako Boga znadeš!
"Išti blaga, koliko ti drago,
"Pušti, care, kosti iz tavnice."
Al' govori care Sulejmane:
"Bre, kurviću, Jurišiću Janko!
"Ne ću tebe pare ni dinara,
"No ti hoću, pravo da mi kažeš,
"Koje ono bjehu tri vojvode,
"Štono moju krdisaše vojsku,
"Kad ja iđah kroz Kosovo ravno?"
Tad' govori Jurišiću Janko:
"Voljan budi, care, govoriti,
"Kad me pitaš, pravo ću ti kazat':
"Štono bješe najprva vojvoda,
"Što veoma razgonjaše Turke,
"Nagonjaše u Lab i Sitnicu,
"Ono bješe Kraljeviću Marko;
"Štono bješe za njime vojvoda,
"Što veoma s'jecijaše Turke,
"Ono bješe nejačak Ognjane,
"Mio sestrić Kraljevića Marka;
"A što bješe treća vojevoda,
"Štono sablju britku salomio,
"Pa na koplje nabijaše Turke,
"Preko sebe u Lab potezaše,
"Potezaše u Lab i Sitnicu,
"Ono bješe Jurišiću Janko,
"Eto ti ga, care, u tavnici,
"Čini od njeg šta je tebi drago."
Tad' govori care Sulejmane:
"Bre, kurviću, Jurišiću Janko!
"Koju muku najvoliš mučiti,
"Onom ću ti dušu izvaditi:
"Ali voliš po moru plivati,
"Ali voliš na vatri goreti,
"Ali voliš, da te rastrgnemo,
"Rastrgnemo konjma na repove?"
Tad' govori Jurišiću Janko:
"Voljan jesi, care, na besjedi;
"Nikom muke mile mučit' nisu,
"Ali veće kad biti ne more:
"Nisam riba, da po moru plivam;
"Nisam drvo, da na vatri gorim;
"Kurva nisam, da me rastržete,
"Rastržete konjma na repove;
"No ja jesam junak od junaka:
"Daj mi, care, konja razlomljena,
"Nejahana trideset godina,
"Nejahana, na boj nećerana;
"I daj mene sablju postalicu,
"Nevađenu trideset godina,
"Nevađenu, na boj isnošenu,
"Koja se je rđom proturila,
"Te s' iz kora izvadit' ne more;
"Pa me pusti u polje široko,
"A napusti dvjesta janjičara,
"Neka mene na sabljam' raznesu,
"Nek poginem junak na junaštvu.
To je njega care poslušao,
Dade njemu konja razlomljena,
Nejahana trideset godina,
Nejahana, na boj nećerana;
I Dade mu sablju postalicu,
Nevađenu trideset godina,
Nevađenu, na boj nenošenu,
Koja se je rđom proturila,
Te s' iz kora izvadit' ne more;
Pa ga pusti u polje široko,
A za njime dvjesta janjičara.
Kad se Janko konja dovatio,
Ljuto Janko konja udaraše,
A ljuće mu konjic pobjegao,
Pobjegao poljem širokijem,
Za njim trči dvjesta janjičara.
Jedno Ture izmaknulo bilo,
Ne bi l' Janku ugrabilo glavu,
Da u cara uzima bakšiša:
Sustignulo Jurišića Janka,
Kad se Janko viđe na nevolji,
On pomenu Boga istinoga,
O pojasa sablju potegao,
Izvadi se; ka' nova s kovača,
Pa dočeka ono Ture mlado
A na sablju i na desnu ruku,
Udari ga po svil'nu pojasu.
Dvije pole sa konja padoše.
Ture pade, a Janko dopade,
Pa sustala konja odjahao,
Na Turskoga đoga uzjahao.
I uze mu sablju od pojasa,
Pa na Turke juriš učinio
Pola ih je sabljom isjekao.
A pola ih caru opremio;
Pa otide poljem širokijem
Dvoru svome zdravo i veselo.


Povratak na vrh


OBRETENJE GLAVE KNEZA LAZARA

Kad Lazaru odsekoše glavu
Na ubavu na polju Kosovu,
Od Srblja se niko ne desio,
Već se desi jedno Ture mlado,
Jeste Ture, al' je od robinje,
Rodila ga Srpkinja robinja,
Pa besedi Tursko momče mlado:
"Ao Turci, moja braćo draga!
"Ovo j' glava jednog gospodara,
"Greota je od Boga jednoga,
"Da je kljuju orli i gavrani,
"Da je gaze konji i junaci."
Uze glavu svetoga Lazara,
Zavi u skut kolaste azdije,
Pa je nosi do vode kladenca,
Spušta glavu u vodu kladenac.
Stajala je glava u kladencu
Lepo vreme četrdeset leta,
A ubavo na Kosovo telo,
Ni ga jedu orli ni gavrani,
Ni ga gaze konji ni junaci.
Mili Bože na svem' tebi vala!
Podigle se kiridžije mlade
Od ubava Skoplja bela grada,
Ovi voze Grke i Bugare,
Oni idu Nišu i Vidinu,
Na Kosovu konak učinili.
Večerale kirihgije mlade,
Večerale, pak su ožednile;
Izmeđ' sebe venjer užegoše,
Užegoše venjer jasnu sveću.
Oni traže vode po Kosovu,
Namera i namerila bila,
Namerila na vodu kladenca,
Jedan veli kirvdija mladi:
"Ev' u vodi mesečine sjajne "
Drugi veli kiridžija mladi:
"Nije, braćo, mesečina sjajna."
Treći muči, ništa ne besedi,
Okrenu se pravo ka Istoku,
Pa pomenu Boga istinoga,
Ist'nog Boga i svetog Nikolu:
"Pomoz' Bože, i oče Nikola!"
Pa zagazi u vodu kladenca,
Te izvadi iz kladenca glavu
Svetitelja Srpskoga Lazara,
Pa je meće na zelenu travu,
I zaiti vode u kondiru.
Dok se žedni vodom obrediše,
Kad su crnoj zemlji pogledali,
Nesta glave sa zelene trave,
Ode glava preko polja sama,
Sveta glava do svetoga tela,
Pripoji se kako što j' i bila.
Kad u jutru beo dan osvanu,
Glas dadoše kiridžije mlade,
Glas dadoše starim sveštenikom,
I tu dođe mlogo sveštenika,
Tri stotine stari sveštenika,
I dvanaest veliki vladika,
I četiri stara patrijara:
Prvo Pećki, drugo Carigradski,
Vasiljenski i Jerusalimski;
Oblačiše velike odežde,
I na glave kape kamilavke,
I u ruke knjige starostavne,
Pa čatiše velike molitve,
I držaše velika denija
Za tri dana i tri noći tavne
Ni sedoše, ni se odmoriše,
Ni legoše, ni sanka imaše,
Mole sveca, kud će svetac poći,
Da kojoj će Laza zadužbini:
Il' Opovu, ili Krušedolu,
Il' će Jasku, ili Bešenovoj,
Il' Rakovcu, ili Šišatovcu,
Il' će Đivši ili Kuveždinu,
Da ili će u Maćedoniju;
Ne će svetac zadužbini tuđoj,
Već on oće svojoj zadužbini,
A u svoju krasnu Ravanicu
Pod visokom pod Kučaj-planinom,
Što je Laza sagradio crkvu
Za života jošte za svojega,
Sagradio sebi zadužbinu
O svom lebu i o svome blagu
A bez suza bez sirotinjskije.


Povratak na vrh


MARKO KRALJEVIĆ I SOKO

Razbolje se Kraljeviću Marko
Pokraj puta druma junačkoga,
Više glave koplje udario,
A za koplje Šarca privezao,
Još govori Kraljeviću Marko:
"Ko bi mene vode napojio,
"Ko li bi mi ladak načinio,
"Taj bi duši mjesto ufatio."
Tu dopade soko tica siva,
U kljunu mu vode donosio,
Pa je Marka vode napojio;
Nad Markom je krila raskrilio,
Pa je Marku ladak načinio;
Još govori Kraljeviću Marko:
"O sokole, siva tico moja!
"Kakvo sam ti dobro učinio,
"Kad si mene vode napojio
"I kad si mi ladak načinio?"
Soko tica odgovara Marku:
"Ne budali, Kraljeviću Marko!
"Kadno bjesmo na Kosovu bojnom,
"Teški bojak mi s Turci trpljesmo,
"Onda Turci mene ufatiše,
"Oba moja krila odsjekoše;
"Ti si mene ufatio, Marko,
"Metnuo me na jelu zelenu,
"Da me Turski konji ne sataru,
"I junačka mesa naranio
"I prvene krvi napojio;
"Tu si meni dobro učinio."


Povratak na vrh


Marko kraljević i soko II

Leži Marko kraj druma careva,
Pokrio se zelenom dolamom,
Po obrazu srmajli maramom,
Čelo glave koplje udario,
Za koplje je Šarac konjic svezan,
Na koplju je sura tica orle,
Širi krila, Marku čini lada,
A u kljunu nosi vode ladne,
Te zapaja ranjena junaka.
Al' besedi iz gorice vila:
"O Boga ti, sura tico orle!
"Što je tebi dobra učinio,
"Učinio Kraljeviću Marko,
"Širiš krila, te mu činiš lada,
"I u kljunu nosiš vode ladne,
"Te zapajaš ranjena junaka?"
Al' besedi sura tica orle:
"Muči, vilo, mukom se zamukla!
"Kako m" nije dobra učinio,
"Učinio Kraljeviću Marko?
"Možeš znati i pametovati,
"Kad izgibe vojska na Kosovu
"I obadva cara poginuše,
"Car Murate i kneže Lazare,
"Pade krvca konju do strmašca
"I junaku do svil'na pojasa,
"Po njoj plove kolji i junaci,
"Konj do konja, junak do junaka?
"A mi tice doletismo gladne,
"Doletismo i gladne i žedne,
"Ljuckoga se naranismo mesa
"I krvi se ljucke napojismo,
"A moja se krila zakvasiše,
"Planu sunce iz neba vedroga,
"Te se moja krila okoreše,
"Ja ne mogo s krilma poletiti,
"A moje je društvo odletilo,
"Ja ostado nasred polja ravna,
"Te me gaze konji i junaci;
"Bog donese Kraljevića Marka,
"Uze mene iz krvi junačke,
"Pa me metnu za sebe na Šarca,
"Odnese me u goru zelenu,
"Pa me metnu na jelovu granu,
"Iz nebesa sitan dažd udari,
"Te se moja krila poopraše,
"I ja mogo s krilma poletiti,
"Poletiti po gori zelenoj,
"Sastado se s mojom družbinicom.
"Drugo mi je dobro učinio,
"Učinio Kraljeviću Marko:
"Možeš znati i pametovati,
"Kad izgore varoš na Kosovu
"I izgore kula Adžagina?
"Onde bili moji orlušići,
"Pa i skupi Kraljeviću Marko,
"On i skupi u svil'na nedarca,
"Odnese i dvoru bijelome,
"Pa i rani čitav mesec dana,
"Čitav mesec i nedelju više,
"Pa i pusti u goru zelenu,
"Sastado se s moji orlušići;
"To je meni učinio Marko."
Spominje se Kraljeviću Marko,
Kao dobar danak u godini.


Povratak na vrh


ŽENIDBA MARKA KRALJEVIĆA

Sjede Marko za večeru s majkom,
Stade mati Marku besjediti:
"O moj sinko, Kraljeviću Marko!
"Već je tvoja ostarjela majka,
"Ne može ti pripravljat' večere,
"A ne može služit' mrka vina,
"A ne može lučem svijetliti:
"Oženi se, moj premili sine,
"Da zamjenu stečem za života."
Veli Marko ostariloj majci:
"Oj Boga mi, moja stara majko!
"Prošao sam devet kraljevina,
"I desetu Tursku carevinu;
"Đe ja nađoh za mene đevojku,
"Onđe nema za te prijatelja:
"Đe ja nađoh za te prijatelja,
"Onđe nema za mene đevojke,
"Osim jednu, moja stara majko,
"A pod dvorom kralja Šišmanina,
"Mati moja, u zemlji Bugarskoj,
"Ja je nađoh na vodi čatrnji,
"Kad je viđeh, moja stara majko!
"Oko mene trava okrenu se.
"Eno, mati, za mene đevojke,
"Eno za te dobra prijatelja;
"Spremi mene tanke brašnjenice,
"Da ja idem prositi đevojku."
Stara mati jedva dočekala,
Ta ne čeka dok jutro osvane,
Već mu gradi šećerli kolače
Kad u jutru jutro osvanulo,
Spremi Marko sebe i Šarina,
Pa natoči tuluminu vina,
Objesi je o sedlu Šarinu,
S drugu stranu topuzinu tešku,
Pa posjede pomamna Šarina,
Ode pravo u zemlju Bugarsku,
B'jelu dvoru kralja Šišmanina.
Daleko ga kralju ugledao,
Malo bliže pred njeg' išetao:
Ruke šire, u lice se ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje;
Sluge vjerne konje privatiše,
Odvedoše u podrume donje,
Kralju Marka na bijelu kulu,
Za gotovu sofru zasjedoše,
Pa stadoše mrko piti vino
A kada se ponapiše vina,
Marko skoči na noge lagane,
Kapu skida. do zemlje se svija,
On u kralja zaprosi đevojku,
Kralj je dade, ne reče riječi.
Dok postavi prsten i jabuku,
I poreza ruho na đevojku.
I dariva svasti i punice,
Dade Marko tri tovara blaga.
Odgodio do mjeseca dana,
Dok otide bijelu Prilipu
I pokupi kićene svatove.
Besjedi mu đevojačka majka:
"O moj zete, od Prilipa Marko!
"Nemoj vodit' tuđina đevera,
"Već jal' brata, jali bratučeda:
"Đevojka je odviše lijepa,
"Bojimo se goleme sramote."
Tu je noćcu prenoćio Marko,
Pa u jutru opremi Šarina,
Ode pravo bijelu Prilipu.
Kad je bio do Prilipa grada,
Daleko ga mati opazila,
Malo bliže pred njeg' išetala,
Ruke širi, u lice ga ljubi,
Marko majku u bijelu ruku.
Pita majka Kraljevića Marka:
"O moj sine, Kraljeviću Marko!
"Jesi l' mene mirno putovao?
"Jesi l' mene snahu isprosio?
"Mene snahu, sebe vjernu ljubu "
Reče Marko ostariloj majci:
"Jesam, mati, mirno putovao,
"I đevojku sebe isprosio,
"Potrošio tri tovara blaga,
"I kad pođoh dvoru bijelome,
"Reče meni đevojačka majka:
""O moj zete, Kraljeviću Marko!
""Nemoj vodit' tuđina đevera,
""Već jal' brata, jali bratučeda:
""Đevojka je odviše lijepa,
""Bojimo se goleme sramote.""
"A ja, mati, brata ne imadem,
"Brata nemam, bratučeda nemam."
Veli njemu ostarila majka:
"O moj sine, od Prilipa Marko!
"Za to nemaj brige nikoliko,
"Već načini jednu sitnu knjigu,
"Te je pošlji duždu od Mletaka,
"Nek ti pođe na kumstvo vjenčano,
"Nek povede pet stotina svata,
"Drugu šalji Zemljiću Stjepanu,
"Da ti bude đever kod đevojke,
"Nek povede svata pet stotina,
"Pa se ne boj nikakve sramote.
Kada Marko razumijo r'ječi,
Onda svoju poslušao majku,
On načini knjige na koljenu,
Jednu šalje duždu Mletačkome,
Drugu pobru Zemljiću Stjepanu
Malo vreme za tim postojalo,
Al' eto ti dužda od Mletaka,
Sa njim ide pet stotina svata;
Dužde ode na tananu kulu,
A svatovi u polje široko;
Malo za tim, eto i Stjepana,
I on vodi pet stotina svata
Sastaše se na kuli tananoj,
Te se mrka ponapiše vina.
Odatle se svati podigoše,
Otidoše u zemlju Bugarsku,
Pravo dvoru kralja Šišmanina
Lijepo ih kralju dočekao
Vode konje u podrume donje,
A junake na bijele kule;
Pridrža ih tri bijela dana,
Počinuše konji i junaci
Kad četvrto jutro osvanulo,
Povikaše kićeni čauši.
"Azurala, kita i svatovi!
"Kratki danci, a dugi konaci,
"Hoće nam se doma zastarati."
Kralj iznese gospodske darove:
Kom jagluka, kome boščaluka,
Kumu dade od zlata siniju,
A đeveru od zlata košulju
I dade mu konja i đevojku;
Još đeveru kralje govoraše
"Eto tebe konja i đevojke
"Do Markova dvora bijeloga,
"Podaj Marku lijepu đevojku,
"Na čast tebe konjic od mejdana"
Digoše se kićeni svatovi
Putovati uz polje Bugarsko
Đe je sreća, ima i nesreće
Dunu vjetar u polju široku,
Te podiže duvak na đevojci,
Ukaza se lice u đevojke,
Viđe lice dužde od Mletaka,
Od muke ga glava zaboljela,
Jedva čeka, kad će noćca doći
Kad svatovi na konak padoše,
Tad' pošeta dužde od Mletaka
Do čadora Zemljića Stjepana,
Pa Stjepanu tiho govoraše:
"O đevere, Zemljiću Stjepane!
"Daj ti mene tvoju milu snahu
"Jednu noćcu za vjernu ljubovcu,
"Evo tebe jedna čizma blaga,
"Moj Stjepane, žutijeh dukata "
Veli njemu Zemljiću Stjepane
"Šuti, dužde, okamenio se!
"Palo ti je na um poginuti?"
Povrati se dužde od Mletaka.
Kad su bili na drugom konaku,
Šeta dužde bijelu čadoru,
Pa govori Zemljiću Stjepanu:
"Daj, Stjepane, tvoju milu snahu
"Jednu noćcu za vjernu ljubovcu,
"Evo tebe dvije čizme blaga,
"Moj Stjepane, žutijeh dukata "
Stjepan njemu gorko odgovori:
"Idi, dužde, izgubio glavu!
"Kako će se obljubiti kuma!"
Povrati se dužde pod čadora.
Kad su bili na trećem konaku,
Ide dužde đeveru Stjepanu:
"Daj, đevere, tvoju milu snahu
"Jednu noćcu za vjernu ljubovcu,
"Evo tebe tri čizme dukata."
Prevari se Zemljiću Stjepane
Na tri čizme žutijeh dukata,
Dade duždu svoju snahu milu.
Uze njemu tri čizme dukata,
A dužd kumu za bijelu ruku,
Odvede je pod čadore svoje,
Pa je kumi tiho besjedio"
"Sjedi dolje, moja mila kumo!
"Da s' grlimo i da s' milujemo."
Veli njemu Bugarka đevojka
"Bolan kume, dužde od Mletaka!
"Pod nam' će se zemlja provaliti,
"A više nas nebo prolomiti,
"Kako će se kuma milovati?"
Reče riječ dužde od Mletaka
"Oj ne luduj, moja mila kumo!
"Ja sam do sad devet obljubio,
"Kumo moja! kuma krštenijeh,
"A vjenčane dvadest i četiri;
"Ni jednom se zemlja ne provali,
"Nit' se nebo više nas prolomi;
"Već ti sjedi, da se milujemo."
A đevojka kumu govoraše:
"A moj kume, dužde od Mletaka!
"Mene stara proklinjala majka,
"Da ne ljubim bradata junak,
"Već junaka mlada golobrada,
"Kao što je Kraljeviću Marko."
Kad to čuo dužde od Mletaka,
On berbere hitre dobavio,
Jedan mije, drugi bradu brije;
Poklanja se lijepa đevojka,
Kupi bradu, u jagluk zavija.
Pa berbere dužde izgonio,
Svojoj kumi tiho besjedio:
"Sjedi dolje, moja mila kumo."
A Bugarka njemu besjeđaše:
"A moj kume, dužde od Mletaka!
"Ako čuje Kraljeviću Marko,
"Oboje ćem' izgubiti glave."
Veli dužde lijepoj đevojci:
"Sjedi dolje, nemoj ludovati!
"Eno Marka na sredi svatova,
"Đe je bijel čador razapeo,
"Na čadoru jabuka od zlata,
"U jabuci dva kamena draga,
"Te se vidi do polu svatova;
"Već ti sjedi, da se milujemo."
Reče njemu lijepa đevojka:
"Stani malo, moj predragi kume!
"Dok iziđem pred čadore b'jele,
"Da pogledam nebu pod oblake,
"Il' je vedro, ili je oblačno."
Kad iziđe mlada pred čadore,
Viđe čador Kraljevića Marka,
Zaigra se mlada niz svatove,
Kano jelen od godine dana,
Do čadora Kraljevića Marka.
Marko leg'o sanak boraviti,
A đevojka stade više njega,
Roni suze od bijela lica,
Kad se prenu Marko Kraljeviću,
Onda reče Bugarci đevojci:
"Horjatkinjo, Bugarka đevojko!
"Zar ne može mene pričekati
"Dok dođemo do bijela dvora
"I rišćanski zakon savršimo?"
Privati se sablje okovane.
Pokloni se lijepa đevojka,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko!
"Ja nijesam roda horjatskoga,
"Već jednoga roda gospodskoga,
"Ti sa sobom vodiš horjatine:
"Horjatina kuma i đevera;
"Prodade me Zemljiću Stjepane
"Duždu kumu za tri čizme blaga;
"Ako mi se, Marko, ne vjeruješ,
"Evo brade dužda od Mletaka."
Pa prosipa bradu iz jagluka.
Kada viđe Kraljeviću Marko,
On đevojci bješe govorio:
"Sjedi dolje, lijepa đevojko,
"U jutru će potražiti Marko."
Pa on leže sanak boraviti.
Kada svanu i ogranu sunce,
Usta Marko na noge lagane,
I prigrnu ćurak naopako,
A u ruku topuzinu tešku,
Ode pravo kumu i đeveru,
Te on njima dobro jutro daje:
"Dobro jutro, kume i đevere!
"Oj đevere! kamo tvoja snaša?
"A ti kume! kamo tvoja kuma?"
Šuti đever, ništa ne govori,
Progovori dužde od Mletaka:
"O moj kume, Kraljeviću Marko!
"Sad su ljudi svakojake ćudi,
"Sad se nije ni našalit' s mirom."'
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Zla ti šala, dužde od Mletaka!
"Nije šala obrijana brada!
"Kamo tebe brada jučeranja?"
Još mu ćaše dužde govoriti,
Al' ne dade Kraljeviću Marko.
Manu sabljom, otkide mu glavu.
Pobježe mu Zemljiću Stjepane,
Stiže njega Kraljeviću Marko,
I njega je sabljom udario,
Od jednoga dvojicu ogradi.
Pa se vrati natrag do čadora,
Te opremi sebe i Šarina.
Podiže se kita i svatovi,
Zdrav' odoše bijelu Prilipu.


