Srpske narodne pesme II
Srpske narodne pesme
Spisak pesama
- Zidanje Skadra
- Dušan hoće sestru da uzme
- Udaja sestre Dušanove
- Ženidba Dušanova
- Nahod Momir
- Ban Milutin i Duka hercegovac
- Ženidba kneza Lazara
- Smrt Dušanova
- Uroš i Mrnjavčevići
- Zidanje Ravanice
- Miloš u Latinima
- Marko Kraljević i vila
- Marko Kraljević i ljutica Bogdan
- Sestra Leke kapetana
- Djevojka nadmudrila Marka
- Marko Kraljević i vuča djeneral
- Carica Milica i zmaj od jastrebca
- Banović Strahinja
- Car Lazar i carica Milica
- Propast Srpskog carstva
- Musić Stefan
- Smrt majke Jugovića
- Carica Milica i Vladeta vojvoda
ZIDANJE SKADRA
Grad gradila tri brata rođena,
Do tri brata tri Mrljavčevića:
Jedno bješe Vukašine kralje,
Drugo bješe Uglješa vojvoda,
Treće bješe Mrljavčević Gojko,
Grad gradili Skadar na Bojani,
Grad gradili tri godine dana,
Tri godine sa trista majstora,
Ne mogoše temelj podignuti,
A kamo li sagraditi grada:
Što majstori za dan ga sagrade,
To sve vila za noć obaljuje.
Kad nastala godina četvrta,
Tada viče sa planine vila:
"Ne muči se, Vukašine kralje,
"Ne muči se i ne harči blaga;
"Ne mo'š, kralje, temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada,
"Dok ne nađeš dva slična imena,
"Dok ne nađeš Stoju i Stojana,
"A oboje brata i sestricu,
"Da zaziđeš kuli u temelja,
"Tako će se temelj obdržati,
"I tako ćeš sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralje,
On doziva slugu Desimira:
"Desimire, moje čedo drago!
"Do sad si mi bio vjerna sluga,
"A od sade moje čedo drago,
"Vataj, sine, konje u intove,
"I ponesi šest tovara blaga,
"Idi, sine, preko b'jela sv'jeta,
"Te ti traži dva slična imena,
"Traži, sine, Stoju i Stojana,
"A oboje brata i sestricu;
"Ja li otmi, ja l' za blago kupi,
"Dovedi ih Skadru na Bojanu,
"Da ziđemo kuli u temelja,
"Ne bi l' nam se temelj obdržao,
"I ne bi li sagradili grada."
Kad to začu sluga Desimire,
On uvati konje u intove,
I ponese šest tovara blaga,
Ode sluga preko b'jela sv'jeta,
Ode tražit' dva slična imena;
Traži sluga Stoju i Stojana,
Traži sluga tri godine dana,
Al' ne nađe dva slična imena,
Al' ne nađe Stoje i Stojana,
Pa se vrnu Skadru na Bojanu,
Dade kralju konje i intove,
I dade mu šest tovara blaga:
"Eto, kralje, konji i intovi,
"I eto ti šest tovara blaga,
"Ja ne nađoh dva slična imena,
"Ja ne nađoh Stoje i Stojana."
Kad to začu Vukašine kralju,
On podviknu Rada neimara,
Rade viknu tri stotin' majstora,
Gradi kralje Skadar na Bojani,
Kralje gradi, vila obaljuje,
Ne da vila temelj podignuti,
A kamo li sagraditi grada;
Pa dozivlje iz planine vila:
"More, ču li? Vukašine kralju!
"Ne muči se i ne harči blaga,
"Ne mo'š, kralje, temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada;
"No eto ste tri brata rođena,
"U svakoga ima vjerna ljuba,
"Čija sjutra na Bojanu dođe
"I donese majstorima ručak,
"Ziđite je kuli u temelja,
"Tako će se temelj obdržati,
"Tako ćete sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralju,
On doziva dva brata rođena:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Eto vila sa planine viče,
"Nije vajde, što harčimo blago,
"Ne da vila temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada;
"Još govori sa planine vila:
"Ev' mi jesmo tri brata rođena,
"U svakoga ima vjerna ljuba,
"Čija sjutra na Bojanu dođe
"I donese majstorima ručak,
"Da j' u temelj kuli uzidamo,
"Tako će se temelj obdržati,
"Tako ćemo sagraditi grada.
"No jel', braćo, Božja vjera tvrda,
"Da ni jedan ljubi ne dokaže,
"Već na sreću da im ostavimo,
"Koja sjutra na Bojanu dođe?"
I tu Božju vjeru zadadoše,
Da ni jedan ljubi ne dokaže.
U tom ih je noćca zastanula,
Otidoše u bijele dvore,
Večeraše gospodsku večeru,
Ode svaki s ljubom u ložnicu.
Al' da vidiš čuda velikoga!
Kralj Vukašin vjeru pogazio,
Te on prvi svojoj ljubi kaza:
"Da se čuvaš, moja vjerna ljubo!
"Nemoj sjutra na Bojanu doći
"Ni donijet' ručak majstorima,
"Jer ćeš svoju izgubiti glavu,
"Zidaće te kuli u temelja."
I Uglješa vjeru pogazio,
I on kaza svojoj vjernoj ljubi:
"Ne prevar' se, vjerna moja ljubo!
"Nemoj sjutra na Bojanu doći
"Ni donijet' majstorima ručak,
"Jera hoćeš mlada poginuti,
"Zidaće te kuli u temelja."
Mladi Gojko vjeru ne pogazi,
I on svojoj ljubi ne dokaza.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Poraniše tri Mrljavčvevića,
Otidoše na grad na Bojanu.
Zeman dođe da se nosi ručak ,
A redak je gospođi kraljici,
Ona ode svojoj jetrvici,
Jetrvici, ljubi Uglješinoj:
"Ču li mene, moja jetrvice!
"Nešto me je zaboljela glava,
"Tebe zdravlje! preboljet" ne mogu;
"No ponesi majstorima ručak."
Govorila ljuba Uglješina:
"O jetrvo, gospođo kraljice!
"Nešto mene zaboljela ruka,
"Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu,
"Već ti zbori mlađoj jetrvici."
Ona ode mlađoj jetrvici:
"Jetrvice, mlada Gojkovice!
"Nešto me je zaboljela glava,
"Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu;
"No ponesi majstorima ručak."
Al" govori Gojkovica mlada:
"Ču li, nano, gospođo kraljice!
"Ja sam rada tebe poslušati,
"No mi ludo čedo nekupato,
"A bijelo platno neisprato."
Veli njojzi gospođa kraljica:
"Idi", kaže, "moja jetrvice,
"Te odnesi majstorima ručak,
"Ja ću tvoje izaprati platno,
"A jetrva čedo okupati."
Nema šta će Gojkovica mlada,
Već ponese majstorima ručak.
Kad je bila na vodu Bojanu,
Ugleda je Mrljavčević Gojko,
Junaku se srce ražalilo,
Žao mu je ljube vijernice,
Žao mu je čeda u kol'jevci,
Đe ostade od mjeseca dana,
Pa od lica suze prosipaše;
Ugleda ga tanana nevjesta,
Krotko hodi, dok do njega priđe,
Krotko hodi, tiho besjeđaše:
"Što je tebe, dobri gospodaru!
"Te ti roniš suze od obraza?"
Al' govori Mrljavčević Gojko:
"Zlo je, moja vijernice ljubo!
"Imao sam od zlata jabuku,
"Pa mi danas pade u Bojanu,
"Te je žalim, pregoret' ne mogu.'
Ne sjeća se tanana nevjesta,
No besjedi svome gospodaru:
"Moli Boga ti za tvoje zdravlje,
"A salićeš i bolju jabuku."
Tad' junaku grđe žao bilo,
Pa na stranu odvratio glavu,
Ne šće više ni gledati ljubu;
A dođoše dva Mrljavčevića,
Dva đevera Gojkovice mlade,
Uzeše je za bijele ruke,
Povedoše u grad da ugrade,
Podviknuše Rada neimara,
Rade viknu do trista majstora;
Al' se smije tanana nevjesta,
Ona misli, da je šale radi.
Turiše je u grad ugrađivat',
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do koljena,
Još se smije tanana nevjesta,
Još se nada, da je šale radi.
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do pojasa,
Tad' oteža drvlje i kamenje,
Onda viđe, šta je jadnu nađe,
Ljuto pisnu, kako ljuta guja,
Pa zamoli dva mila đevera:
"Ne dajte me, ako Boga znate!
"Uzidati mladu i zelenu."
To se moli, al' joj ne pomaže;
Jer đeveri u nju i ne glede.
Tad se prođe srama i zazora,
Pake moli svoga gospodara:
"Ne daj mene, dobri gospodaru!
"Da me mladu u grad uzidaju,
"No ti prati mojoj staroj majci,
"Moja majka ima dosta blaga,
"Nek ti kupi roba il' robinju,
"Te zidajte kuli u temelja."
To se moli, no joj ne pomaže.
A kad viđe tanana nevjesta,
Da joj više moba ne pomaže,
Tad' se moli Radu neimaru:
"Bogom brate, Rade neimare!
"Ostavi mi prozor na dojkama,
"Isturi mi moje b'jele dojke,
"Kade dođe moj nejaki Jovo,
"Kade dođe, da podoji dojke."
To je Rade za bratstvo primko,
Ostavi joj prozor na dojkama,
Pa joj dojke u polje isturi,
Kade dođe nejaki Jovane,
Kade dođe, da podoji dojke.
Opet kužna Rada dozivala:
"Bogom brate, Rade neimare!
"Ostavi mi prozor na očima,
"Da ja gledam ka bijelu dvoru,
"Kad će mene Jova donositi
"I ka dvoru opet odnositi."
I to Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na očima,
Te da gleda ka bijelu dvoru,
Kada će joj Jova donositi
I ka dvoru opet odnositi.
I tako je u grad ugradiše,
Pa donose čedo u kol'jevci,
Te ga doji za neđelju dana,
Po neđelji izgubila glasa;
Al' đetetu onđe ide rana,
Dojiše ga za godinu dana.
Kako tade, tako i ostade,
Da i danas onđe ide rana
Zarad' čuda, i zarad' lijeka,
Koja žena ne ima mlijeka .
19) Od stiha 121-178 jedni i ovaku pjevaju:
Al' da vidiš dve gospođe mlade,
Dve gospođe, obe postarije:
Jedna uze ubeljeno platno,
Pa ga nosi opet da bijeli,
I odlazi tamo na belilo,
Tamo ode, više ne dolazi;
Druga uze lijepe rumendže,
Pa odlazi na vodu studenu,
Na vodi je žubor otvorila,
Pa ka dvoru više ne dolazi;
A ne može Gojkovica mlada,
Jera ima čedo u kolevci
Vrlo mlado od meseca dana.
Prođe vreme gosposkoga ručka,
Najzad usta njina stara majka,
Te poziva mlade izmećarke,
Da odnese ručak na Bojanu;
Al' govori Gojkovica mlada:
"Sedi", veli, "naša stara majko,
"Te ti njijaj čedo u kolevci,
"Da ja nosim gospodskoga ručka;
"Od Boga je velika greota,
"A od ljudi zazor i sramota,
"Kod tri snae da ti nosiš ručak."
Onda osta njina stara majka,
Te da njija čedo u kolevci,
A ustaje Gojkovica mlada
I poziva mlade izmećarke,
Te odnese gosposkoga ručka;
Kad je bila na vodu Bojanu,
Ugleda je Mrljavčević Gojko,
On potrča, te susrete ljubu,
Pa je desnom rukom zagrlio,
Celiva je u bijelo lice,
Pa on roni suze od očiju,
Jošte ljubi tako govorio:
"Ljuba moja, velika žalosti!
"Da l' ne vidiš, gde si poginula?
"Na koga si naručila Jova?
"Ko će tebe Jova okupati?
Ko li će ga dojkom odojiti?"
Jošte ćaše Gojko govoriti,
Al' ne dade Vukašine kralju,
No je uze za desnicu ruku,
Pa podviknu Rada neimara -
DUŠAN HOĆE SESTRU DA UZME
Bože mili, čuda velikoga!
Ev' ostade dvoje siročadi:
Jedno jeste Srpski car Stefane,
A druga je sirota Roksandra,
Pa besjedi Srpski car Stefane:
"Moja sestro, sirota Roksandro!
"Hodi mene uzmi gospodara,
"Da mi naše ne harčimo blago."
Ma mu veli sirota Roksandra;
"O ču li me, moj brate Stefane!
"Pređe bi se nebo prolomilo,
"A na nebo sunce poginulo,
"No uzela tebe gospodara:
"Bogme nikad ja te uzet' ne ću
"Dok ne nađeš trista neimara,
"Povedeš ih u Šaru planinu,
"Da ti nađu do trista izvora,
"Na jednu ih žicu ne sastave,
"Ne odvedu Misir-zemlji ravnoj;
"I napraviš do tri čaše zlatne,
"Da ti vodu pije sirotinja."
Kad to začu Srpski car Stefane,
On ne žali poharčiti blaga,
No dovati trista neimara,
Povede ih u Šaru planinu,
Te nađoše do trista izvora,
Na jednu ih žicu sastavili,
Doveli ih Misir-zemlji ravnoj;
Pa napravi do tri čaše zlatne,
Da mu vodu pije sirotinja.
Kad to viđe sirota Roksandra,
Ovako je riječ besjedila:
"Čuješ li me, moj brate Stefane!
"Ja te bogme nikad uzet' ne ću
"Dok ne nađeš trista neimara,
"Da bijelu naprave ti crkvu
"Od bijela mermera kamena,
"Podlistaš je teškijem olovom,
"A pokriješ tučem zelenijem,
"Pa napraviš do trista stolova,
"Pa dovedeš trista kaluđera
"I dvanaest svetijeh vladika
"I četiri Srpska patrijara,
"I dovedeš đakona Jovana
"I njegovo đece trista lude;
"Pa kako ni, moj brate, rasude."
Kad to začu Srpski car Stefane,
On ne žali poharčiti blaga,
No dovati trista neimara,
Te bijelu napraviše crkvu
Od bijela mermera kamena,
Podlistaše j' teškijem olovom,
A pokriše tučem zelenijem;
Pa napravi do trista stolova
I dovede trista kaluđera
I dvanaest svetijeh vladika
I četiri Srpska patrijara,
I dovede đakona Jovana
I njegove đece trista lude:
Pa prokleto prosipaše mito,
Da mu dadu sestru za ljubovcu.
Kaluđeri mita privatiše,
I privati dvanaest vladika
I četiri Srpske patrijare,
No ne hoće đakone Jovane
I njegove đece trista lude:
Roksandra je pred bijelu crkvu,
Pa izlaze trista kaluđera,
Izidoše pred bijelu crkvu,
Ev' nađoše Roksandru đevojku,
Ovako joj riječ besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Bože, u čas dobar bilo!"
Ema veli sirota Roksandra:
"Haj!' otole, Bož'ji prokletnici!
"Đavoli vi ponijeli dušu,
"A oganj ve izgorio živi!
"Pa ve voda mutna ćerdosala!"
Kad eto ti dvanaest vladika,
Ovako su riječ besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Bože, u dobar čas bilo!"
Ama veli sirota Roksandra:
"Hajt' otole, Bož'ji bezdušnici!
"Đavoli vi ponijeli dušu!
"A oganj ve izgorio živi!
"I voda" vas ćerdosala mutna!"
Kad eto ti Srpski patrijari,
Ovako su riječ besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Bože, u dobar čas bilo!"
Onako ih opravi Roksandra,
K'o vladike i k'o kaluđere;
Kad eto ti đakona Jovana
I njegove đece trista lude,
Ovako su riječ besjedili:
"Dobro jutro, sirota Roksandro!
"A da Bog da i Bogorodica,
"Ak' uzela mila brata svoga,
"Božja od vas ne ostalo traga,
"Do van zmije i kamena stanca!"
Kad to začu Srpski car Stefane,
A on skoči na noge lagane,
Te dovati drvene majstore,
Od drveta on pravi ćeliju,
Od lijepa luča pitomoga,
Zamaza je prahom i katramom,
Pa dovati đakona Jovana
I njegove đece trista lude,
U ćeliju te ih zatvorio,
Pa uždio sa četiri strane;
On otide na bijelu kulu.
Kad na jutro jutro osvanulo,
Ev' porani Srpski car Stefane,
A pogleda Stefan na ćeliju,
Al' se sama ogradila crkva,
A u crkvu trista svetitelja,
To su, braćo, mladi mučenici.
Kad to viđe Srpski car Stefane,
A on opet napravi ćeliju,
Pa dovati trista kaluđera
I dvanaest svetijeh vladika
I četiri Srpska patrijara,
U ćeliju te ih zatvorio,
Zatvorio, pa ih zapalio,
On otide na bijelu kulu.
Kad na jutro bješe osvanulo,
A otide Stefan na ćeliju,
Al' ćelija bješe izgorela,
I zemlja je pod njom izgorela,
Izgorela, pa se propanula,
Pa je voda udarila mutna,
Te je njine kosti ćerdosala.
Kad to viđe Srpski car Stefane,
Ne smje uzet' sestru za ljubovcu!
To je bilo, kada se činilo,
A sada se tek pripovijeda.
UDAJA SESTRE DUŠANOVE
Pije vino Srpski car Stefane
U Prizrenu mjestu pitomome,
Do njega su starci patrijari:
Četiri su stara patrijara,
I do njih je do devet vladika,
I dvanaest učtugli vezira,
I po redu Srpski gospodari;
Vino služi provizur Mijajlo,
A svijetli sestra Kandosija
Sa njedara dragijem kamenjem.
Kad se care napojio vina,
Tade care riječ govorio:
"Čujete li, sva Srpska gospodo!
"Što ja hoću riječ besjediti:
"Mogu l' biti voljan na besjedi,
"Da ja uzmem sestru Kandosiju,
"Da je uzmem za ljubu vijernu,
"Da se carsko ne razlazi lice,
"Da se carsko ne rastura blago?"
Sva gospoda ustade na noge,
Pa se caru časno pokloniše,
Pokloniše, ne odgovoriše.
Kad to začu mlada Kandosija,
Svoje lice zaklonila bila
Baš za slugu provizur-Mijajla,
No to viđe Srpski car Stevane,
Te govori Srpski car Stevane:
"Kurvo jedna, provizur-Mijajlo!
"Ti li nasta taj junak na zemlji,
"Da zakloniš čisto carsko lice,
"Carsko lice za tvoje skutove?
"Vjera moja i tako mi Boga!
"Kad u jutru bijel dan osvane,
"Pogubiću provizur-Mijajla,
"A uzeću sestru Kandosiju,
"Uzeću je za vijernu ljubu'."
Kad to začu sestra Kandosija,
Žao njojzi provizur-Mijajla;
Zlatan ibrik iz ruku mu uze,
Sama poče caru služit' vino.