Povratak na vrh


MARKO KRALJEVIĆ POZNAJE OČEVU SABLJU

Rano rani Turkinja đevojka,
Prije zore i bijela dana,
Na Maricu bijeliti platno.
Do sunca joj bistra voda bila,
Od sunca se voda zamutila,
Udarila mutna i krvava,
Pa pronosi konje i kalpake,
Ispred podne ranjene junake;
Pa nanese jednoga junaka,
Uzela ga voda na maticu,
Okreće se niz vodu Maricu.
Viđe junak kod vode đevojku,
Pa je poče Bogom sestrimiti:
"Bogom sestro, lijepa đevojko!
"Baci mene jednu krpu platna,
"Izvadi me iz vode Marice,
"Čestitu ću tebe ostaviti."
Đevojka je za Boga primila.
Baci njemu jedan kraj od platna,
Izvadi ga vodi na obalu.
Na junaku rana sedamnaest;
Na junaku čudno odijelo;
O bedri mu sablja okovana,
Na sablji su tri balčaka zlatna,
U balčacim' tri kamena draga:
Valja sablja tri careva grada.
Veli junak Turkinji đevojci:
"Sestro moja, Turkinja đevojko!
"Koga imaš kod bijela dvora?"
Reče njemu Turkinja đevojka:
"Imam jednu ostarjelu majku,
"I imadem brata Mustaf-agu."
Progovara dobar ranjen junak:
"Sestro moja, Turkinja đevojko!
"Idi kaži bratu Mustaf-agi,
"Da me nosi dvoru bijelome;
"Kod mene su tri ćemera blaga,
"U svakome po trista dukata:
"Ja ću jedan tebe pokloniti,
"Drugi tvome bratu Mustaf-agi,
"A treći ću sebe ostaviti,
"Da ja vidam moje grdne rane;
"Ako Bog da, te rane izvidam,
"Čestitu ću tebe ostaviti
"I tvojega brata Mustaf-agu."
Ode cura dvoru bijelome,
Te kazuje bratu Mustaf-agi:
"O moj brate, aga Mustaf-aga!
"Dobila sam ranjena junaka
"Na Marici na vodi studenoj;
"Kod njega su tri ćemera blaga,
"U svakome po trista dukata:
"Jedan hoće mene pokloniti,
"A drugi će tebe, Mustaf-aga,
"A treći će sebe ostaviti,
"Da on vida svoje grdne rane;
"Nemoj mi se, brate, prevariti.
"Da pogubiš ranjena junaka,
"Donesi ga dvoru bijelome."
Ode Ture na vodu Maricu,
A kad viđe ranjena junaka,
Uze gledat' sablju okovanu:
Manu njome, ods'ječe mu glavu,
Skide s njega divno odijelo,
Pa on ode dvoru bijelome.
Pred njega je sestra izlazila,
A kad viđe, šta je učinio,
Ona reče bratu Mustaf-agi:
"Za što, brate, da od Boga nađeš!
"3a što zgubi moga pobratima?
"Na što si se, bolan, prevario
"A na jednu sablju okovanu!
"Eda Bog da, odsjekla ti glavu!"
To mu reče, uz kulu uteče.
Malo vreme za tim postajalo,
Dođe ferman od cara Turskog
Mustaf-agi, da ide na vojsku.
Ode mujo na carevu vojsku,
Pripasao sablju okovanu;
A kad dođe u carevu vojsku,
Gleda sablju malo i veliko;
Nikome se izvaditi ne da:
Ode sablja od ruke do ruke,
Dođ' u ruke Kraljeviću Marku,
Sama mu se sablja izvadila.
Kad je Marko sablju zagledao,
Al' na sablji tri slova rišćanska:
Jedno slovo Novaka kovača,
Drugo slovo Vukašina kralja,
Treće slovo Kraljevića Marka.
Pita Marko Ture Mustaf-agu:
"Oj Boga ti, Tursko momče mlado!
"Otkud tebe ova britka sablja?
"Ili si je za blago kupio?
"Ili si je u boju dobio?
"Ili ti je od baba ostala?
"Ili ti je ljuba donijela,
"Donijela ljuba od miraza?"
Veli njemu Ture Mustaf-aga:
"Oj Boga mi, kaurine Marko!
"Kad me pitaš, pravo ću ti kazat':"
Sve mu kaza, kakono je bilo.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Za što, Ture, da od Boga nađeš!
"Nijesi mu rane izvidao?
"Danas bih ti dao agaluke
"Kod našega cara čestitoga."
Veli njemu Ture Mustaf-aga:
"Be ne luduj, kaurine Marko!
"Da ti možeš dobit' agaluke,
"Najprije bi sebe izvadio;
"Već daj amo sablju okovanu."
Manu sabljom od Prilipa Marko,
Skide glavu Turčin-Mustaf-agi.
Otidoše caru kazivati,
Car po Marka opravio sluge;
Kako koji Marku dolazaše,
Marka zove, Marko ne govori,
Već on sjedi, pije mrko vino;
Kad se Marku veće dosadilo,
On prigrnu ćurak naopako,
A uzima tešku topuzinu,
Pa otide caru pod čadora;
Koliko se ražljutio Marko,
U čizmama sjede na serdžadu,
Pa pogleda cara poprijeko,
Krvave mu suze iz očiju.
Kad je care sagledao Marka
I pred njime tešku topuzinu,
Car s' odmiče, a Marko primiče,
Dok doćera cara do duvara;
Car se maši u džepove rukom,
Te izvadi stotinu dukata,
Pa ih daje Kraljeviću Marku:
"Idi, Marko, napij mi se vina;
"Što su mi te tako ražljutili?" :
"Ne pitaj me, care poočime!
"Poznao sam sablju baba moga;
"Da sam Bog d'o u tvojim rukama,
"I ti bi me 'vako ražljutio."
Pa on usta i ode čadoru.


Povratak na vrh


Marko kraljević poznaje očevu sablju II

Sultan care u Kosovo siđe
Sa svojijeh sto hiljada vojske,
I on pade kraj vode Sitnice,
Carev telal po ordiji hoda,
I prodaje sablju dimišćiju:
Gola sablja tri stotin' dukata,
Kore su joj tri stotin' dukata,
A gajtani tri stotin' dukata.
Tu se niko naći ne mogaše,
tko bi sablju za blago kupio.
Namjera je namjerila Marka
Na Turčina careva telala,
Pa govori Kraljeviću Marko:
"O Turčine, carevi telale!
"Daj da vidim sablju dimišćiju
Dade Turčin riječi ne reče.
Gleda Marko sablju dimišćiju,
Pa govori carevu telalu:
"Daću tebe devet stotinica
"Sve žutijeh u zlatu dukata;
"No ču li me, parevi telale!
"Da gledamo Mjesto zaklonito,
"Da s' odavde malo uklonimo,
"Da ti brojim sve žute dukate;
"Mrzi me se ovđe raspasivat',
"Da odpanem tri ćemera zlata,
"Jer sam ovđe Turkom mlogo dužan,
"Ne će mi dat' sablje isplatiti."
To je Turčin jedva dočekao,
Otidoše uz vodu Sitnicu
Pod bijelu kamenu ćupriju.
Raspasa se Kraljeviću Marko,
Te otpasa tri ćemera zlata,
Pa on stere zelenu mavlutu,
I istrese tri ćemera zlata;
Turčin broji sve žute dukate,
Marko gleda sablju dimišćiju,
Al' na sablji tri slova rišćanska:
Jedno slovo sveti Dimitrije,
Drugo slovo sveti Aranđele,
Treće slovo kralju Vukašine.
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
On mi pita careva telala:
"O Turčine, carevi telale!
"A tako ti Boga jedinoga!
"Otkud tebe sablja dimišćija?
"Ili ti je od baba ostala?
"Ili ti je ljuba donijela?
"Ili si je đegođ zadobio?"
Stade Turčin Marku besjediti:
"Oj Boga mi, neznana delijo!
"Hoću tebe pravo kazivači.
"Nije sablja od baba ostala,
"Niti mi je ljuba donijela,
"Već čuješ li, neznana delijo
"Na mejdanu sablju sam dobio:
"Kad je Srpsko carstvo poginulo
"I dva cara pala u Kosovu:
"Sultan Murat i care Lazare,
"Ja sam onđe sablju zadobio:
"Ja poranih rano na Sitnicu,
"Da napojim dora debeloga,
"Namjera me bila namjerila
"Na zelena svilena čadora,
"Pod čadorom leži ranjen junak,
"Ta strašan je, da ga Bog ubije
"Brci su mu po prsima pali,
"Pokrio se zelenom mavlutom,
"Pored njega sablja dimišćija.
"Kad ugleda mene ranjen junak,
"On je mene Bogom bratimio:
""Bogom brate, neznana delijo!
""Ne s'jeci mi moje ruse glave,
""Grdnijeh sam rana dopadnuo,
""Skoro će mi duša izlaziti,
""Pričekaj me samo do po sata,
""Sarani me kraj vode Sitnice,
""Ev' kod mene tri ćemera zlata,
""I evo ti sablja dimišćija,
""Koja valja hiljadu dukata,
""I evo ti svilena čadora." "
"Ja mu ne šćeh za Boga primiti,
"Već izvukoh ranjena junaka,
"Trgoh sablju, odsjekoh mu glavu,
"Uzeh njega za bijelu ruku
"I baš onu za nogu desnicu,
"Bacih njega u vodu Sitnicu.
"Tu sam čudan šićar zadobio,
"I tu sam ti sablju zadobio."
Kad to začu Kraljeviću Marko,
On govori carevu telalu:
"O Turčine, da od Boga nađeš!
"Ono j' bio moj mio babajko,
"Moj babajko, kralju Vukašine!
"Da si njemu dušu pričekao,
"Da si njega onđe saranio,
"Ja bih tebe ljepše saranio,"
Pa poteže sablju dimiskiju,
Te Turčinu odsiječe glavu,
Uze njega za bijelu ruku,
A za ruku i za desnu nogu,
Baci njega u vodu Sitnicu:
"Id', Turčine, traži baba moga "
Ode Marko u vojsku carevu
I odnese i sablju i blago;
Pitaju ga Turci janičari:
"Oj Boga ti, Kraljeviću Marko!
"Kamo tebe carevi telale?"
A Turcima Marko odgovara.
"Prođite se, Turci janičari!
"Uze Ture groše i dukate,
"Pak otide morem trgovati."
Sami Turci Među sobom zbore:
"Teško Turkom trgujući s Markom!"


Povratak na vrh


MARKO KRALJEVIĆ I FILIP MADŽARIN

Vino pije tridest kapetana
U Karlovcu bijelome gradu,
Među njima Vilip Madžarine,
A do njega Zmaj-Despote Vuče,
Dokle su se vina napojili
I od vina ćeiv zadobili,
Pa se vali tridest kapetana,
Što je koji roblja narobio,
Koliko li glava osjekao;
Ali veli Vilip Madžarine;
"Braćo moja, tridest kapetana!
"Vidite li bijela Karlovca
"I u njemu tridest i tri kule?
"Ja sam svaku glavom nakitio,
"Do nijesam kulu na ćupriji,
"A i nju ću skoro okititi
"Rusom glavom Kraljevića Marka."
To govori Vilip Madžarine,
A mišljaše, niko ga ne čuje
Od Markovih vjernih prijatelja;
Al' ga čuje Zmaj-Despote Vuče,
Pobratim je Kraljeviću Marku,
Pa se skoči od zemlje na noge,
Dovatio divit i hartiju,
Te je sitnu knjigu napisao
Ka Prilipu gradu bijelome
Pobratimu Kraljeviću Marku,
'Vako Vuče Marku govoraše:
"Čuješ li me, Bogom pobratime!
"Evo imaš grdna dušmanina
"U Karlovcu Vilip-Macarina,
"On se jeste, brate, zarekao,
"Da će tvoju ukinuti glavu,
"Njom bijelu nakititi kulu;
"No se čuvaj, Bogom pobratime,
"Od Vilipa kake prijevare."
Pa mu Vuče knjigu opravio.
A kad Marku sitna knjiga dođe,
Te viđeo, što mu pobro piše,
On se skoči na noge lagane,
Opremi se na bijeloj kuli,
I pripasa sablju okovanu,
I prigrnu ćurak od kurjaka,
Pa se skide u arove donje,
Te opremi Šarca debeloga:
Pokri njega surom međedinom,
A zauzda đemom od čelika,
Objesi mu tešku topuzinu,
I gadare s obadvije strane;
Pa se šarcu na ramena baci,
A uprti koplje ubojito,
Ode pravo niz Kosovo ravno,
Od Pazara lomnim Vlahom Starim,
Pa se spusti Valjevskoj nahiji,
Ode pravo preko Mačve ravne
Dokle dođe šeru Dmitrovici,
Tuna Marko Savu prebrodio,
Ode pravo preko Srema ravna,
A kad dođe ka Karlovcu gradu,
Ode Marko niz novu čaršiju
Dokle dođe dvoru Vilipovu,
Ugna Šarca u mermer-avliju,
Pa ga dogna pred bijele dvore,
Al' Vilipa doma ne bijaše,
Već otiš'o u lov u planinu,
No mu stoji ljuba Anđelija,
A oko nje četiri dvorkinje,
Te joj drže skute i rukave.
Kada dođe Kraljeviću Marko,
On joj Božju pomoć nazivao:
"Božja pomoć, moja snaho mila!
"Jel' kod dvora Vilip pobratime?
A veli mu ljuba Vilipova:
"Id' otale, gola dervišino!
"S takijem se Vilip ne bratimi."
Kad to čuo Kraljeviću Marko,
Udari je dlanom po obrazu,
Na ruci mu burma pozlaćena,
Načini joj ranu na obrazu
I tri zdrava pomjeri joj zuba,
Pa joj skide tri niza dukata,
Te ih baci u svil'ne džepove,
Pa govori ljubi Vilipovoj:
"Pozdravi mi Vilip-Madžarina
"Kada dođe ozgo iz planine,
"Neka dođe u novu mehanu,
"Da se rujna nakitimo vina,
"Ni za moje ni njegovo blago,
"Već za tvoga zlaćena đerdana,"
Pa okrenu pomamna Šarina,
Ode pravo u novu mehanu;
Odja Šarca, sveza pred mehanu,
A on sjede pita rujno vino
Malo bilo, za dugo ne bilo,
Dođe Vilip dvoru bijelome,
A srete ga ljuba Anđelija,
Roni suze niz bijelo lice,
Drži krvav jagluk u rukama,
A pita je Vilip Madžarine:
"Što je tebe, moja vjerna ljubo?
"Te proljevaš suze od očiju,
"Držiš krvav jagluk u rukama?"
Ode njemu ljuba govoriti:
"Gospodaru, Vilip-Madžarine!
"Ti kad ode u lov u planinu,
"A ja stajah pred bijelom kulom,
"Vrag donese jednu dervišinu,
"Na njemu je ćurak od kurjaka,
"Pa po ćurku sablju pripasao,
"Uprtio koplje na ramena,
"Pa on jaše konja šarenoga,
"Pa ga dogna pred bijelu kulu,
"Mene božju pomoć nazivao:
""Božja pomoć, moja snaho mila!
""Jeli doma Vilip pobratime?""
"A ja njemu Boga ne privatih,
"No ovako njemu progovorih:
""Id' otale, gola dervišino!
""S takijem se Vilip ne bratimi."
"A on dogna konja šarenoga,
"Udari me dlanom po obrazu,
"Na ruci mu burma pozlaćena,
"Nagrdi mi prebijelo lice
"A pomjeri do tri zdrava zuba;
"Skide s mene tri niza dukata,
"Pa otide u novu mehanu,
"A tebe je 'vako pozdravio:
"Da otideš u novu mehanu,
"Da se rujna napojite vina,
"Ni za tvoje, ni njegovo blago,
"Već za moga zlaćena đerdana."
Kad to začu Vilip Madžarine,
A on reče ljubi Anđeliji:
"Muč', ne plači, moja vjerna ljubo!
"Sad će njega Vilip uvatiti,
"Dovešću ga dvoru bijelome,
"Nek ti nija u bešici sina."
Pa okrenu suru bedeviju,
Ode pravo niz novu čaršiju
Doke dođe pred novu mehanu,
Ali Šarac vezan pred vratima,
Vilip nagna suru bedeviju,
Da uiđe u novu mehanu,
Ali ne da Šarac od mejdana,
Već kobilu bije po rebrima;
Naljuti se Vilip Madžarine,
Pa potrže perna buzdovana,
Ode biti pred mehanom Šarca;
Al' propišta Šarac pred mehanom:
"Avaj mene do Boga miloga!
"Đe pogiboh jutros pred mehanom
"Od silnoga Vilip:Madžarina
"A kod moga slavna gospodara!"
No mu reče iz mehane Marko:
"Propušti ga u mehanu, Šarče!"
Kad je Šarac saslušao Marka,
Propusti ga u novu mehanu.
A kad Vilip uđe u mehanu,
A on Marku Boga ne naziva,
Veće trže tešku topuzinu,
Pa udari Kraljevića Marka,
Udari ga u pleći junačke,
Ali Marko ni habera nema,
Veće veli Vilip:Madžarinu:
"Sjedi s mirom, Madžarsko kopile!
"Ne budi mi po kožuhu buha,
"Već odjaši, da pijemo vino,
"Pa još ima dana za mejdana."
Al' to Vilip ne slušaše Marka,
Već ga ud'ri u desnicu ruku,
Te mu razbi čašu pozlaćenu
A prosu mu crveniku vino.
Kad go viđe Kraljeviću Marko,
A on skoči od zemlje na noge,
Na Madžara juriš učinio,
Njegovu mu sablju ugrabio,
Te ga njome Marko udario,
Udari ga po desnu ramenu,
Razdvoji ga na sedlu bojnome,
Pa kroz njega Marko dovatio
Na vratima mermera kamena,
I njega je pola presjekao,
Pa je oštru sablju zagledao,
Pa govori Kraljeviću Marko:
"Mili Bože, čuda velikoga!
"Dobra gvožđa u loša junaka!"
Njome manu, ods'ječe mu glavu,
Pa je Šarcu baci u zobnicu,
Ode pravo dvoru Vilipovu,
Te mu obi bijelu riznicu,
Iz nje Marko povadio blago,
Pa otide drumom pjevajući,
Osta Vilip nogom kopajući,
A ljuba mu mlada kukajući.


Povratak na vrh


MARKO KRALJEVIĆ I BEG KOSTADIN

Konje jašu do dva pobratima,
Beg Kostadin i Kraljević Marko,
Beg Kostadin besedio Marku:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Da ti meni o jeseni dođeš,
"O jeseni, o Dmitrovu danku,
"A o mome krsnome imenu,
"Pa da vidiš časti i poštenja,
"A i lepa, brate, dočekanja,
"I gospodske đakonije redom."
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Ne vali se, beže, s dočekanjem!
"Kad ja traži brata Andrijaša,
"Ja se desi u dvoru tvojemu
"O jeseni o Dmitrovu danku
"A o tvome krsnome imenu,
"Vidio sam tvoje dočekanje,
"I vidi ti do tri nečoveštva."
Al' besedi beže Kostadine:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Ta kakva mi nečoveštva kažeš?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Prvo ti je, brate, nečoveštvo:
"Dođoše ti do dve sirotice,
"Da j' naraniš leba bijeloga
"I napojiš vina crvenoga;
"A ti veliš dvema sirotama:
""Id't' odatle, jedan ljucki gade!
""Ne gad'te mi pred gospodom vina.""
"A meni je žao, beže, bilo,
"Žao bilo dveju sirotica,
"Pa ja uze do dve sirotice,
"Odvedo i dole na čaršiju,
"Narani i leba bijeloga
"I napoji vina crvenoga,
"Pa pokroji na nji čisti skerlet,
"Čisti skerlet i zelenu svilu,
"Pa i onda posla dvoru tvome,
"A ja, beže, gledim iz prikrajka,
"Kako ćeš i onda dočekati;
"A ti uze jedno siročadi,
"Uze njega na lijevu ruku,
"Drugo uze na desnicu ruku,
"Odnese i u dvore za stole:
""Jed'te, pijte, gospodski sinovi.""
"Drugo ta je, beže, nečoveštvo:
"Što su bili stari gospodari.
"Pa su svoju aznu izgubili,
"I na njima stari skerlet beše,
"One mećeš u donju trpezu;
"A koji su novi gospodari
"I od skora aznu zametnuli
"I na njima novi skerlet beše,
"One mećeš u gornju trpezu,
"Pred nji nosiš vino i rakiju
"I gospodsku đakoniju redom.
"Treće ti je, beže, nečoveštvo:
"Ti imadeš i oca i majku,
"Ni jednoga u astalu nema,
"Da ti pije prvu čašu vina."


Povratak na vrh


MARKO KRALJEVIĆ I ALIL AGA

Pojezdiše do dva pobratima
Preko krasna mesta Carigrada:
Jedno jeste Kraljeviću Marko,
A drugo je beže Kostadine!
Ta i poče besediti Marko:
"Pobratime, beže Kostadine!
"Sad ja idem preko Carigrada,
"Teva m' koja sukobiti beda,
"Te me teva na mejdan zazvati;
"Ja ću s' teško bolan učiniti
"Od zla bola teške srdobolje."
Pak se Marko bolan učinio
Bez bolesti, od mudrosti teške,
Po dobru se Šarcu položio,
Na sedlo se srcem naslonio,
Tako ide preko Carigrada.
Dobra kopca sukobila Marka,
Sukobi ga carev Alil-aga,
I za agom tridest janjičara;
Alil-aga besedio Marku:
"O junače, Kraljeviću Marko!
"Ajd' na mejdan, da s' nadstreljujemo,
"Pa ako ti Bog i sreća dade,
"Te ti mene danaske nadstreliš,
"Na čast tebe moji beli dvori
"I u dvori moje dostojanje
"I kaduna moja verna ljuba;
"Ako li te danaske nadstrelim,
"Ne tražim ti ni dvora ni ljube,
"Teke što ću tebe obesiti,
"Viteza ti osvojiti Šarca."
A besedi Kraljeviću Marko:
"Ostan' me se, Turčine prokleti!
"Mene nije do streljanja tvoga,
"Već evo me teška bolest našla,
"Teška bolest, srdobolja ljuta,
"Ni konja se držati ne mogu,
"A kamo li da se nadstreljujem!"
Al' se Turčin ostanuti ne će,
Vati Marku desni skut dolame,
Trže Marko noža od pojasa,
Te odseče desni skut dolame:
"Idi bedo, aratos te bilo!"
Al' se Turčin ostanuti ne će,
Već uvati levi skut dolame,
Marko trže noža od pojasa,
Te i leva odsiječe skuta:
"Idi bedo, da te Bog ubije!"
Al' se Turčin ostanuti ne će,
Već uvati Šarca za vođice,
Desnom rukom za vođice Šarca,
Levom rukom Marka za nedarca.
Planu Marko, kako vatra živa,
Ispravi se na Šarcu vitezu,
Dobro Šarcu dizgen potegao,
Igra Šarac, kako i pomaman,
I preskače konje i junake;
Pak doziva bega Kostadina:
"Pobratime, beže Kostadine!
"Idi, brate, bezistenu mome,
"Donesi mi strelu Tataranku,
"U kojoj je streli Tataranki
"Devet beli sokolovi pera;
"A ja idem s agom na kadiju,
"Na mešćemi da nam sinpilati;
"Da međ' nama posle nije kavge."
Tad' se beže bezistenu vrati,
Ode Marko s agom na kadiju.
Kako ide carev Alil-aga,
Papuč' skide, sede kod kadije,
Pa izvadi dvanaest dukata,
Te kadiji meće pod koleno:
"Efendija, eto ti dukata,
"Ne daj Marku pravog sindžilata."
Ali Marko Turski razabrao,
A u Marka ne ima dukata,
Već buzdovan meće preko krila:
"Čuješ li me, efendi:kadija!
"Daj ti mene pravog sindžilata,
"Jer vidiš li šestoper pozlaćen,
"Ako t' odem udarati njime,
"Ne će tebe melem trebovati,
"Mešćemu ćeš i zaboraviti
"A dukate ni videti ne ćeš."
Efendiju popade groznica
Gledajući šestoper pozlaćen,
Sindžilati, a drkću mu ruke.
Kad pođoše na mejdan junački,
Za agom je tridest janjičara,
A za Markom ne ima nikoga,
Do nekol'ko Grka i Bugara.
Kad dođoše na mejdan junački,
A besedi carev Alil-aga:
"Delibaša, ajde meći strele;
"Ti se vališ, da si dobar junak,
"I vališ se caru na divanu,
"Da zastreliš orla krstatoga,
"Krstaš' orla, što vodi oblake."
Besedi mu Kraljeviću Marko:
"Ja, Turčine, ja sam dobar junak,
"Ali ti si od mene stariji,
"Jer je vaše gospodstvo i carstvo
"Tvoj je mejdan stariji od moga,
"Jer si mene na mejdan zazvao;
"Već, Turčine, ajde meći strele."
Metnu Turčin prvu belu strelu,
Strelu metnu, pak meri aršinom,
Prestrijeli sto dvadest aršina;
Metnu Marko prvu belu strelu,
Prestrijeli dve stotan' aršina.
Metnu Turčin drugu belu strelu;
Prestrijeli tri stotin' aršina;
Metnu Marko drugu belu strelu,
Prestrijeli pet stotin' aršina;
Metnu Turčin treću belu strelu,
Prestrijeli šest stotin' aršina;
U tom Marku i Kostadin dođe
I donese strelu Tataranku,
U kojoj je streli Tataranki
Devet beli sokolovi pera;
Metnu Marko strelu Tataranku,
Ode strela u pra i u maglu,
Očima se ne da pregledati,
A kamo li premerit' aršinom!
Stade Turčin suze prosipati,
Stade Marka Bogom bratimiga:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom
"Po ubavu zakonu vašemu!
"Na čast tebe moji beli dvori,
"I kaduna moja verna ljuba,
"Tek me nemoj, brate. obesiti!"
A besedi Kraljeviću Marko:
"O Turčine, živ' te Bog ubio!
"Bud me bratiš, što mi ženu daješ?
"Mene tvoja žena ne trebuje,
"U nas nije, kano u Turaka,
"Snašica je, kano i sestrica;
"Ja na domu imam ljubu vernu,
"Plemenitu Jelicu gospođu;
"A sve bi ti, brate, oprostio,
"Ali si mi izdrgo dolamu,
"Već daj mene tri tovara blaga,
"Da iskrpim na dolami skute."
Skoči Turčin rado i veselo,
Grli, ljubi Kraljevića Marka,
Odvede ga dvoru gospodskome,
Te ga časti za tri bela dana,
Dade njemu tri tovara blaga,
Snaa kada košulju sa zlatom,
Uz košulju srmajli maramu;
Još mu dade trista pratilaca,
Otprati ga dvoru gospodskome.
I posle su vreme živovali,
Svetlu caru čuvali krajinu:
Gdi se gode krajina uzbija,
Uzbija je Alil-aga s Markom;
Gdi se gode gradovi uzimlju,
Uzimlje i Alil-aga s Markom.