Dok se care vinom napojio,
Sluge njega iz stola digoše,
Uzeše ga za oba pazuha,
Odniješe njega u ložnicu,
Prostriješe tri meka dušeka,
U dušeke cara položiše;
Kad u jutru p'jevci zapjevali
I pred crkvom zvona udarila,
Ustadoše mnogi sveštenici
Na jutrenju u bijelu crkvu,
U bijelu crkvu, svetu Petku;
Kad na službu zvona udariše,
Tade sluge cara podigoše,
Digoše ga iz meka dušeka,
Drže njega za oba pazuha,
Odniješe g' u bijelu crkvu,
Posadiše u stola srebrna;
Dok u crkvi službu savršiše,
Izljegoše iz bijele crkve,
Cara drže mloge vjerne sluge,
Drže njega za oba pazuha,
Vode njega dvoru bijelome,
Posadiše g' u stola srebrna,
I tu dođe sva Srpska gospoda,
Tu sjedoše da piju rakiju,
Šećer iju, a rakiju piju;
Al' govori Srpski car Stevane:
"Čujete li, sva Srpska gospodo!
"Ja sam sinoć vrlo pijan bio,
"Da što loše besjedio nisam?"
Sva ustade po redu gospoda,
Časno caru divan učiniše,
Učiniše, ne odgovoriše;
Progovara provizur Mijajlo:
"Budi care voljan na besjedi!
"Jesi sinoć riječ govorio,
"Da pogubiš provizur-Mijajla,
"A da uzmeš sestru Kandosiju,
"Da je uzmeš za ljubu vijernu."
Tade care riječ progovara:
"Čujete li, sva Srpska gospodo!
"Vino piti, a ne opiti se,
"Nit' je bilo, niti može biti;
"Ču li, slugo, provizur-Mijajlo!
"Na čast tebe tvoja rusa glava,
"I na čast ti sestra Kandosija
"Ti je uzmi za ljubu vijernu."
ŽENIDBA DUŠANOVA
Kad se ženi Srpski car Stjepane,
Na daleko zaprosi đevojku,
U Leđanu gradu Latinskome,
U Latinskog kralja Mijaila,
Po imenu Roksandu đevojku;
Car je prosi, i kralj mu je daje.
Car isprosi po knjigam' đevojku,
Pak doziva Todora vezira:
"Slugo moja, Todore vezire!
"Da mi ideš bijelu Leđanu
"Mome tastu, kralju Mijailu,
"Da mi s njime svadbu ugovoriš,
"Kada ćemo poći po đevojku,
"Koliko li povesti svatova;
"Da mi vidiš Roksandu đevojku,
"Može l' biti za cara carica,
"Može l' biti svoj zemlji gospođa;
"Da je vidiš, i da prstenuješ."
Veli njemu Todore vezire:
"Hoću, care, dragi gospodine."
Pak s' opremi, ode u Latine.
Kada dođe bijelu Leđanu,
Lijepo ga kralju dočekao;
Vino piše neđeljicu dana;
Tada reče Todore vezire:
"Prijatelju, Mijailo kralju!
"Nije mene care opravio,
"Da ja pijem po Leđanu vino,
"Već da s tobom svadbu ugovorim,
"Kad će care doći po đevojku
"U koje li doba od godine,
"Koliko l' će povesti svatova;
"I da vidim Roksandu đevojku,
"Da je vidim, i da prstenujem."
Tada reče Mijailo kralju:
"Prijatelju, Todore vezire!
"Što me care za svatove pita,
"Neka kupi, koliko mu drago;
"Po đevojku, kada njemu drago;
Nego ćeš mi cara pozdraviti,
"Nek ne vodi svoja dva sestrića,
"Dva sestrića, dva Voinovića,
"Vukašina i s njim Petrašina;
"U piću su teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije;
Opiće se, zametnuće kavgu,
"Pak je teško dževap dati kavzi
"U našemu bijelu Leđanu.
"A đevojku sada ćeš viđeti,
"I prsten joj dati po zakonu."
A kada je tavna noćca došla,
Ne donose voštane svijeće,
Već po mraku izvode đevojku;
Kad to viđe Todore vezire,
On izvadi od zlata prstenje
Sa biserom i dragim kamenjem,
Razasja se soba od kamenja,
Taka mu se učini đevojka,
Da je ljepša od bijele vile;
Prstenova Roksandu đevojku
I dade joj hiljadu dukata,
I đevojku braća odvedoše.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Opremi se Todore vezire,
Pak otide bijelu Prizrenu.
Kada dođe bijelu Prizrenu,
Pita njega Srpski car Stjepane.
"Slugo moja, Todore vezire!
"Viđe li mi Roksandu đevojku?
"Viđe li je, i prstenova li?
"Što govori kralju Mijailo?"
Todor njemu sve po redu kaže:
Viđeh, care, i prstenovah je;
"Da kakva je Roksanda đevojka!
"Onakove u Srbina nema.
"Dobro zbori kralju Mijailo:
"Po đevojku, kada tebe drago,
"Svata kupi, koliko ti drago,
"Samo te je kralju pozdravio,
"Da ne vodiš dva sestrića tvoja,
"Dva sestrića, dva Voinovića;
"U piću su teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije,
"Opiće se, zametnuće kavgu,
"Pak je teško dževap dati kavzi
"U Leđanu gradu Latinskome."
Kad to začu Srpski car Stjepane,
Udari se rukom po koljenu;
"Jao mene do Boga miloga!
"Dotle li se zulum oglasio
"Od sestrića od Voinovića!
"A tako mi moje vjere tvrde!
"Dokle mene to veselje prođe,
"Obojicu hoću objesiti
"O vratima grada Vučitrna,
"Po svijetu da me ne sramote."
Stade care kupiti svatove,
Skupi svata dvanaest hiljada,
Pak podiže niz Kosovo ravno.
Kad su bili ispod Vučitrna,
Gledala ih dva Voinovića,
Među sobom mladi govorili:
"Što l' se ujak na nas rasrdio,
"Te nas ne šće zvati u svatove?
"Netko nas je njemu opadnuo,
"S njega živa meso otpadalo!
"Car otide u zemlju Latinsku,
"A junaka sa sobom ne ima
"Ni jednoga od roda svojega,
"Koji bi mu bio u nevolji,
"Ako bi mu bilo za nevolju;
"Latini su stare varalice,
"Ujaka će našeg pogubiti,
"A nezvani ići ne smijemo."
Veli njima ostarjela majka:
"Đeco moja, dva Voinovića!
"Vi imate brata u planini :
"Kod ovaca, Miloš-čobanina,
"Najmlađi je, a najbolji junak,
"A za njega care i ne znade;
"Pošljite mu list knjige bijele,
"Neka dođe gradu Vučitrnu,
"Ne piš'te mu, što je i kako je,
"Već pišite: ""Majka je na smrti,
""Pak te zove, da te blagosovi,
""Da na tebe kletva ne ostane;
""Nego brže hodi b'jelu dvoru,
""Ne bi l' živu zastanuo majku.""
To su braća majku poslušala,
Brže pišu knjigu na koljenu,
Te je šalju u Šaru planinu,
Svome bratu Miloš-čobaninu:
"Oj Milošu, naš rođeni brate!
"Brže da si gradu Vučitrnu,
"Stara nam je majka na umoru,
"Pak me zove, da te blagosovi,
"Da na tebe kletva ne ostane."
Kada Miloš sitnu knjigu primi,
Knjigu gleda, a suze proljeva.
Pita njega trideset čobana:
"O Milošu, naša poglavice!
"I do sad su knjige dolazile,
"Al' se nisu sa suzam' učile;
"Otkud knjiga? ako Boga znadeš!"
Skoči Miloš na noge lagane,
Pa govori svojim čobanima:
"Oj čobani, moja braćo draga!
"Ova knjiga jest od dvora moga:
"Stara mi je na umoru majka,
"Pak me zove, da me blagosovi,
"Da na mene kletva ne ostane;
"Vi čuvajte po planini ovce,
"Dok ja odem i natrag se vratim"
Ode Miloš gradu Vučitrnu,
Kad je bio blizu b'jela dvora,
Dva su brata pred njeg' išetala,
A za njima ostarjela majka;
Veli njima Miloš čobanine:
"Za što, braćo, ako Boga znate!
"Bez nevolje jer gradit' nevolju?"
Vele njemu do dva mila brata:
"Hodi, brate, ima i nevolje."
U b'jela se lica izljubiše,
Miloš majku u bijelu ruku.
Stadoše mu redom kazivati,
Kako care ode po đevojku
Na daleko u zemlju Latinsku,
A ne zove svojijeh sestrića:
"Već, Milošu, naš rođeni brate!
"Hoćeš, brate, nezvan za ujakom
"U svatove poći nazorice?
"Ako njemu bude do nevolje,
"Da se njemu u nevolji nađeš;
"Ako li mu ne bude nevolje,
"Možeš doći, da se ne kazuješ."
To je Miloš jedva dočekao:
"Hoću, bogme, moja braćo draga!
"Kad ujaku ne ću, da kome ću?"
Tad' ga braća opremat' stadoše:
Ode Petar opremat' kulaša,
A Vukašin oprema Miloša:
Na njeg' meće tananu košulju,
Do pojasa od čistoga zlata,
Od pojasa od bijele svile;
Po košulji tri tanke đečerme,
Pak dolamu sa tridest putaca,
Po dolami toke sakovane,
Zlatne toke od četiri oke;
A na noge kovče i čakšire;
A svrh svega Bugar:kabanicu,
I na glavu Bugarsku šubaru:
Načini se crni Bugarine,
Ni braća ga poznati ne mogu;
Dadoše mu koplje ubojito
I mač zelen staroga Voina;
Petrašin mu izvede kulaša
Međedinom svega opšivena,
Da kulaša care ne poznade.
L'jepo su ga braća sjetovala:
"Kad, Milošu, dostigneš svatove,
"Pitaće te, tko si, i otkud si:
"Ti se kaži zemlje Karavlaške:
"Služio sam bega Radul-bega,
"Ne šće mene službu da isplati,
"Pak ja pođoh u svijet bijeli,
"Da đegođi bolje službe tražim;
"Pak sam čuo za svate careve,
"I prist'o sam nezvan za svatovi
"Rad' komada ljeba bijeloga
"I rad' čaše crvenoga vina.""