Povratak na vrh


MARKO KRALJEVIĆ I MINA OD KOSTURA

Sjede Marko s majkom večerati
Suva ljeba i crvena vina;
Ali Marku tri knjige dođoše:
Jedna knjiga od Stambola grada,
Od onoga cara Pojazeta;
Druga knjiga od Budima grada,
Od onoga kralja Budimskoga:
Treća knjiga od Sibinja grada,
Od vojvode Sibinjanin-Janka.
Koja knjiga od Stambola grada,
Car ga u njoj na vojsku poziva,
Na Arapsku ljutu pokrajinu;
Koja knjiga od Budima grada,
Kralj ga u njoj u svatove zove,
U svatove na kumstvo vjenčano,
Da ga vjenča s gospođom kraljicom;
Koja knjiga od Sibinja grada,
Janko u njoj na kumstvo naziva,
Da mu krsti dva nejaka sina.
Mar:ko nita svoju staru majku:
"Sjetuj mene, moja stara majko,
"Kuda mi je sad ići najpreče:
"Il' ću ići na carevu vojsku,
"Il' ću ići kralju u svatove,
"Da ga vjenčam s gospođom kraljicom;
"Il' ću ići Sibinjanin-Janku,
"Da mu krstim dva nejaka sina?"
Veli majka Kraljeviću Marku:
"O moj sinko, Kraljeviću Marko!
"U svate se ide na veselje,
"Na kumstvo se ide po zakonu,
"Na vojsku se ide od nevolje:
"Idi, sinko, na carevu vojsku;
"I Bog će nam, sinko, oprostiti,
"A Turci nam ne će razumjeti."
To je Marko poslušao majku,
Pa se spremi na carevu vojsku,
S' sobom vodi slugu Golubana;
Na pohodu majci naručuje:
"Ču li mene, moja staro majko!
"Gradu vrata rano zatvorajte,
"A u jutru dockan otvorajte;
"Jera sam ti, majko, u zavadi
"S prokletijem Minom od Kostura,
"Pa se bojim, moja stara majko,
"Da mi b'jele ne pohara dvore."
Ode Marko na carevu vojsku
Sa svojijem slugom Golubanom.
Kad su bili na trećem konaku,
Sjede Marko večer' večerati,
Goluban mu rujno vino služi:
Uze čašu Kraljeviću Marko,
Čašu uze, u san se zanese,
I ispusti čašu na trpezu,
Čaša pade, vino se ne prosu;
Budi njega sluga Golubane:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko!
"I dosad si na vojsku išao,
"Al' nijesi tako drijemao,
"Ni iz ruke čašu izpuštao!"
A Marko se trže iza sanka,
Pa govori slugi Golubanu:
"Golubane, moja vjerna slugo!
"Malo trenuh, čudan sanak usnih,
"Čudan sanak a u čudan časak,
"Đe se pramen magle zapođede
"Od Kostura grada bijeloga,
"Pak se savi okolo Prilipa,
"U toj magli Mina od Kostura,
"On pohara moje b'jele dvore,
"Sve pohara i ognjem popali,
"Staru majku s konjma pregazio,
"Zarobi mi moju vjernu ljubu,
"Odvede mi konje iz arova,
"I odnese iz riznice blago."
Veli njemu sluga Golubane:
"A ne boj se, Kraljeviću Marko!
"Dobar junak dobar san usnio:
"San je laža, a Bog je istina."
Kad dođoše gradu Carigradu,
Diže care silovitu vojsku,
Otidoše preko mora sinjeg
Na Arapsku ljutu pokrajinu,
Te uzimlju po moru gradove,
Četrdeset i četiri grada;
Kad dođoše pod Kara-Okana,
Okan biše tri godine dana,
Okan biše, uzet' ne mogoše;
Marko s'ječe Arapske junake,
Pa sve glave pred cara iznosi,
A car Marku bakšiše poklanja.
To Turcima vrlo mučno bilo,
Pa govore caru čestitome:
"Gospodine, care Pojazete!
"Marko nije junak nikoliko,
"Veće mrtve odsijeca glave
"I pred tebe na bakšiš donosi "
To začuo Kraljeviću Marko,
Pa se moli caru čestitome:
"Gospodine, care poočime!
"Mene jeste sutra krsno ime,
"Krsno ime lijep danak Đurđev;
"Već me pusti, care poočime,
"Da proslavim moje krsno ime
"Po zakonu i po običaju;
"I daj mene pobra Alil-agu,
"Da se s mirom ponapijem vina."
Od ina se caru ne mogaše,
Veće posla Kraljevića Marka,
Da on slavi svoje krsno ime,
I dade mu pobra Alil-agu.
Ode Marko u goru zelenu
Po daleko od vojske careve.
Pa razape bijela šatora,
Pod njim sjede piti mrko vino
Sa svojijem pobrom Alil-agom.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Odmah pozna straža od Arapa,
Da u vojsci ne imade Marka,
Pa povika straža od Arapa:
"Sad navali, ljuta Arapijo!
"Nema onog strašnoga junaka
"Na šarenu konju velikome."
Tad' navali ljuta Arapija,
Ode caru triest hiljad' vojske.
Onda care Marku knjigu piše:
"Brže hodi, moj posinko Marko!
"Propade mi triest hiljad' vojske."
Ali Marko caru odgovara:
"Kada brže, care poočime!
"Još se nisam vina napojio,
"A kamo li u slavu ustao!"
Kad je drugo jutro osvanulo
Opet viče straža od Arapa:
"Navalite, ljuta Arapijo!
"Nema onog strašnoga junaka
"Na šarenu konju velikome."
A Arapi juriš učiniše,
Ode caru šeset hiljad' vojske.
Opet care Marku knjigu piše:
"Hodi brže, moj posinko Marko!
"Propade mi šeset hiljad' vojske."
Ili Marko caru odgovara:
"Čekaj malo, care poočime,
"Još se nisam dobro počastio
"S kumovima i s prijateljima."
Kad je treće jutro osvanulo,
Opet viče straža od Arapa:
"Navalite, ljuta Arapijo!
"Nema onog dobroga junaka
"Na šarenu konju velikome."
A Arapi juriš učiniše,
Ode caru sto hiljada vojske.
Onda care Marku knjigu piše:
"Brže da si, moj posinko Marko!
"Brže da si, moj po Bogu sinko!
"Arapi mi šator oboriše."
Onda Marko usjede na Šarca,
Pak on ode u carevu vojsku;
Kad u jutru bijel dan osvanu
I dvije se udariše vojske,
Opazi ta straža od Arapa,
Pak povika iz grla bijela:
"Sad ustupi, ljuta Arapijo!
"Eno onog strašnoga junaka
"Na šarenu konju velikome."
Onda Marko ud'ri međ' Arape,
Na tri strane vojsku rašćerao:
Jednu vojsku sabljom isjekao,
Drugu vojsku Šarcem pogazio,
Treću vojsku pred cara dognao;
Al' se Marko ljuto izranio:
Sedamdeset rana dopanuo,
Sedamdeset rana od Arapa;
Pak on caru pade preko krila,
Pita njega care gospodine:
"Moj posinko, Kraljeviću Marko!
"Jesu li ti rane od samrti?
"Možeš li mi, sinko, preboljeti,
"Da ti tražim melem i ećime?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Gospodine, care poočime!
"Nijesu mi rane od samrti,
"Čini mi se, mogu preboljeti."
Car se maši rukom u džepove,
Te mu daje hiljadu dukata,
Da on ide grdne rane vidat',
Za njim posla dvije vjerne sluge,
Da gledaju, da ne umre Marko;
Ali Marko ne traži ećima,
Već on ide iz krčme u krčmu,
Te on traži, đe je bolje vino.
Tek se Marko vina ponapio,
I grdne mu rane zarastoše;
Ali njemu sitna knjiga dođe,
Da su njemu dvori poharani:
Poharani, ognjem popaljeni,
Stara majka s konjma pregažena
I vjerna mu ljuba zarobljena;
Tad' protuži Kraljeviću Marko
Uz koljeno caru poočimu:
"Gospodine, care poočime!
"B'jeli su mi dvori poharani,
"V'jerna mi je ljuba zarobljena,
"Stara majka s konjma pregažena,
"Iz riznice odnešeno blago,
"Odnijo ga Mina od Kostura."
Njega tješi care gospodine:
"Ne boj mi se, moj posinko Marko!
"Ako su ti dvori izgoreli,
"Ljepše ću ti dvore načiniti
"Pored mojih, ko i moji što su;
"Ako ti je blago odnešeno,
"Da t' učinim agom haračlijnskim,
"Pak ćeš više blaga sakupiti;
"Ako ti je ljuba odvedena,
"Boljom ću te ljubom oženiti."
Al' govori Kraljeviću Marko:
"Fala tebe, care poočime!
"Kad ti staneš mene dvore gradit',
"Mene hoće sirotinja kleti:
""Gle kurvića Kraljevića Marka!
""Oni su mu dvori izgoreli,
""A ovi mu pusti ostanuli!""
"Da m' učiniš agom haračlijnskim,
"Ja harača pokupit' ne mogu
"Dok ne svežem ništa i uboga,
"Pa će mene sirotinja kleti:
""Gle kurvića Kraljevića Marka!
""Ono mu je blago odnešeno,
""A ovo mu ostanulo pusto!""
"A što ćeš me ženit' drugom ljubom,
"Kad je moja ljuba u životu?
"Već daj meni trista janičara,
"Pokuj njima krive kosijere,
"I daj njima lagane motike,
"Ja ću ići bijelu Kosturu
"Ne bi l' svoju povratio ljubu."
Car mu dade trista janičara,
Pokova im krive kosijere,
I dade im lagane motike.
Janičare sjetovao Marko:
"Braćo moja, trista janičara!
"Vi idite bijelu Kosturu,
"Kad dođete ka Kosturu gradu,
"Vama će se Grci radovati:
""Blago nama, evo nam argata!
""Jeftino će radit' vinograde.""
"Vi nemojte, braćo moja draga,
"Već padnite pod Kosturom gradom,
"Pijte vino i bistru rakiju,
"Dokle i ja u Kostur ne dođem."
Otidoše trista janičara,
Otidoše bijelu Kosturu,
Marko ode Svetoj gori slavnoj,
Pričesti se i ispovjedi se,
Jer je mnogu krvcu učinio;
Pa obuče ruho kaluđersko,
Pusti crnu bradu do pojasa,
A na glavu kapu kamilavku;
Pa se baci Šarcu na ramena,
Ode pravo bijelu Kosturu.
Kada dođe Mini od Kostura,
Al' on sjedi, rujno pije vino,
A Markova služi mu ga ljuba;
Pita njega Mina od Kostura:
"Oj Boga ti, crni kaluđere!
"Otkud tebe taj šareni konjic?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Oj Boga mi, Mina gospodaru!
"Ja sam bio u carevoj vojsci
"Na Arapskoj ljutoj pokrajini,
"Tamo bješe jedna budalina
"Po imenu Kraljeviću Marko,
"I on tamo jeste poginuo:
"I ja njega jesam saranio
"Po zakonu i po običaju,
"Dadoše mi konja od podušja."
Kad to začu Mina od Kostura,
Od radosti na noge skočio,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Be aferim, crni kaluđere!
"Evo ima devet godin' dana
"Kako čekam ja takove glase:
"Markove sam poharao dvore,
"Poharao, ognjem popalio,
"Vjernu sam mu ljubu zarobio,
"Još je za se nijesam vjenčao;
"Sve sam ček'o, dok pogine Marko,
"A sad ćeš me ti vjenčati s njome."
Uze knjigu Kraljeviću Marko,
Knjigu uze, te Minu vjenčava,
Da sa kime, već sa svojom ljubom!
Pa sjedoše rujno piti vino,
Vino piti i veseliti se,
Al' govori Mina od Kostura:
"Čuješ Jelo, i srce i dušo!
"Do sad si se Markovica zvala,
"A od sad si Minina gospođa;
"Idi, dušo, u riznice donje,
"Te donesi tri kupe dukata,
"Da darujem crna kaluđera."
Ode Jela u riznice donje,
Te donese tri kupe dukata,
Ne nosi ih od Minina blaga,
Već ih nosi od Markova blaga;
I donese sablju zarđalu,
Pa je daje crnom kaluđeru:
"Na ti i to, crni kaluđere,
"Od podušja Kraljeviću Marku."
Uze sablju Kraljeviću Marko,
Sablju uze, pa je zagleduje,
Pa govori Mini od Kostura:
"Gospodaru, Mina od Kostura!
"Jel' slobodno na veselju tvome
"Poigrati sitno kaluđerski?"
Veli njemu Mina od Kostura:
"Jest slobodno, crni kaluđere,
"Jest slobodno, za što ne bi bilo
Skoči Marko na noge lagane
Obrnu se i dva i tri puča,
Sav se čardak iz temelja trese;
Pa potrže sablju zarđalu,
Manu sabljom s desna na lijevo,
Te on Mini odsiječe glavu,
Pa povika iz grla bijela:
"Sad naval'te, moja argatijo!
"Nema vama Mine od Kostura."
Navališe trista janičara
U dvorove Mine od Kostura,
Bijele mu dvore poharaše,
Poharaše, ognjem popališe;
Marko uze svoju vjernu ljubu
I Minino on pokupi blago,
Pa otide bijelu Prilipu
Pjevajući i pop'jevajući.


Povratak na vrh


MARKO KRALJEVIĆ I 12 ARAPA

Šator penje Kraljeviću Marko
Na Arapskoj pokrajini ljutoj,
Pod šatorom sede popi vino.
Jošte Marko čaše ne popio,
Al' dopade robinja devojka
Pod šatora Kraljevića Marka,
Stade Marka Bogom bratimiti:
"Bogom brate Kraljeviću Marko!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom!
"Oprosti me danas od Arapa,
"U troje sam dopadala ruke,
"Evo danas, brate, u četvrte,
"Međ' dvanaest braće Arapčadi;
"Ne drže me, k'o se drži roblje,
"Već me biju trostrukom kandžijom,
"Nagone me, da im lice ljubim;
"Ne mogu i jadna ni gledati,
"A kamo li, da im lice ljubim."
A Marko je privati za ruku,
Posadi je do desna kolena,
Ogrte je kolastom azdijom,
A u ruke dade čašu vina:
"Na, devojko, te se napij vina,
"Danas te je ogrejalo sunce,
"Kad si došla k mene pod šatora."
Tek devojka čašu privatila,
I priniče, da s' napije vina,
Al' dopade dvanaest Arapa
Na dvanaest ata Arapskije,
Staše Marka nazivati kurvom:
"Kurvo jedna, Kraljeviću Marko!
"Ti li posta drugi car na zemlji,
"Da otimlješ roblje od Arapa?"
A smeje se Kraljeviću Marko:
"Id't' odatle, deco Arapčadi!
"Da ja o vas ne ogrešim duše."
Al' srditi dvanaest Arapa,
Svi dvanaest sablje potrgoše,
Te nad Markom šator oboriše,
Na šatoru isekli konopce,
Pade šator na sokola Marka
I na njegov krstaš alaj-barjak
I na Šarca konja velikoga.
Kade vide Kraljeviću Marko
Oborena svilena šatora,
Planu Marko kao vatra živa,
Pak on skoči na noge lagane,
Dovati se Šarca velikoga,
Za se baci Bogom posestrimu,
Tri puta je opasa pojasom,
A četvrtom od sablje kajasom,
Pak potrže sablju okovanu,
Te potera dvanaest Arapa;
Ne seče i po grlu bijelu,
Već i seče po svilenu pasu;
Od jednoga dvojica padaju,
Od dvanaest Marko načinio,
Od dvanaest dvadest i četiri.
Pak se manu preko polja ravna,
Kano zvezda preko vedra neba.
Ode pravo ka Prilipu gradu,
Ka svojemu dvoru bijelome.
Pak dozivlje Jevrosimu majku:
"Jevrosima, moja stara majko!
"Moja majko, moja slatka rano!
"Evo, mati, Bogom posestrime,
"Ran' je, majko, mene kakono si,
"Udomi je, kano čelo svoje,
"Da bi, majko, stekli prijatelje."
Ranila je Jevrosima stara,
Ranila je, i udomila je
U Rudnika grada bijeloga
U veliku kuću Dizdarića
Među njima devet bratenaca.
Otud Marko steče prijatelje;
Odlazio često posestrimi;
Kao svojoj sestrici rođenoj,
I često se vina napijao.


Povratak na vrh


MARKO KRALJEVIĆ I KĆI KRALJA ARAPSKOGA

Pita majka Kraljevića Marka:
"Ja moj sinko, Kraljeviću Marko!
"Što ti gradiš mloge zadužbine?
"Il' si teško Bogu zgriješio,
"Il' si ludo blago zadobio?"
Veli njojzi od Prilipa Marko:
"Oj Boga mi, moja stara majko!
"Jednom bijah u zemlji Arapskoj,
"Pa uranih na vodu čatrnju,
"Da napojim mojega Šarina;
"Kad ja dođoh na vodu čatrnju,
"Al' na vodi dvanaest Arapa;
"Ja šćadijah, mati, preko reda
"Da napojim mojega Šarina,
"Ne dade mi dvanaest Arapa;
"Mati moja, izvadismo kavgu:
"Ja potegoh tešku topuzinu.
"Te udarih crna Arapina,
"Ja jednoga, mene jedanaest,
"Ja dvojicu, mene desetina,
"Ja trojicu, mene devetina,
"Ja četiri, a mene osmina,
"Ja petinu, a mene sedmina,
"Ja šestinu, a mene šestina;
"Šestina je mene nadvladala,
"Svezaše mi ruke naopako,
"Odvedoše kralju Arapskome,
"Kralj me baci na dno u tavnicu,
"Ja tavnovah za sedam godina,
"Nit' ja znadoh, kad mi ljeto dođe,
"Nit ja znadoh, kad mi zima dođe,
"Osim jedno, moja stara majko:
"Zimi bi se grudale đevojke,
"Probace mi po grudu snijega,
"Po tom znadem, da je došla zima;
"Ljeti bace stručak bosioka,
"Po tom znadem, da je ljeto, majko.
"A kad nasta osma godinica,
"Tavnica mi nije dodijala,
"Dodija mi Arapka đevojka,
"Mila ćerca Kralja Arapskoga,
"Dolazeći jutrom i večerom;
"Viče mene na tavnički pendžer:
""Ne trun', jadan, u tavnici, Marko!
""Već daj mene tvoju vjeru tvrdu,
""Da ćeš mene uzet' za ljubovcu,
""Da izbavim tebe iz tavnice,
""Dobra tvoga iz podruma Šarca,
""Pokupiću žutijeh dukata,
""Bolan Marko, koliko ti drago.""
"Kad se, mati, viđeh na nevolji,
"Skinuh kapu, metnuh na koljeno,
"Pa se kunem kapi na koljenu:
""Tvrda vjera! ostavit' te ne ću,
""Tvrda vjera! prevarit' te ne ću;
""I sunce je vjerom prevrnulo,
""Te ne grije zimi k'o i ljeti,
""A ja vjerom prevrnuti ne ću.""
"To promisli Arapka đevojka,
"Promislila, da se kunem njojzi:
"Jedno veče bješe omrknulo,
"Otvori mi od tavnice vrata,
"Izvede me iz tavnice, majko,
"Dovede mi pomamna Šarina,
"I još sebe boljeg od Šarina,
"Na obadva bisage dukata,
"Donese mi sablju okovanu;
"Otale se dovatismo konja
"I odosmo kroz zemlju Arapsku.
"Kade jutro bješe osvanulo,
"I ja sjedoh, mati, otpočivat
"A uza me Aralka đevojka,
"Zagrli me crnijem rukama,
"Kad pogledah, moja stara majko,
"Ona crna, a bijeli zubi,
"To se mene mučno učinilo,
"Ja potegoh sablju okovanu,
"Udarih je po svilenu pasu,
"Kroz nju sablja, mati, prolećela;
"Privatih se mojega Šarina,
"Još Arapci glava progovara:
""Bogom brate, Kraljeviću Marko!
""Nemoj, bolan, mene ostaviti!""
"Tu sam, mati, Bogu zgriješio,
"A veliko blago zadobio,
"Te ja gradim mloge zadužbine."


Povratak na vrh


MARKOKRALJEVIĆUAZAČKOJTAMNICI

Bože mili! na svem' tebe vala!
Kakav bješe delibaša Marko!
Kakav li je danas u tamnici,
U tamnici Azačkoj prokletoj!
Tamnica je kuća neobična:
U tamnici voda do koljena,
Od junaka kosti do pojasa;
Tude idu zmije i jakrepi,
Hoće zmije oči da popiju,
A jakrepi lice da nagrde,
Da otpadnu noge do koljena
I junaku ruke do ramena.
Pišti jadan po tamnici Marko,
Pišti Marko, do Boga se čuje,
Gleda Marko Azačkoj čaršiji,
Ne će l' koga ugledati svoga;
Ni kog svoga, do Boga jednoga,
No ugleda lijepu đevojku,
Milu šćercu kralja od Azaka,
Đevojku je Bogom sestrimio:
"Bogom sestro, kraljeva đevojko!
"Dođi mene tamnici na pendžer."
Đevojka je za Boga primila,
I za Boga i za brata svoga,
Ona dođe tamnici na pendžer,
Marko njojzi tiho progovara:
"Bogom sestro, kraljeva đevojko!
"Idi babu od Azaka kralju,
"Od mene mu poklon i pozdravlje:
"Kumim njega Bogom istinijem,
"Nek me pusti iz tamnice klete
"A na vjeru i na veresiju
"I na jemca Boga istinoga,
"Da ja idem do Prilipa grada,
"Da donesem za otkupa blago,
"Vjera moja, dvadeset tovara;
"Ako li mi vjerovati ne će,
"Nek me pusti iz tamnice klete,
"Pa neka me u gvožđe okuje,
"Ja ću sitnu knjigu opraviti
"Majci mojoj u Prilipa grada,
"Za otkup će donijeti blago:
"U tamnici živiti ne mogu."
Kad đevojka r'ječi razumjela,
Ona ode kralju na divana,
Kada babu na divan iziđe,
Pitao je od Azaka kralju:
"Oj boga ti, mila ćeri moja!
"Šta je tebe tamo nestanulo?
"Il' ti malo svile i kadive,
"Ili zlata, il' bijela platna?
"Al' lijepe čohe Paraguna
"I rezane, pa i nerezane?"
Besjedi mu lijepa đevojka:
"O moj babo, od Azaka kralju!
"Svašta dosta u dvoru tvojemu,
"Ništa mene nije nestanulo;
"No evo ti poklon i pozdravlje
"A od sužnja Kraljevića Marka,
"Da ga pustiš iz tamnice, babo,
"A na vjeru i na veresiju
"I na jemca Boga istinoga,
"Dok otide do Prilipa grada,
"Za otkup će donijeti blago,
"Donjeti dvadeset tovara,
"Ako li mu vjerovati ne ćeš,
"Pusti njega t tamnice, babo,
"U željez ga gvožđe okuj teško,
"On će sitnu knjigu opraviti
"Majci svojoj u Prilipa grada,
"Za otkup će donijeti blago."
Kad to začu od Azaka kralju,
on đevojci pr'jeke r'ječi kaže:
"Kučko jedna, a ne ćeri moja!
"Šnjime si se, kučko, sjaranila!
"A tako mi Boga velikoga!
"Ne ću pustit' iz tamnice Marka,
"Držaću ga za devet godina,
"Dok mu zmije oči ne popiju,
"A jakrepi ne nagrde lice;
"Dok m' otpadnu noge do koljena
"I junaku ruke do ramena;
"Kad dopadne take muke Marko,
"Ja ću pustit' sužnja bez dinara,
"Izaijeću tuc'ka na sokake,
"Neka prosi, nek se ljebom rani."
Kad đevojka r'ječi razumjela,
Ona ode na tamnicu Marku,
Sve mu kaza, kako kralju kaže.
Kada začu Kraljeviću Marko,
Pišti Marko, do Boga se čuje,
Pa đevojci bio govorio:
"Bogom sestro, kraljeva đevojko!
"Donesi mi divit i hartije,
"Da ja kitim jednu sitnu knjigu,
"Da je pratim u Prilipa k majci,
"Nek prodaje zemlje i gradove,
"Nek prodaje, nek za dušu daje,
"Nek se rani i oda zla brani;
"Vjernoj ljubi, nek se preudaje;
"Miloj seji, da s' ne kune mnome;
"Mane vođe kosti istrunuše
"U tamnici Azačkoj prokletoj."
Donese mu divit i hartiju,
Te je sitnu knjigu nakitio,
Ne kiti je, kud je njojzi kaže,
No je kiti preko mora sinjeg,
Preko mora do grada Soluna,
Do Dojčila Bogom pobratima:
"O Dojčilo, Bogom pobratime!
"Teške sam ti muke dopadnuo,
"Teške muke, u Arapske ruke,
"Dopadnuo rogolva i tamnice,
"A proklete Azačke tamnice;
"U tamnici živiti ne mogu,
"Tamnica je kuća neobična;
"Izbavi me, ako Boga znadeš!"
Pa dozivlje sivoga sokola:
"O sokole, pust mi ne ostao!
"Nosi knjigu ka gradu Solunu,
"Ka Dojčilu Bogom pobratimu,
"Nek izbavi mene iz tamnice."
Uze soko onu sitnu knjigu.
Pa se izvi nebu pod oblake,
Pravo ode ka Solunu gradu
Baš u jutru u svetu neđelju,
Al' bijaše gospoda Solunska,
Al' bijaše u bijeloj crkvi
Na jutarnji i na leturđiji,
Pade soko na bijelu crkvu,
Pišti soko, do Boga se čuje,
Poznade ga Dojčilo vojvoda,
Pa išeta iz bijele crkve,
Te on sjede u srebrna stola,
K njemu dođe siv-zelen sokole,
Ispod krila sitnu knjigu pušti.
Uze Dojčil onu sitnu knjigu,
Kad on viđe, što mu knjiga kaže,
Udari se po koljenu rukom,
Nova čoha pršte na koljenu
I od zlata burma na rukama,
Suze roni niz bijelo lice:
"Ala! brate, Kraljeviću Marko!
"Teške ti si muke dopanuo!
"Bez jada se izbaviti ne ćeš."
Pa on misli, što će i kako će,
Oće mislio, na jedno smislio,
Pa uzimlje boju karaboju,
Bijelo je obojio lice,
Načini se crni Arapine,
Pa izvede dobra konja dora,
Na dobra se dora dohitio,
Pravo ode ka Azaku gradu.
Kad je bio niz polje Azačko,
Teško bio naljutio dora,
Dobar doro na kolače skače,
U prijeko dvanaest aršina,
U dužinu dvadest i četiri,
U visinu tri koplja junačka,


Povratak na vrh


MARKO KRALJEVIĆ I ARAPIN

Kulu gradi crni Arapine,
Kulu gradi od dvadest tavana,
Ukraj sinjeg mora debeloga;
Kad je Arap kulu načinio,
Udario stakla u pendžere,
Prestr'o je svilom i kadifom,
Pa je onda kuli govorio:
"Što ćeš pusta u primorju, kulo?
"Kad po tebe nitko šetat' nema:
"Majke nemam, a sestrice nemam,
"A jošte se oženio nisam,
"Da po tebe ljuba moja šeće;
"Al' tako me ne rodila majka,
"Već kobila, koja bedeviju,
"Zaprosiću u cara đevojku;
"Jal' će mi je care pokloniti,
"Jali će mi na mejdan izići."
To je Arap kuli izrekao,
Pa on odmah sitnu knjigu piše,
Te je šalje caru u Stambola:
"Gospodine, care od Stambola!
"Kod mora sam kulu načinio,
"Po njojzi mi nitko šetat' nema,
"A jošte se oženio nisam;
"Pokloni mi šćercu za ljubovcu;
"Ako l' mi je pokloniti ne ćeš,
"A ti hajde na mejdan junački."
Dođe knjiga caru čestitome,
Kada viđe, što mu knjiga kaže,
Stade care tražit" mejdandžije,
Obećava blago nebrojeno,
Ko pogubi crnog Arapina.
Mejdandžije mloge odlaziše,
Al' Stambolu ni jedan ne dođe.
Nuto caru velike nevolje!
Veće njemu nesta mejdandžija,
Sve pogubi crni Arapine.
Ni tu nije goleme nevolje,
Al' s' opremi crni Arapine
Iz primorja sa bijele kule:
On s' obuče u ruho gospodsko,
A pripasa sablju okovanu,
Pa opremi sivu bedeviju:
Poteže joj sedmere kolane,
Zauzda je uzdom pozlaćenom,
Pa priveza čador u terkiju,
I sa strane tešku topuzinu;
Kobili se na ramena baci,
Pa uprti koplje ubojito,
Ode pravo bijelu Stambolu.
Kad je doš'o pred Stambolska vrata,
Pred vratima koplje udario,
A za koplje svez'o bedeviju,
Pak razape bijela čadora,
I na Stambol on nametnu namet:
Sve na noćcu po jalovu ovcu
I furunu ljeba bijeloga,
Jedan čabar žežene rakije,
Po dva čabra crvenoga vina,
I po jednu lijepu đevojku,
Te mu služi crveniku vino,
A noći joj b'jelo lice ljubi,
Dnevi daje u zemlju Taliju,
Te uzima nebrojeno blago.
Tako drža tri meseca dana;
Ni tu nije golema zuluma;
Arap uzja tanku bedeviju,
Naćera je kroz Stambol bijeli,
Dođe pravo pod careve dvore,
Viče cara iz grla bijela:
"More care! izvodi đevojku."
Pa poteže tešku topuzinu,
Njome lupa careve dvorove,
Sasu njemu stakla u pendžere.
Kad se care viđe na nevolji,
Dade njemu curu na sramotu.
Sjede Arap svadbu utovarat':
"Do petnaest bijelijeh Dana,
"Dok otidem u primorje ravno,
"I sakupim kitu i svatove."
Pak posjede tanku bedeviju,
I otide u primorje ravno,
Da on kupi kićene svatove.
Kad to začu careva đevojka,
Cvili jadna, kako ljuta guja:
"Jaoh mene do Boga miloga!
"Za koga sam lice odgajila!
"Da ga ljubi crni Arapine!"
U to doba i noć omrknula;
San usnila gospođa carica,
Đe joj na snu čoek govorio:
"Ima, gospo, u državi vašoj
"Ravno polje široko Kosovo,
"I grad Prilip u polju Kosovu
"U Prilipu Kraljeviću Marko:
"Vale Marka, da je dobar junak;
"Pošlji knjigu Marku Kraljeviću,
"Posini ga Bogom istinijem,
"Obreci mu blago nebrojeno,
"Nek ti otme šćercu od Arapa "
Kad u jutru jutro osvanulo
Ona trči caru gospodaru,
Te kazuje, šta je u snu snila.
Kad je care r'ječi razumijo,
Brže piše sićana fermana,
Te ga šalje bijelu Prilipu,
Na koljeno Kraljeviću Marku:
"Bogom sinko, Kraljeviću Marko!
"Hodi mene bijelu Stambolu,
"Pogubi mi crnog Arapina,
"Da mi Arap ne vodi đevojku,
"Daću tebe tri tovara blaga."
Ferman ode Kraljeviću Marku,
Kada Marko sićan ferman primi,
I kad viđe, šta s' u njemu piše,
On govori carskom tatarinu:
"Idi s Bogom, carev tatarine!
"Pozdravi mi cara poočima:
"Ja ne smijem na Arapa doći;
"Arapin je junak na mejdanu;
"Kad mi uzme sa ramena glavu,
"Što će mene tri tovara blaga"
Ode tatar caru čestitome,
Te kazuje, šta je rek'o Marko.
Kad to čula carica gospođa,
Ona gradi drugu sitnu knjigu,
Te je šalje Kraljeviću Marku:
"Bogom sinko, Kraljeviću Marko!
"Ne daj mene šćercu Arapinu,
"Evo tebe pet tovara blaga."
Knjigu primi Kraljeviću Marko,
Kada viđe, što se u njoj piše,
On govori carskom tatarinu:
"Idi natrag, carev tatarine!
"Idi kaži mojoj pomateri:
"Ja ne smijem na Arapa doći;
"Arapin je junak na mejdanu,
"Skinuće mi glavu sa ramena;
"A ja volim moju rusu glavu,
"Neg' sve blago cara čestitoga."
Ode tatar i kaza carici,
Što je rek'o Kraljeviću Marko.
Kad to začu careva đevojka,
Skoči mlada na noge lagane,
Pak dovati pero i hartiju,
U lice je perom udarila,
Od obraza krvi otvorila,
Marku sitnu knjigu napisala:
"bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Bratimim te Bogom istinijem,
"I kumim te bogom istinijem
"I vašijem svetijem Jovanom,
"Ne daj mene crnu Arapinu,
"Evo tebe sedam tovar' blaga,
"I evo ti sedam boščaluka,
"Nit' su tkani, niti su predeni,
"Ni u sitno brdo uvođeni,
"Već od čista zlata saljevani
"I daću ti od zlata siniju,
"Na siniji opletena guja,
"Povisoko glavu izdignula,
"U zubima drži dragi kamen,
"Pored kog se vidi večerati
"U po noći, kao u po dana,
"I daću ti sablju okovanu,
"Na kojoj su tri balčaka zlatna
"I u njima tri draga kamena
"(Valja sablja tri careva grada),
"Još ću carev pečat udariti,
"Da te vezir pogubit' ne može
"Dok čestitog cara ne zapita."
Posla Marku knjigu po tataru;
Kada Marku sitna kanta dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže,
Onda stade Marko govoriti:
"Jaoh mene, moja posestrimo!
"Zlo je doći, a gore ne poći.
"Da s' ne bojim cara i carice,
"Ja se bojim Boga i Jovana;
"Baš ću poći, da ne ću ni doći."
On opremi natrag tatarina,
Nit' mu reče doći, ni ne doći,
A on ode na tananu kulu,
Te oblači na se odijelo:
A na pleći ćurak od kurjaka,
A na glavu kapu od kurjaka;
Pa pripasa sablju okovanu,
Jošte uze koplje ubojito;
I on siđe u podrume Šarcu,
Poteže mu sedmere kolane;
Pa natoči jedan mijsh vina,
Objesi ga Šarcu s desne strane,
A s lijeve tešku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni. amo,
Tad' se baci Šarcu na ramena,
Ode pravo bijelu Stambolu
Kada dođe bijelu Stambolu,
On ne ide caru ni veziru,
Veće ide u Novoga hana,
U hanu je konak učinio.
Kad je bilo ispred tavne noći,
On povede Šarca na jezero,
Da ga ladne napoji vodice,
Al' mu Šarac vode piti ne će,
Već pogleda često oko sebe,
Al' eto ti Turkinje đevojke.
Pokrila se zčađenom maramom,
Kako dođe na jezero mlada,
Pokloni se zelenu jezeru,
Pak jezeru stade besjediti
"Božja pomoć, zeleno jezero!
"Božja pomoć, moja kućo vječna!
"U tebe ću vijek vjekovati,
"Udaću se za tebe, jezero,
"Volim za te, aego za Arapa."
Javi joj se Kraljeviću Marko:
"Oj gospođo, Turkinjo đevojko!
"Što nagoni tebe u jezero?
"Za što l' ćeš se udat' za jezero?
"Kakva ti je golema nevolja?"
Progovara Turkinja đevojka:
"Prođi me se, gola dervišino!
"Što me pitaš, kad pomoć' ne možeš?"
Sve mu kaza od kraja do konca,
Od šta mlada bježi u jezero:
"Najposlije kazaše mi Marka
"U Prilipu gradu bijelome,
"I kazaše, da je junak Marko,
"Da bi mog'o Arapa zgubiti;
"Ja sam njega Bogom bratimila,
"I kumila svetijem Jovanom,
"I dare mu mloge obricala;
"No zaludu! ne šće doći Marko,
"Ne šće doći, ne došao majci!"
Al' govori Kraljeviću Marko:
"Ne kuni me, moja posestrimo!
"Ja sam glavom Kraljeviću Marko."
Kad to začu lijepa đevojka,
Objesi se Marku oko vrata:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Ne daj mene crnu Arapinu."
Reče njojzi Kraljeviću Marko:
"Posestrimo, Turkinjo đevojko!
"Dok je mene i na mene glave,
"Ne dam tebe crnom Arapinu;
"Nemoj drugom kazivati za me,
"Veće kaži caru i carici,
"Nek mi štogođ za večeru spreme,
"Al' neka mi vina ne omale,
"Nek mi pošlju u Novoga hana;
"Kad Arapin sa svatovi dođe,
"Neka njega l'jepo dočekaju,
"I nek tebe dadu Arapinu,
"Da u dvoru ne zameće kavge,
"A ja znadem, đe ću te oteti,
"Ako Bog da i sreća junačka."
Ode Marko u hana Novoga,
A đevojka u careve dvore,
Pa kazuje caru i carici,
Da je doš'o Kraljeviću Marko;
Kad to začu care i carica,
Spremiše mu gospodsku večeru,
I spremiše crvenoga vina,
I poslaše u Novoga hana.
Sjede Marko piti rujno vino,
A Stambol se stade zatvorati;
Dođ' handžija, da zatvori vrata,
Pita njega Kraljeviću Marko:
"Što se tako rano zatvorate?"
Handžija mu pravo kazivaše:
"Oj Boga mi, neznani junače!
"Arapin je šćercu isprosio
"Na sramotu u cara našega,
"Večeras će doći po đevojku;
"Od njegova straha velikoga
"Mi se tako rano zatvoramo."
Ne da Marko zatvoriti vrata,
Već on stade, da vidi Arapa
I njegove kićene svatove.
Stade jeka bijela Stambola,
Al' eto ti crna Arapina
Na kobili tankoj bedeviji,
I za njime pet stotina svata,
Pet stotina crnijeh Arapa:
Arap đever, stari svat Arapin,
A Arapin crni mladoženja;
Skače pusta pod njim bedevija,
Ispod nogu kamen izlijeće,
Te razbija hane i dućane!
Kad su bili ispred Novog hana,
Onda Arap sam sebe govori:
"Bože mili! čuda velikoga!
"Cijel Stambol jeste pozatvoran
"Od mojega straha velikoga,
"Osim vrata od Novoga hana!
"Da l' u njemu niđe nikog nema?
"Da l' je kako ludo i manito,
"Koje jošte za moj strah ne znade?"
Ode Arap pred careve dvore,
I tu tavnu noćcu prenoćiše.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Car izvede Arapu đevojku,
I opremi ruho đevojačko:
Natovari dvanaest tovara.
Pođe Arap kroz Stambol bijeli
Sa đevojkom i sa svatovima;
Kad su bili ispred Nova hana,
Opet hanska vrata otvorena;
Arap nagna tanku bedeviju,
Da pogleda, tko ima u hanu;
Marko sjedi nasred Novog hana,
Te on pije crveniku vino,
Ne pije ga čim se vino pije,
Već leđenom od dvanaest oka,
Pola pije, pola Šarcu daje;
Šćaše Arap da zametne kavgu,
Ali Šarac svezan na vratima,
Ne dade mu unutra uići,
Već kobilu bije po rebrima.
Arapin se u svatove vrati,
Pa odoše niz Stambol-čaršiju.
Tada usta Kraljeviću Marko,
On izvrati ćurak od kurjaka,
I izvrati kapu od kurjaka;
Svome Šarcu poteže kolane,
Pa objesi mješinu sa vinom,
S druge strane tešku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni amo;
On uzima koplje ubojito,
Pak se skače Šarcu na ramena,
Išćera ga na Stambol-čaršiju.
Kada stiže Arapske svatove,
Odmah stade zametati kavgu
I progonit' stražnje mimo prve;
Kad doćera Šarca do đevojke,
On pogubi kuma i đevera.
Glas dopade crnom Arapinu:
"Zla ti sreća, crni Arapine!
"Stiže junak u tvoje svatove;
"Konj mu nije konji kakvino su,
"Veće šaren, kako i goveče;
"Nit' je junak k'o što su junaci:
"Na njemu je ćurak od kurjaka,
"Na glavi mu kapa od kurjaka,
"Nešto mu se u zubima crni
"Kao jagnje od pola godine;
"Kako stiže, on zametnu kavgu,
"I progoni stražnje mimo prve,
"Pogubi ti kuma i đevera."
Vrati Arap sivu bedeviju,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Zla ti sreća, neznani junače!
"Koji te je đavo navratio,
"Da ti dođeš u moje svatove,
"Da pogubiš kuma i đevera?
"Ili si lud i ništa ne znadeš?
"Il' si silan, pak si poludio?
"Ili ti je život omrznuo?
"A tako mi moje vjere tvrde!
"Potegnuću dizgen bedeviji,
"Sedam ću te puta preskočiti,
"Sedam otud, a sedam odovud,
"Pak ću onda tebe odsjeć glavu."
Al' govori Kraljeviću Marko:
"Bre ne laži, crni Arapine!
"Ako Bog da i sreća junačka,
"Ti do mene ni doskočit' ne ćeš,
"A kamo li mene preskočiti!"
Al' da vidiš crnog Arapina!
Kad pokupi dizgan bedeviji,
Pak je ud'ri oštrom bakračlijom,
Doista ga preskočiti šćaše;
Al' ne dade Šarac od mejdana,
Već se prope on na noge stražnje,
I kobilu na prednje dočeka,
I malo je dovati zubima,
Te joj uvo desno odadrije,
Sva kobila u krvi ogreznu.
Da je kome stati, te viđeti,
Kad udari junak na junaka:
Crni Arap na Kraljića Marka!
Niti može pogubiti Marka,
Nit' se dade Arap pogubiti;
Stoji zveka britkijeh sabalja.
Ćeraše se četiri sahata;
Kada viđe crni Arapine,
Da će njega osvojiti Marko,
On okrenu tanku bedeviju,
Pa pobježe kroz Stambol-čaršiju.
Za njime se naturio Marko;
Al' je brza pusta bedevija,
Brza mu je, kao gorska vila,
I tijaše da uteče Šarcu;
Pade Marku na um topuzina,
Pak zaljulja pokraj sebe njome,
Stiž' Arapa među pleći žive,
Arap pade, a Marko dopade,
Odsiječe od Arapa glavu,
I uvati tanku bedeviju;
On se vrati kroz Stambol-čaršiju,
Al' od svata nigđe nikog nema,
Sama stoji lijepa đevojka,
I oko nje dvanaest tovara
Lijepoga ruha đevojačkog.
Vrati Marko lijepu đevojku,
Odvede je u careve dvore,
Pa govori caru čestitome:
"Eto , care, lijepe đevojke,
"A eto ti od Arapa glave,
"A eto ti dvanaest tovara
"Što s' spremio ruha uz đevojku."
Pa on vrati svojega Šarina,
Ode pravo bijelu Prilipu.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Sprema care sedam tovar' blaga,
A đevojka sedam boščaluka,
Nit' su tkani, niti su predeni,
Ni u sitno brdo uvođeni,
Već od čista zlata saljevani;
Poslaše mu od zlata siniju,
Na siniji ispletena guja,
Povisoka glavu izdignula,
U zubima drži dragi kamen,
Kod koga se vidi večerati
U po noći, kao u po dana;
Poslaše mu sablju okovanu,
Na kojoj su tri balčaka zlatna,
I u njima tri draga kamena,
I međ' njima carev pečat stoji,
Da ga vezir pogubit' ne može,
Dok čestitog cara ne zapita;
Sve poslaše Kraljeviću Marku:
"Eto, Marko, blaga nekoliko;
"Ako l' tebe ponestane blaga,
"Opet dođi poočimu tvome."