"Čuvaj dobro dizgen od kulaša,
"Jer se kulaš jeste naučio
"Putovati s konjma carevijem."
Tada Miloš okrenu kulaša,
Pak za carem ode u svatove,
Na Zagorju sustiže svatove.
Pitaju ga kićeni svatovi:
"Otkud ideš, mlađano Bugarče?"
Miloš im se iz daleka kaže,
K'o što su ga braća naučila.
Lijepo ga svati dočekaše:
"Dobro doš'o, mlađano Bugarče!
"Nek je jedan više u družini."
Kad su bili putem putujući:
Zlu nauku Miloš naučio
Kod ovaca u Šari planini,
Pospavati svagda oko podne;
On zadrema na konju kulašu;
Kako dizgen oslabi kulašu,
Diže glavu, ode kroz svatove,
Obaljuje konje i junake,
Dokle dođe konji ma carevijem,
Kako dođe, s njima u red stade
Lale šćahu biti Bugarina,
Al' ne dade Srpski car Stjepane:
"Ne udrite mlađano Bugarče,
"Bugarče se spavat' naučilo
"Po planini ovce čuvajući;
"Ne udrite, već ga probudite."
Bude njega lale i vojvode:
"Ustan' more, mlađano Bugarče!
"Bog ti staru ne ubio majku,
"Koja te je takoga rodila
"I u svate caru opremila!"
Kad se prenu Miloš Voinović,
Te sagleda caru oči čarne,
Kulaš ide s konjma carevijem,
On pokupi dizgene kulašu,
Pa išćera njega iz svatova,
Udara ga oštrom bakračlijom,
Po tri koplja u prijeko skače,
Po četiri nebu u visine,
U napredak ni broja se ne zna;
Iz usta mu živi oganj sipa,
A iz nosa modar plamen suče.
Stade svata dvanaest hiljada,
Te gledaju konja u Bugara;
Konja glede, a sami se čude:
"Bože mili! čuda velikoga!
"Dobra konja, a loša junaka!
"Još takoga ni viđeli nismo,
"Jedan bješe u zeta careva
"I sada je, u Voinovića."
Gledale ga još tri šićardžije:
Jedno jeste Đakovica Vuče,
A drugo je Nestopoljče Janko,
A treće je momče Prijepoljče;
Gledali ga, pak su govorili:
"Dobra konja mladog Bugarina!
"Baš ga ovđe u svatov'ma nema;
"Ta nema ga ni u cara našeg;
"Hajde malo da izostanemo,
"Ne bi li ga kako izmamili."
Kad su bili do Klisure blizu,
Izostaše do tri šićardžije,
Pa govore Miloš-čobaninu:
"Čuješ more, mlađano Bugarče!
"Hoćeš dati konja na razmjenu?
"Daćemo ti konja još boljega,
"I još prida stotinu dukata,
"I suviše ralo i volove,
"Pak ti ori, te se ljebom rani."
Veli njima Miloš Voinović:
"Prođ'te me se, do tri šićardžije!
"Boljeg konja od ovog ne tražim,
"Ni ovoga umirit' ne mogu;
"Što će mene stotina dukata?
"Na kantar ih mjeriti ne znadem,
"A brojem ih brojiti ne umjem;
"Što će mene ralo i volovi?
"Mene nije ni otac orao,
"Pak je mene ljebom odranio."
Tad' govore do tri šićardžije:
"Čuješ more, mlađano Bugarče,
"Ako ne daš konja na razmjenu,
"Mi ćemo ga na silu oteti."
Al' govori Miloš Voinović:
"Sila otme zemlju i gradove,
"Kamo l' mene konja otet' ne će!
"Volim dati konja na razmjenu,
"Jer ne mogu pješke putovati."
Pa ustavi svojega kulaša,
Pruži ruku ispod međedine,
Oni misle, bakračliju skida,
Al' on skida zlatna šestoperca,
Te udara Đakovicu Vuka,
Koliko ga lako udario,
Tri puta se Vuče premetnuo;
Veli njemu Miloš Voinović:
"Toliki ti rodili grozdovi
"U pitomoj tvojoj Đakovici!"
Pobježe mu Nestopoljče Janko,
Stiže njega Miloš na kulašu,
Udari ga među pleći žive,
Četiri se puta premetnuo:
"Drž' se dobro, Nestopoljče Janko!
"Tolike ti jabuke rodile
"U pitomu Nestopolju tvome!"
Bježi jadno momče Prijepoljče,
Dostiže ga Miloš na kulašu,
Te i njega kucnu šestopercem,
Sedam se je puta premetnulo:
"Drž' se dobro, momče Prijepoljče!
"Pa kad dođeš Prijepolju tvome,
"Povali se među đevojkama,
"Đe s' oteo konja od Bugara."
Pa okrenu konja za svatovi.
Kad dođoše bijelu Leđanu,
Razapeše po polju šatore.
Zob iziđe konjma carevijem,
Nema ništa konju Miloševu.
Kad to viđe Miloš Voinović,
Uze torbu na lijevu ruku
Od zobnice jedne te do druge,
Dok je svoju punu napunio.
Pa on ode tražit' mehandžiju:
"Mehandžija! daj da pijem vina."
Mehandžija njemu odgovara;
"Id' odatle, crni Bugarine!
"Da s' donio Bugarsku kopanju,
"Ako bih ti i usuo vina;
"Za te nisu čaše pozlaćene."
Pogleda ga Miloš poprijeko,
Udari ga rukom uz obraze,
Koliko ga lako udario,
Tri mu zuba u grlo sasuo;
Moli mu se mladi mehandžija:
"Ne udri me više, Bugarine!
"Biće tebe vina izobila,
"Ako caru ne će ni dostati."
Miloš više ne šće ni iskati,
Već sam uze, pak se napi vina.
Dok se Miloš malo ponačini,
U tom svanu i ogranu sunce.
Al' povika sa grada Latinče:
"Oj čuješ li, Srpski car-Stjepane!
"Eto dolje pod gradom Leđanom
"Iziš'o je kraljev zatočniče,
"Zove tebe na mejdan junački,
"Valja ići mejdan dijeliti,
"Ili ne ćeš odavde izići,
"Ni izvesti svata ni jednoga,
"A kamo li Roksandu đevojku!"
Kad to začu Srpski car Stjepane,
On telala pusti u svatove,
Telal viče i tamo i amo:
"Nije l' majka rodila junaka
"I u svate caru opremila,
"Da za cara na mejdan iziđe?
"Čestita bi njega učinio."
Al' se nitko naći ne mogaše;
Car s' udari rukom po koljenu:
"Jao mene do Boga miloga!
"Sad da su mi dva sestrića moja,
"Dva sestrića, dva Voinovića,
"Sad bi oni na mejdan izišli."
Istom care u besjedi bješe,
Miloš ide, a kulaša vodi
Do pred šator Srpskog car:Stjepana:
"Jel' slobodno, care gospodine,
"Da je idem na mejdan u polje?"
Veli njemu Srpski car Stjepane:
"Jest slobodno, mlađano Bugarče!
"Jest slobodno, al' nije prilike;
"Ako zgubiš mlada zatočnika,
"Čestita ću tebe učiniti."
Uzja Miloš pomamna kulaša,
Pa okrenu od b'jela šatora
Zametnuvši koplje naopako.
Govori mu Srpski car Stjepane:
"Ne nos', sinko, koplje naopako,
"Već okreni koplje u napredak;
"Jer će ti se smijati Latini."
Veli njemu Miloš Voinović:
"Čuvaj, care, ti gospodstva tvoga;
"Ako mene do nevolje bude,
"Ja ću lasno koplje okrenuti;
"Ako li mi ne bude nevolje,
"Doneti ga mogu i ovako."
Pa otide niz polje Leđansko;
Gledale ga Latinske đevojke,
Gledale ga, pak su govorile:
"Bože mili! čuda velikoga!
"Kakva je to careva zamjena?!
"Ta na njemu ni haljina nema.
"Veseli se, kraljev zatočniče!
"Nemaš na što sablje izvaditi,
"Nit' je imaš o što krvaviti."
U to doba dođe do šatora,
Đe zatočnik sjedi pod šatorom,
Za koplje je svezao dorata.
Veli njemu Miloš Voinović:
"Ustan' more, bijelo Latinče!
"Da junački mejdan dijelimo"
Al' govori bijelo Latinče:
"Id' odatle, crni Bugarine!
"Nemam o što sablje poganiti,
"Kad na tebe ni haljina nema."
Ražljuti se Miloš Voinović:
"Ustan' more, bijelo Latinče!
"Na tebe su pobolje haljine,
"S tebe ću ih na sebe obući."
Tad' Latinče na noge poskoči,
Pak posjede pomamna dorata,
Odmah ode poljem razigravat',
Miloš njemu stade na biljezi.
Baci koplje bijelo Latinče
Na Miloša u prsi junačke;
Miloš drži zlatna šestoperca,
Na njega je koplje dočekao,
Prebio ga na tri polovine.
Veli njemu bijelo Latinče;
"Čekaj malo, crni Bugarine!
"Loše su mi koplje podmetnuli,
"Dok otidem, da koplje prom'jenim."
Pak pobježe preko polja ravna.
Al' povika Miloš Voinović:
"Stani malo, bijelo Latinče!
"Milo bi ti bilo pobjegnuti."
Pak poćera po polju Latinče,
Doćera ga do Leđanskih vrata,
Al' Leđanska vrata zatvorena;
Pusti koplje Miloš Voinović,
Te prikova bijelo Latinče,
Prikova ga za Leđanska vrata,
Pak mu rusu odsiječe glavu,
Kulašu je baci u zobnicu;
Pa uvati njegova dorata,
Odvede ga caru čestitome:
"Eto, care, zatočnika glave."