Povratak na vrh


MARKO KRALJEVIĆ I MUSA KESEDZIJA

Vino pije Musa Arbanasa
U Stambolu u krčmi bijeloj;
Kad se Musa nakitio vina,
Onda poče pijan besjediti:
"Evo ima devet godinica
"Kako dvorim cara u Stambolu,
"Ni izdvorih konja ni oružja,
"Ni dolame nove ni polovne;
"Al' tako mi moje vjere tvrde!
"Odvrć' ću se u ravno primorje,
"Zatvoriću skele oko mora
"I drumove okolo primorja,
"Načiniću kulu u primorju,
"Oko kule gvozdene čengele,
"Vješaću mu hodže i hadžije."
Što gođ Ture pjano govorilo,
To trijezno bješe učinilo:
Odvrže se u primorje ravno,
Pozatvora skele oko mora,
I drumove okolo primorja,
Kud prolazi carevina blago,
Na godinu po trista tovara,
Sve je Musa sebe ustavio:
U primorju kulu načinio,
Oko kule gvozdene čengele,
Vješa caru hodže i hadžije.
Kada paru tužbe dodijaše,
Posla nanjga Ćuprilić-vezira
I sa njime tri hiljade vojske:
Kad dođoše u ravno primorje,
Sve polomi Musa po primorju,
I uvati Ćuprilić-vezira,
Saveza mu ruke naopako,
Pa ga posla caru u Stambola.
Stade care mejdandžije tražit',
Obećava nebrojeno blago,
Tko pogubi Musu kesedžiju;
Kako koji tamo odlazaše,
Već Stambolu on ne dolazaše.
To se care ljuto zabrinuo;
Al' mu veli hodža Ćupriliću:
"Gospodine, care od Stambola!
"Da je sada Kraljeviću Marko,
"Zgubio bi Musu kesedžiju."
Pogleda ga care poprijeko,
Pa on proli suze od očiju:
"Prođi me se, hodža Ćupriliću!
"Jer pominješ Kraljevića Marka?
"I kosti su njemu istrunule;
"Ima puno tri godine dana
"Kako sam ga vrg'o u tavnicu,
"Nijesam je više otvorio."
Veli njemu hodža Ćuprilijću:
"Na milosti, care gospodine!
"Šta bi dao onome junaku,
"Koji bi ti živa kaz'o Marka?"
Veli njemu care gospodine:
"Dao bih mu na Bosni vezirstvo
"Bez promjene na devet godina
"Da ne tražim pare ni dinara."
Skoči hodža na noge lagane,
Te otvori na tavnici vrata,
I izvede Kraljevića Marka,
Izvede ga pred cara čestitog;
Kosa mu je do zemljice crne,
Polu stere, polom se pokriva;
Nokti su mu orati bi mog'o;
Ubila ga memla od kamena,
Pocrnio, kao kamen sinji.
Veli care Kraljeviću Marku:
"Jesi l' đegođ u životu, Marko?"-
"Jesam, care, ali u rđavu."
Sjede care kazivati Marku,
Što je njemu Musa počinio;
Pa on pita Kraljevića Marka:
"Možeš li se, Marko, pouzdati,
"Da otideš u primorje ravno,
"Da pogubiš Musu kesedžiju?
"Daću blaga, koliko ti drago."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Aja, Bogme, care gospodine!
"Ubila me memla od kamena,
"Ja ne mogu ni očima gledat',
"Kamo l' s Musom mejdan dijeliti!
"Namjesti me đegođ u mehanu,
"Primakni mi vina i rakije
"I debela mesa ovnujskoga,
"I beškota ljeba bijeloga;
"Da posjedim nekoliko dana,
"Kazaću ti, kad sam za mejdana."
Car dobavi tri berbera mlada:
Jedan mije, drugi Marka brije,
A treći mu nokte sarezuje;
Namjesti ga u novu mehanu,
Primače mu vina i rakije
I debela mesa ovnujskoga,
I beškota ljeba bijeloga.
Sjede Marko tri mjeseca dana,
Dok je život malo povratio;
Pita care Kraljevića Marka:
"Možeš li se veće pouzdati?
"Dosadi mi ljuta sirotinja
"Sve tužeći na Musu prokletog."
Veli Marko caru čestitome:
"Donesi mi suve drenovine
"Sa tavana od devet godina,
"Da ogledam, može li što biti,"
Doneše mu suvu drenovinu,
Steže Marko u desnicu ruku,
Pršte drvo na dvoje na troje;
Al' iz njega voda ne udari:
"Bogme, care, jošte nije vreme."
Tako stade jošte mesec dana,
Dok se Marko malo ponačini;
Kada viđe, da je za mejdana,
Onda ište suvu drenovinu.
Donesoše drenovinu Marku;
Kad je steže u desnicu ruku,
Pršte pusta na dvoje na troje,
I dv'je kaplje vode iskočiše.
Tada Marko caru progovara:
"Prilika je, care, od mejdana."
Pa on ode Novaku kovaču:
"Kuj mi sablju, Novače kovaču!
"Kakvu nisi prije sakovao."
Dade njemu trideset dukata,
Pa on ode u novu mehanu,
Pije vino tri:četiri dana,
Pak pošeta opet do Novaka:
"Jesi l', Novo, sablju sakovao?"
Iznese mu sablju sakovanu.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Jeli dobra, Novače kovaču?"
Novak Marku tiho govorio:
"Eto sablje, a eto nakovnja,
"Ti ogledaj sablju kakva ti je."
Manu sabljom i desnicom rukom
I udari po nakovnju Marko,
Nakovnja je pola presjekao,
Pa on pita Novaka kovača:
"Oj Boga ti, Novače kovaču,
"Jesi l' i kad bolju sakovao?"
Veli njemu Novače kovaču:
"Oj Boga mi, Kraljeviću Marko!
"Jesam jednu bolju sakovao,
"Bolju sablju, a boljem junaku:
"Kad s' odvrže Musa u primorje,
"Što sam njemu sablju sakovao,
"Kad udari njome po nakovnju,
"Ni trupina zdrava ne ostade."
Ražljuti se Kraljeviću Marko,
Pa govori Novaku kovaču:
"Pruži ruku, Novače kovaču!
"Pruži ruku, da ti sablju platim."
Prevari se, ujede ga guja,
Prevari se, pruži desnu ruku,
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
Ods'ječe mu ruku do ramena:
"Eto sada, Novače kovaču!
"Da ne kuješ ni bolje ai gore;
"A naj tebe stotinu dukata,
"Te se rani za života tvoga."
Dade njemu stotinu dukata,
Pak posjede Šarca od mejdana,
Ode pravo u primorje ravno,
Sve se skita, a za Musu pita.
Jedno jutro bješe poranio
Uz Klisuru tvrda Kačanika,
Al' eto ti Muse kesedžije,
Na vrančiću noge prekrstio,
Topuzinu baca u oblake,
Dočekuje u bijele ruke.
Kad se jedan drugom prikučiše,
Reče Marko Musi kesedžiji:
"Deli Musa, uklon' mi se s puta,
"Il' s' ukloni, il' mi se pokloni."
Al' govori Musa Arbanasa:
"Prođi, Marko, ne zameći kavge,
"Il' odjaši, da pijemo vino;
"A ja ti se ukloniti ne ću
"Ako t' i jest rodila kraljica
"Na čardaku na meku dušeku,
"U čistu te svilu zavijala,
"A zlaćenom žicom povijala,
"Odranila medom i šećerom;
"A mene je ljuta Arnautka
"Kod ovaca na ploči studenoj,
"U crnu me struku zavijala,
"A kupinom lozom povijala,
"Odranila skrobom ovsenljem;
"I još me je često zaklinjala,
"Da se nikom ne uklonjam s puta."
Kad to začu od Prilipa Marko,
On tad' pušća svoje bojno koplje
Svome Šarcu između ušiju
Deli-Musi u prsi junačke,
Na topuz ga Musa dočekao,
Preko sebe koplje preturio,
Pak poteže svoje bojno koplje,
Da udari Kraljevića Marka,
Na topuz ga Marko dočekao,
Prebio ga na tri polovine.
Potegoše sablje okovane,
Jedan drugom juriš učiniše:
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
Deli Musa buzdovan podbaci,
Prebi mu je u tri polovine,
Pak poteže svoju sablju naglo,
Da udari Marka Kraljevića,
Al' podbaci topuzinu Marko,
I izbi mu sablju iz balčaka.
Potegoše perne buzdovane,
Stadoše se njima udarati;
Buzdovan'ma pera oblomiše,
Baciše ih u zelenu travu,
Od dobrijeh konja odskočiše,
Ščepaše se u kosti junačke
I pognaše po zelenoj travi.
Namjeri se junak na junaka,
Deli Musa na Kraljića Marka;
Niti može da obori Marka,
Nit' se dade Musa oboriti.
Nosiše se ljetni dan do podne;
Musu b'jela pjena popadnula,
Kraljevića b'jela i krvava.
Progovara Musa kesedžija:
"Mani, Marko, jali da omanem."
Omahuje Kraljeviću Marko,
Al' ne može ništa da učini,
Tad' omanu Musa kesedžija,
Ud'ri Marka u zelenu travu,
Pak mu sjeda na prsi junačke.
Al' procvilje Kraljeviću Marko:
"Đe si danas, posestrimo vilo?
"Đe si danas? niđe te ne bilo!
"Eda si se krivo zaklinjala,
"Đegođ mene do nevolje bude,
"Da ćeš mene biti u nevolji?"
Javi mu se iz oblaka vila:
"Za što brate, Kraljeviću Marko!
"Jesam li ti, bolan, govorila,
"Da ne činiš u neđelju kavge?
"Sramota je dvome na jednoga;
"Đe su tebe guje iz potaje?"
Gleda u Musa brdu i oblaku,
Otkud ono vila progovara;
Mače Marko nože iz potaje,
Te raspori Musu kesedžiju
Od učkura do bijela grla;
Mrtav Musa pritisnuo Marka,
I jedva se iskopao Marko.
A kad stade Marko premetati,
Al' u Musi tri srca junačka,
Troja rebra jedna po drugijem;
Jedno mu se srce umorilo,
A drugo se jako razigralo,
Na trećemu ljuta guja spava;
Kada se je guja probudila,
Mrtav Musa po ledini skače,
Još je Marku guja govorila:
"Moli Boga, Kraljeviću Marko!
"Đe se nisam probudila bila
"Dok je Musa u životu bio,
"Od tebe bi trista jada bilo."
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Proli suze niz bijelo lice:
"Jaoh mene do Boga miloga!
"Đe pogubih od sebe boljega."
Pa on Musi odsiječe glavu,
I baci je Šarcu u zobnicu,
Odnese je bijelu Stambolu;
Kad je baci pred cara čestitog,
Car je od stra' na noge skočio,
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Ne boj mi se, care gospodine!
"Kako bi ga živa dočekao,
"Kad od mrtve glave poigravaš?"
Car mu dade tri tovara blaga.
Ode Marko bijelu Prilipu,
Osta Musa uvrh Kačanika.


Povratak na vrh


MARKO KRALJEVIĆ I DJEMO BRDJANIN

Slavu slavi Kraljeviću Marko,
Slavu slavi svetoga Đorđija.
U Marka su mloge uzavnice:
Dvjesta popa, trista kaluđera,
I dvanaest Srpskijeh vladika,
I četiri stare patrijare,
Od ostalog ni broja ne ima.
Svemu dosta piva i jestiva;
Al' govori stari kaluđere:
"Vala tebe, Kraljeviću Marko!
"Svega imaš u bijelu dvoru,
"Još da imaš ribe od Orida!"
Mučno bješe Kraljeviću Marku,
Pa doziva slugu Bogosava,
Dodaje mu čašu i mataru:
"Toči vino, Bogosave slugo!
"Redom čaše oko sovre daji,
"Nemoj koga preskočiti, slugo."
Pa on ode niz bijelu kulu,
Te oprema Šarca od mejdana.
Za njim stara pristanula majka,
Pa je Marku tiho besjedila;
"Ja moj sinko, Kraljeviću Marko!
"Nemoj nosit ništa od oružja,
"Ti se jesi krvi naučio,
"Učinićeš krvcu o prazniku."
Nuto Marku velike nevolje!
Mučno mu je ići bez oružja,
A još gore ne poslušat majke:
Ne šće uzet' ništa od oružja,
Već posjede Šarca od mejdana,
Okrenu ga niz polje zeleno,
Ode pravo bijelu Oridu.
Kad je bio vodi na ćupriju,
Al' eto ti jednoga junaka,
Na doratu noge prekrstio,
Topuzinu baca u oblake,
Dočekuje u bijele ruke;
Božju pomoć nazivaše Marku,
Lijepo mu Marko privatno.
Veli junak od Prilipa Marku:
"Oj Boga ti, neznana delijo!
"Nijesi li otud od Prilipa,
"Od odžaka Kraljevića Marka?
"Jeli Marko kod bijela dvora?
"Ima l' Marko dosta uzavnica?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Oj Boga mi, neznani junače!
"Ja sam jutros od Prilipa bila,
"Kod dvora je Kraljeviću Marko,
"Slavi Marko svoga svetitelja;
"Ima Marko dosta uzavnica."
Veli njemu neznan dobar junak:
"Neka ima, neznana delijo;
"Ako Bog da i sreća junačka,
"Sovra će mu u krv ogreznuti,
"Boga mi ću njega objesiti
"Baš o vratim' bijela Prilipa;
"Davno mi je brata pogubio,
"Pogubio Musu kesedžiju."
Pa okrenu konja doratasta,
Osta jadan Marko gledajući.
Svakojako misli i premišlja:
Da bi mu se kazivao Marko,
Hoće njega Ture pogubiti,
Jer ne ima ništa od oružja;
Da ga pusti bijelu Prilipu,
Hoće isjeć' mloge uzavnice
A tražeći po odžaku Marka.
Sve mislio, na jedno smislio,
Pa on viknu iz grla bijela;
"Kud ćeš tamo, Đemo Brđanine?
"Evo, more, Kraljevića Marka!"
Povrati se Đemo Brđanine.
Pouzda se Kraljeviću Marko,
Da će uteć' na svome Šarinu,
Pa pobježe poljem širokijem,
Za njime se Đemo naturio.
Brz je Šarac, uteći mu šćaše,
Al' poteže Đemo topuzinu,
Pa zaljulja pokraj sebe njome
Jadna Marka među pleći žive,
Pade Marko u zelenu travu,
Marko pade, a Đemo dopade,
Sveza Marku naopako ruke,
Pa izvadi sindžir iz egbeta,
Okova ga sve u gvožđe ljuto:
A na noge dvoje bukagije,
A na ruke dvoje belenzuke,
A na grlo sindžir gvožđe teško;
Pa posjede njegova Šarina,
A dorata vodi u povodu,
Privezao Marka za dorata,
Ode pravo bijelu Oridu,
Pod Oridom vješala ogradi,
Da objesi Kraljevića Marka;
Moli mu se gospoda rišćanska:
"Botom brate, Đemo Brđanine!
"Tu nam nemoj objesiti Marka,
"Ne će rodit' vino ni šenica,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Uze Đemo tri tovara blaga,
Vodi Marka gradu Vučitrnu,
Pa pod gradom vješala ogradi,
Hoće Đemo da objesi Marka;
Moli mu se gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Đemo Brđanine!
"Tu nam nemoj objesiti Marka,
"Ne će rodit' vino ni šenica,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Uze Đemo tri tovara blaga,
Goni Marka bijelu Zvečanu,
I tu Đemo vješala ogradi,
Da objesi Kraljevića Marka;
Moli mu se gospoda Zvečanska:
"Bogom brate, Đemo Brđanine!
"Tu nam nemoj objesita Marka,
"Ne će rodit' vino ni šenica,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Uze Đemo tri tovara blaga.
Otale se Đemo podigao
Kroz nekakvu Janjinu planinu.
Teško Đemo ožednjeo bješe,
Deli:Marku tiho govoraše:
"Znaš li, Marko, vode ja mehane?
"Teško me je osvojila žeđa."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Tako, Đemo, ne rade junaci,
"Već zakolju konja ja sokola,
"Napiju se krvi od grđoca."
Veli njemu Đemo Brđanine:
"Nit' ću klati konja, ni sokola,
"Već ću zaklat tebe Kraljevića,
"Pa se napit' krvi od grgoca."
Pa poteže sablju okovanu,
Da zakolje Kraljevića Marka
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Ima, Đemo, bijela mehana,
"I prokleta krčmarica Lanja,
"Sad će mi se osvetiti Janja:
"Dosta sam joj vina potrošio,
"A nijesam dao ni dinara."
To je Đemo jedva dočekao.
U to doba pali pred mehanu,
A ispade krčmarica Janja,
Kad sagleda savezana Marka,
Marko na nju očim' prevaljuje,
Nasmija se krčmarica Janja:
"Be aferim, junak od junaka!
"Bože mili, na svemu ti vala!
"Kad ja viđeh savezana Marka!
"Pojiću te, Brđanine Đemo,
"Bez bijele pare i dinara
"Baš ak' hoćeš tri bijela dana."
Pa pod Đemom konja uvatila,
Odvede ga u mehanu bilu,
Donese mu vina i rakije.
Pije vino Brđanine Đemo,
A nazdravlja Kraljeviću Marku,
Nazdravlja mu, ali mu ne daje.
Kad se Đemo nakitio vina,
Donese mu krčmarica Janja
Rujna vina od sedam godina,
Meće u njeg' bilje svakojako.
Pade Đemo glavom bez uzglavlja,
Skoči Janja na noge lagune,
Na svom pobru gvožđe otvoraše,
A na Đema Marko udaraše;
Kad udari sindžir gvožđe teško,
Pa zasjede piti rujno vino,
Udari ga čizmom i mamuzom:
"Ustan', Đemo, da pijemo vino."
Kad pogleda Đemo Brđanine
Više sebe Marka Kraljevića,
A na vratu sindžir gvožđe teško,
Skoči Đemo na noge lagane,
Sindžir gvožđe zemlji pritezaše,
On poteže rukom' i nogama,
Popucuju ruke iz ramena,
Popucuju noge iz koljena;
Al' je tvrdo gvožđe uvatilo.
Sjede Đemo na zemljicu crnu,
Marko sjede piti mrko vino,
A nazdravlja Đemu Brđaninu,
Nazdravlja mu, ali mu ne daje.
Kad se Marko nakitio vina,
Onda Šarca sveza za dorata,
A za Šarca Đema Brđanina,
Pa usjede Đemova dorata,
Ode pravo gradu Vučitrnu;
Izilazi gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Objesi nam Đema Brđanina,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Marko njima tri tovara vrati,
Što su dali Đemu Brđaninu,
Pa on ode bijelu Zvečanu;
Tu gospoda Srpska izlazila:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Objesi nam Đema Brđanina,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Marko njima tri tovara vrati,
Što su dali Đemu Brđaninu;
Ode Marko bijelu Oridu,
Tu izlazi gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Objesi nam Đema Brđanina,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Marko ne će da uzima blaga,
Već on njima tri tovara vrati,
Što su dali Đemu Brđaninu;
Kod Orida načini vješala,
I objesi Đema Brđanina.
Pa on uze ribe od Orida,
Ode pravo bijelu Prilipu,
Te on slavi svoga svetitelja.


Povratak na vrh


MARKO KRALJEVIĆ UKIDA SVADBARINU

Poranio Kraljeviću Marko,
Poranio niz Kosovo ravno,
Kad je bio na vodi Servani,
Sukobi ga Kosovka devojka,
Božju pomoć naziva joj Marko:
"Božja pomoć, Kosovko devojko!"
Devojka se do zemlje poklanja:
"Zdravo da si, delijo neznana!"
Al' joj Marko poče besediti:
"Draga sestro, Kosovko devojko!
"Lepa ti si, seko, mlađa bila!
"Krasna ti si stasa i uzrasta!
"Rumenila, gospodska pogleda!
"Al' te, seko, kosa pokvarila;
"Jer si tako, seko, osedila?
"S kog' si mlada sreću izgubila?
"Il" sa sebe, il' sa svoje majke,
"Ili sa svog stara roditelja?"
Proli suze Kosovka devojka,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Dragi brato, delijo neznana!
"S' sebe sreću izgubila nisam,
"Ni sa sebe, ni sa svoje majke,
"Ni sa svoga stara roditelja;
"Već sam jadna sreću izgubila:
"Evo ima devet godin' dana,
"Kako dođe Arap prekomorac,
"Pa od cara Kosovo zakupi,
"I nametnu zulum na Kosovo:
"Kosovo ga i poji i rani;
"Pa je drugi zulum nametnuo:
"Ko s' udaje, trideset dukata;
"Ko se ženi, tridest i četiri;
"Koji ima, te toliko dade,
"Taj se junak može oženiti
"I devojka mlada udomiti;
"A u mene braća siromašna,
"Nema blaga, da Arapu dadu,
"U tome sam jadna zaostala,
"Te se nisam mlada udomila;
"Sa toga sam sreću izgubila.
"Pa još za to ne bi ni žalila,
"Što vam s' ne da mladim udavati,
"I junakom mladim oženiti;
"Nego evo i veće nevolje,
"Još je veći zulum nametnuo:
"Na noć ište mladu i devojku,
"Pa devojku Arapine ljubi,
"A nevestu sluge Arapove;
"Obredi se sve Kosovo redom,
"Davaše mu mlade i devojke,
"Evo meni tužnoj redak dođe,
"Da doveče idem Arapinu,
"Da mu noćas, jadna, budem ljuba,
"Pa ja mislim i razmišljam misli:
"Mili Bože, što ću i kako ću?
"Il' ću jadna u vodu skočiti,
"Ili ću se mlada obesiti:
"Volim, brate, izgubiti glavu,
"Neg' ljubiti svoj zemlji dušmana."
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Draga sestro Kosovko devojko!
"Ne šali se, u vodu ne skači,
"Nemoj sebi smrti učiniti,
"Nemoj, seko, duše ogrešiti!
"Već mi kaži Arapove dvore,
"Gdi su dvori Arapina crna?
"Imam reči besediti s njime."
Devojka mu poče besediti;
"Dragi brato, neznana delijo!
"A što pitaš Arapove dvore?
"Što i pitaš? ostali mu pusti!
"Može da si našao devojku,
"Pak mu ideš, nosiš svadbarinu;
"A možda si jedinac u majke,
"Pa ćeš, brate, tamo poginuti,
"Pa što će ti samorana majka?"
Marko s' maši rukom u džepove,
Te izvadi trideset dukata,
Pa i daje Kosovki devojki:
"Na ti, seko, trideset dukata,
"Pak ti idi svome belom dvoru,
"Pak se rani, dok ti s' sreća javi:
"Samo kaži Arapove dvore,
"Ja ću platit' svadbarinu za te.
"Zašto bi me Arap pogubio,
"Kad ja imam, sestro, dosta blaga,
"Mog'o b' platit' sve Kosovo ravno,
"Kamo l' ne bi za se svadbarinu?"
Devojka mu poče besediti:
"Nisu dvori, već šatori pusti.
"Pogledajde dole niz Kosovo
"Gdi se onaj svilen barjak vije,
"Onde j' šator crnog Arapina,
"Oko njega zelena avlija,
"Sva avlija glavam' nakićena:
"Evo nema još nedelja dana,
"Kako j' proklet' Arap isekao
"Sedamdeset i sedam junaka,
"Kosovaca tužni đuvegija;
"Arap ima četrdeset slugu,
"Što čuvaju stražu oko njega."
A kad Marko saslušao reči,
Krenu Šarca, ode niz Kosovo,
Dobra Šarca vrlo rasrdio,
Iz kopita živa vatra seva,
Iz nozdrva modar plamen liže;
Srdit Marko jezdi niz Kosovo,
Roni suze niz junačko lice,
A kroz suze gnjevno progovara:
"Oj davori, ti Kosovo ravno!
"Šta si danas dočekalo tužno,
"Posle našeg kneza čestitoga,
"Da Arapi sad po tebi sude!
"Ja sramote podneti ne mogu,
"Ni žalosti velike trpiti,
"Da Arapi taki zulum čine
"I da ljube mlade i devojke.
"Danas ću vas, braćo, osvetiti,
"Osvetiti, ili poginuti."
Ode Marko pravo pod šatore,
Ugleda ga Arapova straža,
Pa kazuje crnu Arapinu:
"Gospodine, Arap-prekomorče!
"Čudan junak jezdi niz Kosovo
"Na vitezu konju šarenome,
"Dobra konja vrlo rasrdio,
"Iz kopita živa vatra seva,
"Iz nozdrva modar plamen liže;
"Oće junak na nas udariti."
Al' besedi Arapine crni:
"Deco moja, četrdeset slugu!
"Ne sme junak na nas udariti,
"Valja da je našao devojku,
"Pa nam ide, nosi svadbarinu,
"Žao mu je, što će dati blago,
"Sa toga se vrlo rasrdio;
"Već izid'te pred našu avliju,
"Pa junaka dočekajte lepo,
"Pred njime se smerno poklonite,
"Pod njim dobra konja privatite,
"Primite mu kolja i oružje,
"Pustite ga meni pod šatore,
"Ne ću blaga, uzeću mu glavu,
"Da dobijem konja prema sebe."
Ispadoše Arapove sluge,
Da pod Markom dobra konja prime,
A kad blizu ugledaše Marka,
Ne smedoše pred Marka izići;
Beže sluge pod šator Arapu,
Pa se kriju za Arapa sluge,
Pokrivaju sablje japundžeti,
Da im Marko ne vidi sabalja.
I sam Marko u avliju uđe,
Pred šatorom odsednuo Šarca,
Svome Šarcu tako besedio:
"Odaj, Šaro, i sam po avliji,
"A ja idem pod šator Arapu,
"Naodi se šatoru na vrati,
"Ako b' meni do nevolje bilo."
Pak se Marko pod šatora šeće,
Arap sedi, pije vino ladno,
Služi mu ga mlada i devojka;
Božju pomoć nazivao Marko:
"Božja pomoć, dragi gospodine!"
Arap njemu lepše odgovara:
"Zdrav, junače, delijo neznana!
"Od' junače, da pijemo vina,
"Pa mi kaži, što si mi došao."
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Nemam kade s tobom piti vina;
"A dobro sam do tebe došao,
"Vrlo dobro, bolje bit' ne može.
"Ja isprosi lepotu devojku,
"Ostaše mi na drumu svatovi,
"Došao sam, don'o svadbarinu,
"Da dam blago, da vodim devojku,
"Da mi niko na puta ne stane;
"Kaži meni, što je svadbarine?"
Arap lepo Marku progovara:
"Ta ti za to i odavno znadeš:
"Ko s' udaje, trideset dukata;
"Ko se ženi, tridest i četiri;
"Ti se vidiš junak od mejdana,
"Nije kvara da stotinu dadeš!"
Marko s' maši rukom u džepove,
Pred Arapa tri dukata baci:
"Veruj meni, više nemam blaga,
"Već kad bi me teo pričekati,
"Dok se vratim s lepotom devojkom,
"Tamo će me darivati lepo,
"Sve ću tebi pokloniti dare,
"Tebi dare, a meni devojka."
Ciknu Arap kao zmija ljuta:
"U men', kurvo veresije nema!
"Ne daš blaga, sa mnom se podsmevaš;"
Pa potrže teška buzdovana,
Te udara Kraljevića Marka,
Udari ga tri četiri puta.
Nasmeja se Kraljeviću Marko.
»O junače, Arapine crni!
"Il' se šališ, il' od zbilje biješ?"
Ciči Arap, kao zmija ljuta:
"Ne šalim se, već od zbilje bijem."
Ali Marko poče besediti:
"A ja mislim, da se šališ, tužan;
"A kad, more, ti od zbilje biješ,
"I ja imam nešto buzdovana,
"Da te kucnem tri četiri puta;
"Koliko si mene udario,
"Toliko ću tebe udariti,
"Pa ćem' onda na polje izići
"I iz nova mejdan započeš."
Trže Marko buzdovana svoga,
Pak udari Arapina crna,
Kako ga je lako udario,
Iskide mu iz ramena glavu!
Nasmeja se Kraljeviću Marko:
"Bože mili. na svem' tebi vala,
"Kad brž' ode sa junaka glava!
"Kan' da nije na njemu ni bila!"
Trže Marko sablju od pojasa,
Pak zaredi Arapove sluge,
Iseče mu četrdeset slugu,
A četiri ne kte pogubiti,
Već i Marko ostavi za pravdu,
Koj' će svakom pravo kazivati,
Kako j' bilo Arapu i Marku,
Sve s avlije poskidao t tave,
Pa je glave saranio lepo,
Da j' ne kljuju orli i gavrani,
Pa avliju pustu nakitio,
Nakiti je Arapskim glavama;
Arapovo blago pokupio;
A četiri sluge Arapove,
Koje nije teo pogubiti,
Opravi i po Kosovu Marko,
Opravi i na četiri strane,
Te telale po Kosovu sluge:
"Gdi devojka ima za udaju,
"Neka traži sebi gospodara,
"Nek s' udaje, dok je za mladosti;
"A gdi junak ima za ženidbu,
"Nek se ženi, neka ljubu traži;
"Od sad više nema svadbarine.
"Marko za sve svadbarinu plati."
Sve povika, malo i veliko:
"Bog da živi Kraljevića Marka!
"Koji zemlju od zla izbavio,
"Koji satr zemlji zulumćara;
"Prosta m' bila i duša i telo!"


Povratak na vrh


LOV MARKOV SA TURCIMA

Lov lovio Murate vezire,
Lov lovio po gori zelenoj
Sa svojijeh dvanaest delija
I s trin'estim Kraljevićem Markom;
Lov lovili tri bijela dana,
I ne mogli ništa uloviti;
Namjera ih nanijela bila
Na zeleno u gori jezero,
Po kom plove utve zlatokrile,
Pusti vezir svojega sokola,
Da uvati utvu zlatokrilu,
Ona mu se ne da ni gledati,
Već se diže nebu pod oblake,
Soko pade na jelu zelenu.
Tad' govori Kraljeviću Marko:
"Jeli testir, Murate vezire!
"Da ja pustim mojega sokola,
"Da uvati utvu zlatokrilu;"
Veli njemu Murate vezire:
"Jeste testir, za što nije, Marko."
Pusti Marko svojega sokola,
On odleće nebu pod oblake,
I uvati utvu zlatokrilu,
Pak s njom pade pod zelenu jelu.
Kad to soko ugleda vezirev,
Vrlo mu se teško učinilo,
A navadu lošu naučio:
Otimati lovak od drugoga;
Zaleće se k Markovu sokolu,
Da mu otme utvu zlatokrilu;
Ali Markov soko jogunica,
Kao što je i njegov gospodar:
On ne dade utve zlatokrile,
Već sokola ščepa vezireva,
Pa mu prosu ono sivo perje.
Kad to viđe Murate vezire,
Vrlo mu se žao učinilo,
Pak on uze Markova sokola,
Te ga ud'ri o jelu zelenu
I prebi mu ono desno krilo,
Pa obrnu kroz goru zelenu
Sa svojijeh dvanaest delija;
Stade piska Markova sokola,
Kao ljute u kamenu guje;
Marko uze svojega sokola,
Pak mu stade zavijati krilo
I s ljutitim glasom govoriti:
"Teško mene i tebe, sokole,
"Lov loveći s Turci bez Srbalja,
"Lov loveći, krivo dijeleći!"
Kad sokolu on zavio krilo,
Tada skoči Šarcu na ramena,
Pak poćera preko gore čarne,
Šarac ide, kao gorska vila,
Brzo ide, daleko odmiče,
Odmah biše na kraj gore čarne,
I uglaše u polju vezira
S njegovijeh dvanaest delija.
Obazre se Murate vezire,
Pa kad viđe Kraljevića Marka,
On govori svojim delijama:
"Đeco moja, dvanaest delija!
"Vidite li onaj pramen magle,
"Pramen magle ispod gore čarne?
"U magli je Kraljeviću Marko,
"Gle, kako je naljutio Šarca!
"Neka Bog zna, dobra biti ne će."
U tom stiže Kraljeviću Marko,
Pak potrže sablju od bedrice,
I okupi Murata vezira:
Pob'jegoše po polju delije,
Kao vrapci od kopca po trnju;
Stiže Marko Murata vezira
I rusu mu odsiječe glavu;
A od mladih dvadest delija
On načini dvadest i četiri.
Stade Marko misli razmišljati:
Il' će ići caru u Jedrene,
Il' u Prilip svom bijelu dvoru,
Sve mislio, pak je govorio:
"Bolje ići caru u Jedrene,
"Da mu kažem, šta sam učinio,
"Nego da me Turci njemu tuže."
Kada Marko u Jedrene dođe
I na divan pred cara iziđe,
Oči mu se bjehu uzmutile,
K'o u gladna u gori kurjaka:
Kad pogleda, kan' da munja sine;
Pita njega care gospodine:
"Moj posinko, Kraljeviću Marko!
"Što si mi se tako ražljutio?
"Da ti nije nestanulo blaga?"
Stade Marko caru kazivati;
Sve mu kaza, kakono je bilo.
Kad je care saslušao Marka,
Tad' se care grotom nasmijao,
Pak je Marku bio besjedio:
"Be aferim, moj posinko Marko!
"Da nijesi tako učinio,
"Ja te ne bih više sinom zvao:
"Svako Ture može vezir biti,
"A junaka nema, kao Marko."
Pak se maši u džepe svilene
I izvadi hiljadu dukata,
Te ih daje Kraljeviću Marku:
"Naj to tebe, moj posinko Marko,
"Pak ti idi, te se napij vina."
Marko uze hiljadu dukata,
I otide s careva divana;
Al' car Marku dukate ne daje,
Da on ide piti rujno vino,
Već da mu se kine sa očiju;
Jer se Marko vrlo ražljutio.