Car mu dade blago nebrojeno:
"Idi, sinko, te se napij vina;
"Čestita ću tebe učiniti."
Tek što Miloš sjede piti vina,
Al' povika sa grada Latinče:
"Eto, care, pod Leđanom gradom
"Na livadi tri konja viteza,
"Pod sedlima i pod ratovima,
"I na njima tri plamena mača,
"Vrhovi im nebu okrenuti;
"Da preskočiš tri konja viteza:
"Ako li ih preskočiti ne ćeš,
"Ne ćeš izić', ni izvest' đevojke."
Opet viknu telal po svatov'ma:
"Nije l' majka rodila junaka
"I u svate caru opremila,
"Da preskoči tri konja viteza
"I na njima tri plamena mača?"
Taj se junak naći ne mogaše;
Al' eto ti mlada Bugarina
Pred šatora Srpskog car-Stjepana:
"Jel' slobodno, care gospodine!
"Da preskočim tri konja viteza?"-
"Jest slobodno, moje drago d'jete!
"Nego skini Bugar-kabanicu,
"Bog ubio onoga terziju,
"Koji ti je toliku srezao!"
Govori mu Miloš Voinović:
"Sjedi, care, pak pij rujno vino,
"Ne brini se mojom kabanicom;
"Ako bude srce u junaku,
"Kabanica ne će ništa smesti:
"Kojoj ovci svoje runo smeta,
"Onđe nije ni ovce ni runa."
Pa on ode u polje Leđansko;
Kada dođe do dobrijih konja,
On provodi svojega kulaša,
Pa kulašu svome progovara:
"Čekaj mene u sedlo, kulašu."
A on prođe s one druge strane,
Zaigra se preko polja ravna,
I preskoči tri konja viteza
I na njima tri plamena mača,
Ustavi se na svojem kulašu;
Pa on uze tri konja viteza,
Odvede ih Srpskom car-Stjepanu.
Malo vreme za tim postajalo,
Al' povika sa grada Latinče:
"Hajde sada, care Srbljanine!
"Pod najvišu kulu u Leđanu,
"Na kuli je koplje udareno,
"Na koplju je od zlata jabuka;
"Ti strijeljaj kroz prsten jabuku."
Miloš više ne šće ni čekati,
Već on pita cara čestitoga:
"Jel' slobodno, care gospodine!
"Da strijeljam kroz prsten jabuku?":
"Jest slobodno, moj rođeni sinko!"
Ode Miloš pod bijelu kulu,
Zape strjelu za zlatnu tetivu,
Ustrijeli kroz prsten jabuku,
Pak je uze u bijele ruke,
Odnese je caru čestitome.
Lijepo ga care obdario.
Malo vreme za tim postajalo,
Al' povika sa grada Latinče:
"Eto, care, pod bijelom kulom
"Izišla su dva kraljeva sina,
"Izveli su tri l'jepe đevojke,
"Tri đevojke, sve tri jednolike,
"I na njima ruho jednoliko;
"Idi poznaj, koje je Roksanda;
"Ako li se koje druge mašiš,
"Ne ćeš izić' ni iznijet' glave,
"A kamo li izvesti đevojke!"
Kad je care r'ječi razumijo,
On doziva Todora vezira;
"Idi, slugo, te poznaj đevojku."
Todor mu se pravo kunijaše:
"Nijesam je, care, ni viđeo,
"Jer su mi je po mraku izveli,
"Kada sam je ja prstenovao."
Car s' udari rukom po koljenu:
"Jao mene do Boga miloga!
"Nadmudrismo i nadjunačismo,
"Pak nam osta cura na sramotu!"
Kad to začu Miloš Voinović,
On otide caru čestitome:
"Jel' slobodno, care gospodine!
"Da ja poznam Roksandu đevojku?":
"Jest slobodno, moje drago d'jete!
"Al' je jadno u te pouzdanje;
"Kako ćeš ti poznati đevojku,
"Kad je nigda ni viđeo nisi?"
Al' govori Miloš Voinović:
"Ne brini se, care gospodine!
"Kad ja bijah u Šari planini
"Kod ovaca dvanaest hiljada,
"Za noć bude po trista janjaca,
"Ja sam svako po ovci poznav'o;
"Roksandu ću po braći poznati."
Veli njemu Srpski car Stjepane:
"Idi, idi, moje drago d'jete!
"Ako Bog da, te poznaš Roksandu
"Daću tebe zemlju Skenderiju
"U državu za života tvoga."
Ode Miloš niz polje široko,
Kada dođe, đe stoje đevojke,
Zbaci s glave Bugarsku šubaru,
Skide s leđa Bugar-kabanicu
(Zasija se skerlet i kadifa,
Zasjaše se toke na prsima
I zlaćene kovče na nogama:
Sinu Miloš u polju zelenu,
Kao jarko iza gore sunce),
Pak je prostre po zelenoj travi,
Prosu po njoj burme i prstenje,
Sitan biser i drago kamenje;
Tad' izvadi mača zelenoga,
Pa govori trima đevojkama:
"Koja je tu Roksanda đevojka?
"Nek savije skute i rukave,
Neka kupi burme i prstenje,
"Sitan biser i drago kamenje;
"Ako li se koja druga maši,
"Vjera moja tako mi pomogla!
"Osjeć' ću joj ruke do lakata."
Kad to čuše tri l'jepe đevojke,
Obje krajnje srednju pogledaše,
A Roksanda u zelenu travu;
Savi skute i svil'ne rukave,
Pak pokupi burme i prstenje,
Sitan biser i drago kamenje;
A đevojke dvije pobjegoše,
Ali Miloš uteć' im ne dade,
Veće obje uvati za ruke,
Sve tri vodi pred cara Stjepana,
Caru dade Roksandu đevojku,
I dade mu jednu uz Roksandu.
A treću je sebe ustavio.
Car Miloša među oči ljubi,
Al' još ne zna, tko je i otkud je.
Povikaše kićeni čauši:
"Spremajte se, kićeni svatovi!
"Vrijeme je dvoru putovati."
Spremiše se kita i svatovi,
Povedoše Roksandu đevojku.
Kad su bili malo iza grada,
Al' govori Miloš Voinović:
"Gospodine, Srpski car-Stjepane!
"Ovđe ima u Leđanu gradu,
"Ima jedan Balačko vojvoda,
"Ja ga znadem, i on me poznaje;
"Kralj ga rani sedam godin' dana,
"Da rašćera kićene svatove
"I da otme Roksandu đevojku;
"Sad će njega za nama poslati.
"Na Balačku jesu do tri glave:
"Iz jedne mu modar plamen bije,
"A iz druge ladan vjetar duva;
"Kad dva vjetra iz glava iziđu,
"Balačka je lasno pogubiti;
"Već vi id'te, vodite đevojku,
"Ja ću ovđe čekati Balačka,
"Ne bi li ga kako ustavio."
Otidoše kićeni svatovi,
Odvedoše lijepu đevojku,
Osta Miloš u gori zelenoj
I sa njime tri stotine druga.
Kad odoše svati iz Leđana,
Kralj doziva Balačka vojvodu;
"O Balačko, moja vjerna slugo!
"Možeš li se u se pouzdati,
"Da rašćeraš careve svatove
"I da otmeš Roksandu đevojku?"
Pita njega Balačko vojvoda:
"Gospodine, od Leđana kralju!
"Kakav bješe junak u svatov'ma,
"Što najveće otvori junaštvo?"
Veli njemu Leđanska kraljica:
"Slugo naša, Balačko vojvoda!
"Tu ne ima ni jednog junaka,
"Osim jednog crna Bugarina,
"I to mlado još golobradasto."
Al" govori Balačko vojvoda:
"Nije ono crni Bugarine,
"Već je ono Miloš Voinović,
"Ni car Stjepan njega ne poznaje,
"Al' ja njega odavna poznajem."
Veli njemu Leđanska kraljica.
"Idi slugo, Balačko vojvoda!
"Te mi otmi curu od Srbalja,
"A ja ću je tebe pokloniti."
Tad' Balačko spremi bedeviju,
Pa otrča drumom za svatovi
Sa šest stotin' Latinskih katana.
Kad su bili u gori zelenoj,
Kulaš stoji na drumu široku,
A za njime Miloš Voinović;
Viknu njega Balačko vojvoda:
"O Milošu! zar se mene nadaš?"
Pa on pusti jedan plamen modar,
Opali mu crnu međedinu;
A kad viđe, da mu ne naudi,
Onda pusti vjetra studenoga.
Tri puta se kulaš premetnuo,
Al' Milošu ništa ne dosadi;
Viknu Miloš iz grla bijela:
"Eto tebe, od šta se ne nadaš."
Pa on pusti zlatna šestoperca,
Koliko ga lako udario,
Iz bojna ga sedla izbacio,
Pak poteže koplje ubojito,
Pribode ga u zelenu travu,
Pak mu sve tri odsiječe glave,
Kulašu ih baci u zobnicu.
Tad' učini juriš u katane
Sa svojijeh tri stotine druga:
Odsjekoše tri stotine glava,
Pa odoše drumom za svatovi.
Kad stigoše cara i svatove,
Pred njeg' baci Balačkovu glavu,
Car mu dade hiljadu dukata.
Pa odoše bijelu Prizrenu:
Kad su bili kroz polje Kosovo,
Miloš hoće gradu Vučitrnu,
Pa govori Srpskom car-Stjepanu:
"Zbogom ostaj, moj mili ujače!
"Moj ujače, Srpski car-Stjepane!"
Tada se je care osjetio,
Da je ono Miloš Voinović,
Pa govori svojemu nećaku:
"Ta ti li si, dijete Milošu!
"Ta ti li si, moj mili nećače!
"Blago majci, koja te rodila,
"I ujaku, koji te imade!
"Za što mi se od prije ne kažeš?
"Nego sam te putem namučio
"I konakom, i gladi i žeđu."
Teško svuda svome bez svojega!
NAHOD MOMIR
Podiže se Srpski dar Stepane
Iz Prizrena mesta ubavoga,
Podiže se itar lov loviti
Do Veleza i vode Vardara;
S' sobom vodi osam vezirova
I Todora devetog vezira.
Lov lovio za petnaest dana,
Tako mu se sreća udesila,
Te od lova ništa ne ulovi:
Ni jelena ni košute mudre,
Ni od kaka sitnoga zverinja,
A kade se na trag povratio,
Nađe čedo u gori zelenoj
U vinovo lišće zavijeno,
A vinovom lozom povijeno,
A po licu listom pokriveno,
Da mu lice ne gori od sunca
Tom se čudi care gospodine,
Otkud čedo u gori zelenoj:
Il' je čedo dosadilo majci,
Te je njega ostavila majka;
Il' je kuma kumče iznjela,
Da car krsti i da ga dariva;
Il' su vile čedo podmetnule.
Staja care letnji dan do podne,
Ne bi l' gdi ko čedu izišao,
Al' ni koga čuti ni videti;
Car doziva Todora vezira:
"O Todore, moj mudri vezire!
"Odsednide od konja viteza,
"Te pogledaj ono čedo mlado;
"Ako čedo bude muška glava,
"Daj ga mene na konja viteza."
Todor vezir od konja odsede,
Te pogleda ono čedo mlado,
Tako caru dade Bog jedini,
Bog jedini i sreća careva,
Te je čedo bilo muška glava;
Caru g' Todor na konja dodaje,
Car je lepo čedo privatio
U skut desni kolaste azdije,
Tri put ga je licem celivao,
Pa ga zavi u maramu svil'nu,
I metnu ga sebe u nedarca:
"Blago mene do Boga višnjega!
"Bog mi dade sina iznenada,
"Mojoj Grozdi braca rođenoga,
"Moja Grozda vrlo brata željna,
"Bog joj dade brata iznenada."
Pa otide dvoru gospodskome.
Ta u prvo vreme jeste bilo,
Kad gospodar otkud dvoru dođe,
Ne izlazi sluga ni sluškinja,
Gospodaru konja da privati,
Već gospođa, koja je u dvoru;
Išetala carica Roksanda,
Pod carem je konja privatila:
"Car čestiti, dobro si došao!
"Jesi l' lepa lova ulovio?"
Car carici muško čedo dade,
A carica čedo privatila
U svilenu ubavu kecelju;
Carica se čedu obradova:
"Blago mene do Boga višnjega!
"Lepšega ti lova i ne tražim."
Odnese ga u gospodske dvore,
Prometnu ga kroz nedra svilena,
Da bi se dete od srca nazvalo ,
Okupa ga i nanegova ga;
Odneše ga Aranđela crkvi,
Okumiše Todora vezira,
Krsti Todor čedo mušku glavu,
Od milja mu lepo ime dade,
Lepo ime: Naode Momire.
Rani čedo carica gospođa,
Rani čedo i neguje lepo,
Kako svaka majka čedo svoje;
Raste dete Naode Momire:
Što deteta u veče omrkne,
Još toliko u jutru osvane,
Odrastao od petnaest ljeta,
Kao drugo od triest godina;
Sta se dobra konja privatati,
Dobra konja i svetla oružja.
Kudgod ide care gospodine,
Pored sebe vodi i Momira,
Pored sebe, kano kitu cveća;
Što on rekne, i car ne prekrati.
Mani biše devet vezirova.
Kad je bilo na cvetonosije
Zbor zborilo osam vezirova:
"Da falimo cara nebeskoga!
"Mi dvorismo cara od malena,
"Od malena pake do golema,
"I sede nam brade do pojasa,
"Ne mogosmo dobra izdvorši,
"Kako dete Naode Momire,
"Jedno mlado jučeranje dete,
"Kako s' lepa dobra dodvorilo!
"Kako bismo dete omrazili
"I sa svetlim carem zavadili?"
A besedi Todore vezire
(Kum neverni, vera ga ubila!):
"Braćo moja, osam vezirova!
"Ako ćemo izgubiti dušu,
"Lasno ćemo omrazit' Momira,
"Sa čestitim carem rastaviti:
"Kade bude u oči vaskrsa,
"Ostojimo to sveto večernje,
"Iziđemo iz bijele crkve,
"Vi uzmite svaki po čauša,
"Te vodite dvoru na večeru,
"Ja ću kuma Naoda Momira,
"Odvešću ga dvoru na večeru,
"Iznosiću trogodišnje vino
"I rakiju od sedam godina;
"Opojiću Naoda Momira,
"Odneću ga u careve dvore
"Na čardake gdi Grozdana spava,
"Metnuću ga sestrici na ruke,
"A sestra je svaka milostiva
"I na svoga brata žalostiva,
"Ona će ga lepše prigrliti;
"A kad bude na vaskrsenije,
"I budemo na jutrenji svetoj,
"Bude vreme celivat' 'vanđelje,
"Car će gledat' i desno i levo,
"Da s Momirom celiva 'vanđelje,
"Kad Momira ne bude u crkvi,
"Ja ću s carem celivat' 'vanđelje;
"Kad jutrenju svetu savršimo,
"Iziđemo iz bijele crkve,
"Car će onda mene zapitati:
""O Todore, kamo mi Momire?
""Što mi nije deteta u crkvi?
""Kod tebe je na večeri bilo,
""Na njega si navalio vino,
""Od vina ga ljuto boli glava,
""Te ne može u crkvu da dođe." "
"Vas četiri dušom podnesite,
"A četiri krivo svedočite:
""Momir ljubi sestru Grozdijanku.""
"Tako ćemo omrazit' Momira,
"Sa čestitim carem rastaviti."
Kad je bilo u oči uskrsa,
Večernje su sveto ostajali
I izišli iz bijele crkve,
Svaki vezir uze po čauša,
Todor uze Naoda Momira,
Odvede ga dvoru na večeru,
Pred njeg' nosi tregodišnje vino
I rakiju od sedam godina,
A u vino meša svako bilje,
Ponajviše benđeluka teška,
A na tvrdi sanak namenjuje,
Neka spava Naode Momire,
Dok ne svane II sunce ne grane
I dok bude doba leturđiji.
Opi s' dete, ništ' o sebi ne zna,
Naslonja se glavom na Todora,
Na svojega krštenoga kuma;
Todor uze dete u naručje;
Odnese ga u dvore careve,
Na čardake gdi devojka spava,
I metnu ga Grozdani na ruku,
A sestra je svaka milostiva
I na svoga brata žalostiva,
Ona ga je lepše prigrlila.
Po tom malo vreme postajalo,
Petli peše, klepala ud'riše,
Sveštenici staše na jutrenje,
Sva gospoda podrani u crkvu
I pred njima Srpski car Stepane.
Jutrenju su svetu ostajali,
Dođe vreme celivat' 'vanđelje,
A car gledi i desno i levo,
Ne bi l' gdigod vidio Momira,
Da sa njime celiva 'vanđelje;
Onda priđe Todore vezire,
Te sa carem celiva 'vanđelje.
Kad jutrenju svetu savršili,
I izišli iz bijele crkve,
Pa pred crkvom seli u stolove,
Onda care poče besediti:
"O Todore! kamo mi Momire?
"Što mi nije deteta u crkvi?
"Kod tebe je bilo na večeri,
"Na njega si navalio vino,
"Od vina ga ljuto boli glava,
"Te ne može u crkvu da dođe?"
Onda poče Todor besediti;
"Car čestiti, sunce ogrejano!
"Ti Momira držiš i Grozdanu,
"Rođenoga brata i sestricu;
"Momir ljubi sestru Grozdijanku."
Tad' govori Srpski car Stepane:
Muč', Todore, mukom se zamuk'o!
"Nij' istina, što na dete kažeš,
"Tako mi se ne delilo meso
"Za života od moji kostiju
"Ja ne delim Momir' i Grozdanu!
"Rođeni su bratac i sestrica."
Povikaše osam vezirova:
Četvorica dušom podnesoše,
A četiri krivo svedočiše:
"Jeste, care, Bog i njina duša!
"Jeste, care, današnjeg nam dana!
"Jeste, care, umrlog nam časa!
"Momir ljubi sestru Grozdijanku,
"I sad spava s njome na čardaku!"
Rasrdi se Srpski car Stepane,
Od ljutine aljinu razdera,
Od žalosti grozne suze proli:
"Ej Momire, ej žalosti moja!
"Ej Momire, lepa kito cveća!
"Teško mene, ja izgubi tebe!"
Pak namače dva dželata mlada:
"Brzo id'te, dva dželata mlada,
"Na čardake, gdi Grozdana spava,
"Uvatite Naoda Momira,
"Vodite ga, te ga obesite
"U gradini o suvoj davini,
"Štono se je drvo osušilo
"Ima vreme tri godine dana,
"Niti lista niti cvetom cvati."
Otidoše dva dželata mlada,
Ali Momir na čardaku spava,
Kod njeg' sedi sestra Grozdijanka,
Nad njim maše granom bosiljkovom,
Svome bratu čini lepa lada,
Da joj bratac mamuran pospava.
Tu dođoše dva dželata mlada,
Namkoše mu gajtan oko vrata;
Kad to vide gospođa devojka,
Ona pisnu, kao zmija ljuta,
Ud'ri licem o zemljicu čarnu,
A Momir se trže iza sanka,
Oči metnu, pogleda nada se,
Te ugleda dva dželata mlada,
Pa i stade Bogom bratimiti:
"Bogom braćo, dva dželata mlada!
"Nemojte me odma obesiti,
"Vodite me caru roditelju,
"Da ja pitam roditelja moga,
"Za što mene oće da obesi,
"Šta li sam mu sagrešio ljuto;
"A sva moja braća i družina
"Raduje se svetom vaskrsenju,
"Mene baba oće da obesi
"Na znan danak na vaskrsenije!"