Povratak na vrh


MARKO PIJE UZ RAMAZAN VINO

Car Sulejman jasak učinio,
Da s' ne pije uz ramazan vino,
Da s' ne nose zelene dolame,
Da s' ne pašu sablje okovane,
Da s' ne igra kolom uz kadune;
Marko igra kolom uz kadune,
Marko paše sablju okovanu,
Marko nosi zelenu dolamu,
Marko pije uz ramazan vino,
Još nagoni odže i adžije,
Da i oni s njime piju vino
Idu Turci caru na parnicu:
"Car Suleman, i otac i majko!
"Nijesi li jasak učinio,
"Da s' ne pije uz ramazan vino,
"Da s' ne nose zelene dolame,
"Da s' ne pašu sablje okovane,
"Da s' ne igra kolom uz kadune;
"Marko igra kolom uz kadune,
"Marko paše sablju okovanu,
"Marko nosi zelenu dolamu,
"Marko pije uz ramazan vino;
"Pa mu prosto, da sam pije vino,
"Već nagoni oce i adžije,
"Da i oni s njime piju vino."
Kad je care razumeo reči,
On pošilje dva svoja čauša:
"Otidoše, dva čauša mlada,
"Pak kažite Kraljeviću Marku
"Da ga care na divan zaziva."
Otidoše dva čauša mlada.
Kad dođoše Kraljeviću Marku,
Ali Marko pod šatorom pije,
Pred njim kupa od dvanaest oka;
Besede mu dva čauša mlada:
"Da čuješ li, Kraljeviću Marko!
"Tebe care na divan zaziva,
"Da ti ideš caru na divana. "
Rasrdi se Kraljeviću Marko,
Pak dovati onu kupu s vinom,
Pa udara careva čauša,
Pršte kupa a pršte i glava,
I proli se i krvca i vino.
Ode Marko caru na divana,
Sede caru do desna kolena,
Samur:kalpak na oči namiče,
A buzdovan uza se privlači,
Britku sablju na krilo namiče
Besedi mu care Sulemane:
"Moj posinko, Kraljeviću Marko!
"Ta ja jesam jasak učinio,
"Da s' ne pije uz ramazan vino,
"Da s' ne nose zelene dolame,
"Da s' ne pašu sablje okovane,
"Da s' ne igra kolom uz kadune;
"Dobri ljudi o zlu govoriše,
"Na jednoga Marka potvoriše,
"Da ti igraš kolom uz kadune,
"Da ti pašeš sablju okovanu,
"Da ti nosiš zelenu dolamu,
"Da ti piješ uz ramazan vino,
"Još nagoniš odže i adžije,
"Da i oni s tobom piju vino.
"Za što kalpak na oči namičeš?
"Što l' buzdovan uza se privlačiš?
"Što li sablju na krilo namičeš?"
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Poočime, care Sulemane!
"Ako pijem uz ramazan vino,
"Ako pijem, vera mi donosi;
"Ak' nagonim odže i adžije,
"Ne može mi ta obraz podneti,
"Da ja pijem, oni da gledaju,
"Nek ne idu meni u meanu;
"Ako l' nosim zelenu dolamu,
"Mlad sam: junak i dolikuje mi;
"Ako l' pašem sablju okovanu,
"Ja sam sablju za blago kupio;
"Ako igram kolom uz kadune,
"Ja se, care nisam oženio,
"I ti s', care bio neoženjen;
"Ako kalpak na oči namičem,
"Čelo gori s' carem se govori,
"Što buzdovan uza se privlačim,
"I što sablju na krilo namičem,
"Ja se bojim, da ne bude kavge,
"Ako bi se zametnula kavga,
"Teško onom, tko j' najbliže Marka!"
Gledi care na četiri strane,
Ne ima li tko bliže do Marka:
Al' kod Marka nigdi nikog nema,
Već najbliže care Sulemane;
Car s' odmiče, Marko se primiče,
Dok dotera cara do duvara;
Car se maša rukom u džepove,
On izvadi stotinu dukata,
Pa i daje Kraljeviću Marku:
"Idi, Marko te se napij vina."


Povratak na vrh


TURCI U MARKA NA SLAVI

Boga moli Kraljeviću Marko
Od godine opet do godine,
Da proslavi krsno ime krasno,
Krasno ime, svetog letnog Đurđa,
Da mu Turci na sveto ne dođu;
A kad Marku sveti Đurađ dođe,
Svu gospodu na sveto zaziva,
U dvoru mu tri sofre bijau;
Prva sofra dvanaest vladika,
Druga sofra gospoda rišćanska,
Treća sofra ništi i ubogi;
Marko služi vino sveštenikom,
I ubavoj gospodi rišćanskoj,
Majka služi nište i uboge,
L Jelica nosi đakonije,
Vaistinu poslao na stražu,
Da mu čuva stražu od Turaka,
Da mu Turci na sveto ne dođu.
Otud idu tri age careve
I za njima triest janjičara,
U glas viču tri age careve
I za njima triest janjičara:
"Kaurine, otvori kapiju,
"Da vidimo, ludi kaurine,
"Kako Marko krsno ime služi."
Sluga lepo Turski odgovara:
"Man'te' me se, Turci janjičari!
"Ja vam ne smem otvoriti vrata,
"Ja se bojim gospodara moga."
Al' to Turci ništa i ne mare,
Potrgoše triest buzdovana,
Na kapiji oboriše vrata,
Na slugana pleća nabrojiše
Triest i šest zlatni buzdovana,
Dobro sluga leđa namekšaše.
Kad junaku bojak dosadio
I junačka pleća utrnula,
Ode Marku u dvore plačući,
Besedi mu Kraljeviću Marko:
"Vaistina, moje čedo drago!
"Što je, sine, te suze prolivaš?
"Il' si gladan, il' si žedan, sine?
"Ako s' gladan, eto đakonije;
"Ako s' žedan, eto vina ladna:
"Nemoj grozne suze prolivati,
"Ne skrvi mi moje ime krsno."
Al' besedi sluga Vaistina:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko!
"Nit' sam gladan pa niti sam žedan:
"Zlo je mene izelo iz leba,
"A gore me iz vina popilo
"A u tvome dvoru gospodskome:
"Ti me posla da ti čuvam stražu;
"Tko bi tebi sačuvao stražu?
"Otud idu tri age careve
"I za njima triest janjičara,
"U glas viču tri age careve:
""Kaurine, otvori kapiju,
""Da vidimo, ludi kaurine,
""Kako Marko krsno ime služi." "
" Ja im lepo Turski odgovaram:
""Man'te me se, Turci janjičari!
""Ja vam ne smem otvoriti vrata,
""Ja se bojim gospodara moga;" "
"No to Turci ništa i ne mare,
"Potrgoše triest buzdovana,
"Na kapiji oboriše vrata,
"I na moja pleća nabrojiše
"Triest i šest zlatni buzdovana."
Kad je Marko saslušao reči,
Uze Marko sablju i buzdovan,
Pa se stade sofri zaklinjati:
"Čujete li, sofro i gospodo!
"Tako mene ne rodila majka.
"Plemenita gospođa kraljica,
"Ne mogu vam Prilip nakititi
"Ni bosiljkom ni rumenom ružom,
"Već sve redom Turskijem glavama."
A stade ga zakljinjati majka,
Plemenita gospođa kraljica:
"Ne moj Marko, moje čedo drago!"
Majka vadi dojke iz nedara:
"Ne ubila t' rana materina!
"Nemoj danas krvi učiniti,
"Danas ti je krsno ime krasno:
"Tko ti danas u dvorove dođe,
"Napoj žedna, a narani gladna
"Za dušicu tvoji roditelja
"I za zdravlje tvoje i Jelino."
To je Marko poslušao majke,
Sablj' ostavi, buzdovan ne ktede,
U dvor idu za nevolju Turci,
Pa i seda za trpezu redom;
"Vaistina, donesi im vina,
"Dušo Jelo, nosi đakoniju."
Sluga nosi vino i rakiju,
A Jelica carsku đakoniju;
Užinaše, napiše se vina.
Kad se Turci ponapiše vina,
Turci Turski međ' sobom besede:
"More, društvo! ajd' da putujemo,
"Dok nam nije prisela užina."
Misle Turci, ne zna Turski Marko,
Al' je Marko u cara dvorio
Preko mora u Šamu Turskome,
Dvorio ga za sedam godina,
Pa je čisto Turski naučio,
Kar' da ga je Turkinja rodila;
Pa je Marko Turkom besedio:
"More Turci, sed'te, pijte vino,
"Plaćajte mi slugi melemašče;
"Baš ako li i tako ne ćete,
"Vi stanite, da vam odudarim
"Po jedared mojim buzdovanom,
"U mom više buzdovanu nema,
"Četrdeset oka ladna gvožđa,
"Dvaest oka lepa čista srebra,
"I šest oka žeženoga zlata:
"Jedno s drugim šeset i šest oka;
"To vidite da ste zaslužili,
"Poklem ste mi vrata oborili,
"Na mog sluge pleća nabrojili
"Triest i šest zlatni buzdovana "
Al' sve Turke povata groznica
Od Markova strašna buzdovana:
Svaki vadi po dvaest dukata,
Age vade po triest dukata,
Meću Marku na skut na dolamu,
Ne bi li se beda ostavila;
Al' se beda ostaviti ne će'
Kaurin se vina ponapio,
Rad je s Turci da zamete kavgu:
"More, Turci, sed'te, šfe vino,
"Daruj dete vašu kravajnošu,
"Nije moja Jela robinjica,
"Na sebi je svilu pomrčila,
"Dok je vama užinu ponela."
Al' je Turkom golema nevolja.
Već u jedni ponestalo blaga,
Uzaima jedan od drugoga,
Svaki vadi po deset dukata,
Age vade po dvaest dukata,
Meću Marku na skut na dolamu,
Grće Marko u džepove rukom.
Ode Marko u dvor pevajući
Jevrosimi svojoj staroj majki.
"Jevrosima, moja stara majko!
"Ne uzimam blago od Turaka,
"Ne uzimam, što ja blaga nisam,
"Već uzimam blago od Turaka,
"Nek se peva i nek pripoveda,
"Što j' činio Marko od Turaka "
Odoš' Turci iz dvora plačući,
Turci Turski međ' sobom besede:
"Bog ubio svakoga Turčina,
"Koji više kaurinu dođe,
"Kad kaurin krsno ime služi!
"Što dadosmo za jednu užinu,
"Bila b' rana za godinu dana."


Povratak na vrh


ORANJE KRALJEVIĆ MARKA

Vino pije Kraljeviću Marko
Sa staricom Jevrosimom majkom,
A kad su se napojili vina,
Majka Marku stade besjediti:
"O moj sinko, Kraljeviću Marko!
"Ostani se, sinko, četovanja,
"Jer zlo dobra donijeti ne će,
"A staroj se dosadilo majci
"Sve perući krvave haljine;
"Već ti uzmi ralo i volove,
"Pak ti ori brda i doline,
"Te sij, sinko, šenicu bjelicu,
"Te ti rani i mene i sebe."
To je Marko poslušao majku:
On uzima ralo i volove;
Al' ne ore brda i doline,
Već on ore careve drumove;
Otud idu Turci janjičari,
Oni nose tri tovara blaga,
Pa govore Kraljeviću Marku:
"More Marko ne ori drumova.":
"More Turci ne gaz'te oranja." -
"More Marko, ne ori drumova."
"More Turci, ne gaz'te oranja.":
A kada se Marku dosadilo,
Diže Marko ralo i volove,
Te on pobi Turke janjičare,
Pak uzima tri tovara blaga,
Odnese ih svojoj staroj majci:
"To sam tebe danas izorao."


Povratak na vrh


SMRT MARKA KRALJEVIĆA

Poranio Kraljeviću Marko
U neđelju prije jarkog sunca
Pokraj mora Urvinom planinom.
Kada Marko bio uz Urvinu,
Poče njemu Šarac posrtati,
Posrtati i suze roniti.
To je Marku vrlo mučno bilo,
Pa je Marko Šarcu govorio:
"Davor', Šaro, davor' dobro moje!
"Evo ima sto i šeset ljeta
"Kako sam se s tobom sastanuo,
"Još mi nigda posrnuo nisi,
"A danas mi poče posrtati,
"Posrtati i suze roniti:
"Neka Bog zna, dobro biti ne će,
"Hoće jednom biti prema glavi,
"Jali mojoj, jali prema tvojoj."
To je Marko u riječi bio,
Kliče vila s Urvine planine,
Te doziva Kraljevića Marka:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Znadeš, brate, što ti konj posrće?
"Žali Šarac tebe gospodara,
"Jer ćete se brzo rastanuti."
Ali Marko vili progovara:
"B'jela vilo, grlo te boljelo!
"Kako bih se sa Šarcem rastao,
"Kad sam proš'o zemlju i gradove,
"I obiš'o Istok do Zapada,
"Ta od Šarca boljeg konja nema,
"Nit' nada mnom boljega junaka?
"Ne mislim se sa Šarcem rastati
"Dok je moje na ramenu glave."
Al' mu b'jela odgovara vila:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Tebe nitko Šarca otet' ne će,
"Nit' ti možeš umrijeti, Marko,
"Od junaka ni od oštre sablje,
"Od topuza ni od bojna koplja,
"Ti s' ne bojiš na zemlji junaka;
"Već ćeš, bolan, umrijeti, Marko,
"ja od Boga od starog krvnika
"Ako l' mi se vjerovata ne ćeš,
"Kada budeš visu na planinu,
"Pogledaćeš s desna na lijevo,
"Opazićeš dvije tanke jele,
"Svu su goru vrhom nadvisile,
"Zelenijem listom začinile,
"Među njima bunar voda ima,
"Onđe hoćeš Šarca okrenuti,
"S konja Sjaši, za jelu ga sveži,
"Nadnesi se nad bunar nad vodu,
"Te ćeš svoje ogledati lice,
"Pa ćeš viđet, kad ćeš umrijeti."
To je Marko poslušao vile,
Kad je bio visu na planinu,
Pogledao s desna na lijevo,
Opazio dvije tanke jele,
Svu su goru vrhom nadvisile,
Zelenijem listom začinile;
Onđe Marko okrenuo Šarca,
S njega sjao, za jelu ga svezo,
Nadnese se nad bunar nad vodu,
Nad vodom je lice ogledao;
A kad Marko lice ogledao,
Viđe Marko, kad će umrijeti,
Suze proli, pa je govorio:
"Laživ sv'jete, moj lijepi cv'jete'
"Ljep ti bješe, ja za malo hodah!
"Ta za malo, tri stotin' godina!
"Zeman dođe, da sv'jetom prom'jenim
Pa povadi Kraljeviću Marko,
Pa povadi sablju od pojasa,
I on dođe do konja Šarina,
Sabljom Šarcu osiječe glavu,
Da mu Šarac Turkom ne dopadne,
Da Turcima ne čini izmeta,
Da ne nosi vode ni đuguma;
A kad Marko posiječe Šarca,
Šarca konja svoga ukopao,
Bolje Šarca, neg' brata Andriju,
Britku sablju prebi na četvero,
Da mu sablja Turkom ne dopadne,
Da se Turci njome ne ponose,
Što je njima ostalo od Marka,
Da rišćanluk Marka ne prokune
A kad Marko britku prebi sablju,
bojno koplje slomi na sedmero,
Pa ga baci u jelove grane;
Uze Marko perna buzdovana,
Uze njega u desnicu ruku,
Pa ga baci s Urvine planine
A u sinje u debelo more,
Pa topuzu Marko besjedio:
"Kad moj topuz iz mora iziš'o,
"Onda 'vaki đetić postanuo!"
Kada Marko saktisa oružje,
Onda trže divit od pojasa,
A iz džepa knjige bez jazije,
Knjigu piše Kraljeviću Marko:
"Kogođ dođe Urvinom planinom
"Među jele studenu bunaru,
"Te zateče onđe deli:Marka,
"Neka znade da je mrtav Marko;
"Kod Marka su tri ćemera blaga,
"Kakva blaga? Sve žuta dukata,
"Jedan ću mu ćemer halaliti,
"Što će moje t'jelo ukopati,
"Drugi ćemer nek se crkve krase,
"Treći ćemer kljastu i slijepu,
"Nek slijepi po svijetu hode,
"Nek pjevaju i spominju Marka."
Kada Marko knjigu nakitio,
Knjigu vrže na jelovu granu
Otkuda je s puta na pogledu;
Zlatan divit u bunar bacio;
Skide Marko zelenu dolamu,
Prostrije je pod jelom po travi,
Prekrsti se, sjede na dolamu,
Samur:kalpak nad oči namače,
Dolje leže, gore ne ustade.
Mrtav Marko kraj bunara bio
Od dan' do dan' neđeljicu dana,
Kogođ prođe drumom širokijem,
Te opazi Kraljevića Marka,
Svako misli, da tu spava Marko,
Oko njega daleko oblazi,
Jer se boji, da ga ne probudi.
Đe je sreća, tu je i nesreća,
Đe nesreća, tu i sreće ima:
A sva dobra sreća iznijela
Igumana Svetogorca Vasa
Od bijele crkve Vilindara
Sa svojijem đakom Isaijom;
Kad iguman opazio Marka,
Na đakona desnom rukom maše:
"Lakše, sinko, da ga ne probudiš,
"Jer je Marko iza sna zlovoljan,
"Pa nas može oba pogubiti."
Gledeć' kale kako Marko spava
Više Marka knjigu opazio,
Prema sebe knjigu proučio,
Knjiga kaže, da je mrtav Marko.
Onda kale konja odsjednuo,
Pa privati za deliju Marka,
Al' se Marko davno prestavio.
Proli suze proiguman Vaso,
Jer je njemu vrlo žao Marka;
Otpasa mu tri ćemera blaga,
Otpasuje, sebe pripasuje.
Misli misli proiguman Vaso,
Đe bi mrtva saranio Marka,
Misli misli, sve na jedno smisli:
Mrtva Marka na svog konja vrže,
Pa ga snese moru na jaliju,
S mrtvim Markom sjede na galiju,
Odveze ga pravo Svetoj gori,
Izveze ga pod Vilindar crkvu,
Unese ga u Vilindar crkvu,
Čata Marku, što samrtnu treba,
Na zemlji mu t'jelo opojao,
Nasred b'jele crkve Vilindara
Onđe starac ukopao Marka,
Biljege mu nikakve ne vrže,
Da se Marku za grob ne raznade,
Da se njemu dušmani ne svete.


Povratak na vrh