Dželati su, al' su milostivi,
Oni staše suze prosipati
Na Momira mlada gledajući;
Vode njega caru roditelju.
Kad Momira caru dovedoše,
Pisnu dete, kao zmija ljuta,
Pade caru preko svil'na krila,
Ljubi cara po nedri svileni:
"Svetli care a moj roditelju!
"Što sam tebe, babo, sagrešio,
"Te me danas oćeš da obesiš,
"Na znan danak na vaskrsenije?
"Sva se moja braća i družina
"Sad raduje svetom vaskrsenju,
"A ti mene oćeš da obesiš!
"A što sam ti sagrešio babo?"
A car ništa, veće suze proli:
"Ej Momire, ej žalosti moja!
"Teško mene, ja izgubi tebe;
"Mene kaže devet vezirova,
"Da ti ljubiš sestru Grozdijanku;
"Tako mi se ne delilo meso
"Za života od moji kostiju,
"Ja ne delim tebe i Grozdanu!
"Rođeni ste bratac i sestrica.
"Ej Momire, ej žalosti moja!"
A besedi Naode Momire:
"Ima, babo, čitav mesec dana,
"Kako nisam sestrice vidio
"Razma sinoć u zelenoj bašči,
"Kad je brala s devojkama cveće,
"S njome, babo, tridest devojaka,
"Sretosmo se na baščeni vrati,
"Ja njoj dado struk rumene ruže,
"Ona mene struk bela bosiljka,
"Te se, babo, menovasmo cvećem
"Za miloštu bratac i sestrica,
"Za miloštu, za sramotu nije."
Tede care njemu da veruje,
Al' povika devet vezirova:
"Čuješ Bože, vidiš li sabore!
"Car veruje detetu jednome,
"Ne veruje devet vezirima,
"Bijelije brada do pojasa!"
Nema kuda Srpski car Stepane,
Već namače dva dželata mlada:
"Ajd', dželati, te ga obesite
"U gradini o suvoj davini."
Povedoše g' dva dželata mlada;
Al' se moli Naode Momire:
"Bogom braćo, dva dželata mlada!
"Vodite me carici materi,
"Da mi prosti i muku i ranu:
"Ranu njenu, što me je ranila;
"Muku njenu, što je promučila,
"Dok je mene ona odranila."
Dželati ga ne kteli slušati,
Već ga vode u novu gradinu,
U gradinu pod suvu davinu,
Štono se je drvo osušilo
Ima veće tri godine dana,
Niti lista niti cvetom cvati;
Obesiše Naoda Momira.
To iz dvora niko ne vidio,
Već vidila sestra Grozdijanka,
Ispred dvora s visoka čardaka,
Pa utire suze od obraza,
Ona ide svojoj staroj majci;
"Odeni me, moja stara majko,
"Obuci me, štogod lepše možeš,
"Danas jeste svetlo vaskrsenje,
"Devojke me u kolo zazivlju."
To carica jedva dočekala,
Obuče je, štogod lepše može,
Baš kan' da je oće da udaje;
Ne će ići žalosna Grozdana,
Ne će ići mlada međ' devojke,
Već ukrala svilene gajtane,
Pa otide bracu u gradinu,
U gradinu pod suvu davinu;
Kad je vid'la braca obešena,
Ud'ri licem o zemljicu čarnu,
Pa zapišta, kao zmija ljuta,
Pa s' i ona mlada obesila
O davini o drugojzi grani,
Za života jošte za svojega
Desnom rukom braca zagrlila.
Glas dopade carici Roksandi:
"Zlo si sela, gospođo carice!
"Oboje ti dece obešeno,
"Obešen ti Momir i Grozdana."
A zapišta carica Roksanda,
Ona ide caru čestitome,
Pade caru preko svil'na krila,
Pa ga ljubi po nedri svileni:
"Za što, care, ogrejano sunce
"Za št' obesi dvoje dece naše,
"Nama, care, našu omladinu,
"Omladinu i obradovanje?"
A car žali Naoda Momira,
Za Grozdanu ništa i ne znade,
Pa besedi gospođi carici:
"Nisam tebe decu izvešao,
"Obesilo devet vezirova,
"Obesilo Naoda Momira."
Al' govori carica gospođa:
"Čuješ li me, svetla kruno moja!
"Jal' izvešaj devet vezirova,
"Jali ću se i ja obesiti
"O davini o trećojzi grani
"A kod ono dvoje dece moje;
"Ja dušmana gledati ne mogu,
"Da mi ode dušmani po svetu."
Nema kuda Srpski car Stepane,
Već namače do devet dželata,
Te izveša devet vezirova
Proću crkve o jeli zelenoj.
Po tom malo vreme postajalo,
Pa se diže care i carica
A od njine velike žalosti,
Te odoše u novu gradinu,
U gradinu pod suvu davinu;
Što da vide? čuda neviđena!
Davina se suva pomladila
I zelenim ulistala listom
I bijelim ucvatila cvetom,
Oboje se dece psvetilo,
Posveti se Momir i Grozdana;
Pa odoše pod jelu zelenu,
Al' zelena usanula jela,
Pocrnilo devet vezirova,
A najviše Todore vezire,
Kum neverni, vera ga ubila'
Pod njima se zemlja provalila.
Car namače dva dželata mlada,
Otkida i jednog po jednoga,
Te i baca dole u bezdanu:
"Idi tamo sa zemlje nepravdo!"
Stade care prosipati blago,
Te sarani dvoje dece svoje.
Na Momiru zelen bor nikao,
Na Grozdani vinova lozica,
Savila se loza oko bora,
K o sestrina oko brata ruka.
BAN MILUTIN I DUKA HERCEGOVAC
Često knjige zemlju prehođahu,
Ni ko znade, kuda, ni otkud su.
Knjige idu od Prizrena grada,
Od Srpskoga silna car:Stevana,
Na Požegu banu Milutinu,
'Vako care banu govoraše:
"Slugo moja, bane Milutine!
"Opremi se u bijelu dvoru,
"Povedi mi trideset delija
"Od tvojega ravna Dragačeva,
"Hajde šnjima ka Prizrenu gradu,
"Jer hoćemo, bane, vojevati
"Na daleko u zemlju Bugarsku
"Na Mijajla kralja Bugarskoga;
"Tamo ćemo, bane, začamati,
"No se spremi za tri godinice."
Dođe knjiga u Požegu ravnu
Na koljeno banu Milutinu.
Kada bane knjigu proučio,
Ud'riše mu suze od očiju,
A gleda ga ljuba Ikonija,
Pa mu tiho mlada govorila:
"Gospodaru, bane Milutine!
"Otkud knjiga, od koga li grada?
"Što l' je učiš, a suze proljevaš?"
Veli njojzi bane Milutine:
"Ču l' me dušo, ljubo Ikonija!
"Ova j' knjiga od Prizrena grada,
"Od našega silna car:Stevana;
"Car me zove na njegovu vojsku
"Na daleko u zemlju Bugarsku
"Na Mijajla kralja Bugarskoga,
"Kaže, ljubo, za tri godinice,
"Da će biti boja s Bugarima.
"No ču li me, ljubo Ikonija!
"Gledaj mene prebijele dvore,
"Nemoj moje dvore opustiti;
"Pazi mene dva nejaka sina,
"Udomi mi sestricu Jelicu
"U lijepu varoš Đakovicu;
"Kopaj mene devet vinograda
"U Banjici i u Atenici,
"U Loznici i u Pakovraću;
"A čuvaj mi devet vodenica
"Niz Bjelicu i niz Moravicu;
"Gledaj našu slavnu zadužbinu
"Pod Banicom crkvu Ježevicu;
"Čekaj mene za tri godinice,
"Dok se vratim iz zemlje Bugarske."
A kad bane ljubi naručio,
Opremi se na carevu vojsku,
On povede trideset delija,
Ode pravo uz vodu Moravu,
Dokle s' primi lomna Vlaha Starog,
A odatle u Sjenicu ravnu,
Od Sjenice u polje Kosovo,
Od Kosova uz Šaru planinu,
Dokle dođe u Prizrena grada.
Ali care vojsku podigao
I pošao niz vodu Bistricu,
Sustiže ga bane Milutine
Na onome Golešu planini;
Tu se bane s carem sastanuo
I za lako zdravlje upitao
I sretna mu puta čestitao.
A veli mu silan car-Stevane:
"Slugo moja, Milutine bane!
"Ako mene Bog i sreća dade,
"Te dobijem kralja Bugarina,
"Hoću tebe, slugo, pokloniti
"U državu zemlju Bosnu slavnu,
"Da banuješ i da gospoduješ,
"Milutine, za života tvoga."
Pa s' otale vojska okrenula,
Niz Srbiju ka zemlji Bugarskoj.
Kad dođoše u zemlju Bugarsku,
Dočeka ih kralju Mijailo
Ukraj Laba ukraj vode ladne.
Tu se kralje s carem udario,
Bili su se tri bijela dana.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Loša kralju sreća preskočila,
Te se kralje s carem susretnuo,
No ga dobro Stevo dočekao,
Na dobru ga konju poćerao,
Sustiže ga u po polja ravna,
Sabljom manu, ods'ječe mu glavu,
Porobi mu silovitu vojsku,
A on sjede u zemlju Bugarsku,
I umiri zemlju Bugariju.
No za dugo care začamao,
Kažu, brate, za tri godinice,
Začamao u zemlji Bugarskoj,
I sa šnjime bane Milutine.
No da vidiš mlade banovice!
Tu ne prođe ni godina dana,
Ona bana s vojske ne čekaše:
Batali mu prebijele dvore,
Opusti mu devet vinograda.
Rasprodade devet vodenica,
Poruši mu crkvu Ježevicu,
Ne udade sestricu Jelicu,
Ne pazi mu dva nejaka sina;
Nego piše list knjige bijele,
Te je šilje u Hercegovinu,
Na koljeno Duki Hercegovcu:
"Ču li mene, Duka Hercegovče!
"Ti pokupi kićene svatove,
"Šnjima hajde u Požegu ravnu
"A mojemu dvoru bijelome,
"Te me uzmi za vijernu ljubu,
"Jer sam mlada danas ostanula,
"Ta banica mlada, udovica,
"A bane je mene poginuo
"Vojujući u zemlji Bugarskoj;
"No se nemoj, Duka, zatrajati,
"Jer me prose mlogi prosioci."
Na brzo mu knjigu opravila.
A kad Duki sitna knjiga dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže.
On ne kupi kićenijeh svata,
Već se spremi na bijeloj kuli,
Ud'ri na se dibu i kadivu,
Pa se skide niz bijelu kulu,
Ode pravo u donje podrume,
Te opremi debela kulaša,
Pa se njemu na ramena baci,
Ode pravo preko Bosne slavne
Dokle stiže Drini valovitoj,
Zdravo Drinu vodu prebrodio,
A maši se lomna Vlaha Starog
Dokle dođe do Užica grada,
Pa se spusti u Požegu ravnu
Ka banovu dvoru bijelome,
Pred dvorom mu odsjede kulaša,
A srete ga gospođa banica,
Ruke šire, u lica se ljube,
Uzeše se za bijele ruke,
Otidoše na tanke čardake,
Ugosti ga gospođa banica
Sa šećerli kavom i rakijom,
Pa doziva svoje vjerne sluge,
Ovako im mlada govorila:
"Čujete l' me, moje vjerne sluge!
"Pazite mi moga gospodara,
"Gospodara, Duku Hercegovca,
"Bolje nego starog Milutina."
Tako stade za petnaest dana,
Dok se spremi mlada banovica,
Pa pokupi sve banovo blago,
Odnese mu svijetlo oružje,
Odvede mu dva konja viteza,
Zarobi mu dva nejaka sina
I sa šnjima sestricu Jelicu,
Ode s Dukom u Hercegovinu.
Tako bilo, za dugo ne bilo,
Glas otide od usta do usta,
Dokle začu bane Milutine,
A on skoči na noge lagane,
Ode pravo caru čestitome,
Na jutru mu nazva dobro jutro,
A bolje mu care privatio:
"Dobro dođe bane Milutine!
"Što si, bane, tako uranio?
"A što li si, sine, neveseo?"
Poklanja se bane do zemljice,
Ljubi caru ruku i koljeno,
Pa mu ode smjerno govoriti:
"Gospodaru, silan car:Stevane!
"Evo ima četiri godine,
"Kako s tobom, care, vojujemo
"Po Bugarskoj po zemlji prokletoj,
"A moje sam dvore ostavio
"I banicu ljubu Ikoniju,
"Pa sad čujem, da se preudala,
"I b'jele mi dvore poharala
"Sa nekakim Dukom Hercegovcem,
"Dva mi mlada zarobili sina
"I Jelicu moju milu seju,
"Sve odveo u Hercegovinu,
"Moje b'jele dvore batalio;
"Ostalo mi devet vinograda
"Nerezani i neokopani,
"Ne melje mi devet vodenica,
"No ih kuja svijeh rasprodala,
"Porušila moju zadužbinu,
"Ta lijepu crkvu Ježevicu;
"No ti s' molim, mili gospodaru!
"Pusti mene do bijela dvora,
"Da obiđem prebijele dvore,
"Da povratim moje mlogo blago
"A i moja dva nejaka sina
"I sestricu Jelicu đevojku;
"Da s' osvetim Duki zulumćaru,
"Da mu vratim žalost za sramotu."
Kad je care bana saslušao,
Onda njemu 'vako govorio:
"Priustav' se, bane Milutine,
"Da ti dadem sićana vermana,
"Što sam tebe, bane, poklonio
"Zemlju Bosnu u tvoju državu."
Kad je bane cara saslušao,
Prikloni se do zelene trave,
Poljubi ga u skut i u ruku,
Pa pričeka tri bijela dana.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Car mu dade sićana vermana,
Pa s' otale bane podigao,
Ode pravo kroz zemlju Bugarsku,
Dokle dođe do Kruševca grada,
A otale uz vodu Moravu,
Dokle bane dođe pod Jelicu,
Pod Jelicu u selo Banjicu,
Te ogleda svoje vinograde;
Pa se vati ravna Dragačeva,
Stiže bane pitomoj Požezi
A svojemu dvoru bijelome;
Al mu b'jeli dvori potavnili,
Polupani srčali pendžeri,
Obaljeni visoki čardaci,
Oburvati duboki podrumi,
Porušena mermerli avlija,
Obaljena demirli kapija;
U dvoru mu nigđe nikog nema,
Osim bolan sluga Milovane;
Pita njega bane Milutine:
,O Boga ti, moja vjerna slugo!
"Ko pohara moje b'jele dvore?
"Ko l' odvede dva nejaka sina
"I Jelicu moju milu seju?
"Ko l' pokupi iz riznice blago?
,Ko l' odvede konje iz arova?
"Ko l' odnese svijetlo oružje
"I odvede ljubu Ikoniju?"
Veli njemu sluga Milovane:
"Gospodaru, Milutine bane!
"Sve ti, bane, ljuba poharala
"Sa kurvićem Dukom Hercegovcem;
"Sve odnese u Hercegovinu,
"Da se slavi Duka zulumćaru
"Na sramotu tebe i tvojima."
A kad bane slugu saslušao,
On se maši rukom u džepove,
Dade njemu dvanaest dukata:
"Naj to tebe, slugo Milovane,
"Te se rani i oda zla brani,
"Dok se vratim iz Hercegovine."
Pa okrenu pomamna đogina,
Ode pravo preko Vlaha Starog
Doke stiže u Hercegovinu
B'jeloj kuli Duke Hercegovca;
Ali Duke doma ne bijaše,
No otiš'o ka Trojici crkvi
I odveo ljubu Ikoniju;
U dvoru mu nikog ne bijaše,
Do banova dva nejaka sina.
Goli, bosi stoje u avliji
I meću se kamena s ramena,
Pa govori mlađi starijemu
"Udri, brate, ako bolje možeš."
A stariji mlađem govorio:
"Kako ću ti, brate, odbaciti,
"Kad se nisam vinom pričestio
"Ni bijelim ljebom naranio,
"Od kako sam baba izgubio?"
Kad to čuo bane Milutine,
Ud'riše mu suze od očiju,
Ugna đoga u mermer-avliju,
Opazi ga dvoje đece ludo,
Pa pobježe u bijele dvore,
Te kazuju svojoj miloj tetki:
"Teto naša, Jelice đevojko!
"Neko dođe u mermer avliju,
"I on jaše đoga babovoga!"
A kad čula Jelica đevojka,
Te iziđe pred bijele dvore,
Odmah pozna svoga mila brata,
Pa mu pade mlada oko vrata,
Roni suze niz bijelo lice;
A tješi je bane Milutine:
"Nemoj, sestro, više tugovati!
"Ta dosta si mlada tugovala
"U rukama Duke zulumćara."
Te s' đevojka malo utješila,
Dovede mu dva nejaka sina,
Ode bane đecu milovati,
A Jelici tiho govoriti:
"Otvori mi prebijelu kulu."
Al' mu sestra tiho otgovara:
"Kučka jedna, a ne snaha moja,
"Od kule je ključe odnijela,
"I otišla s Dukom zulumćarom
"Ka Trojici prebijeloj crkvi."
Kad je bane sestru saslušao,
On podviknu trideset delija,
Te na kuli obiše kapiju.
Ban se penje na bijelu kulu,
Te otvara popete sepete,
Nađe bane đečine haljine:
Od kadive zelene dolame,
I nađe im tanke preobuke,
On obuče dva nejaka sina
I Jelicu svoju milu seju,
Pa on obi Dukine podrume,
Napoji ih vinom crvenijem,
A narani ljebom bijelijem,
Pa ih posla u mermer-avliju,
Da s' igraju mladi po avliji,
A on sakri konje u podrume,
A delije na bijelu kulu;
Ode gledat' sa bijele kule,
Šta mu đeca po avliji rade,
I šta će im Duka učiniti,
Kada s ljubom u avliju dođe.
Malo bilo, za Dugo ne bilo,
Al' eto ti Duke Hercegovca
Sa njegovom ljubom Ikonijom;
Kako viđe dva banova sina,
On potrže pletenu kandžiju,
Ode ćerat' đecu po avliji.
Ali skoči bane sa čardaka,
Viknu bane trideset delija,
Opkoliše Duku zulumćara,
Šćahu njega živa uvatiti;
No se ne da Duka uvatiti,
Trže sablju u desnicu ruku,
Dvije banu pogubio sluge.
Kad to viđe bane Milutine,
On udari Duku zulumćara
Sa svojijem pernim buzdovanom,
Udari ga u čelo junačko,
Duka pade u zelenu travu,
Duka pade, a bane dopade,
Koliko mu krvi žedan bješe,
Sabljom manu, ods'ječe mu glavu
To kad viđe ljuba Ikonija,
Stade bjegat' mlada niz avliju,
Ne dadoše dva banova sina,
Veće odmah kuju uvatiše,
U ruke je banu dodadoše.
Bane viknu na svoje delije,
Donesoše b'jelu krpu platna,
Zališe je lojem i katranom,
Pa uviše kuju Ikoniju
Savrh glave do zelene trave,
Pa on sjede piti rujno vino,
A njoj rusu kosu zapališe.
Kad dogore dolje do očiju,
Ona s' moli banu Milutinu:
"Gospodaru, bane Milutine!
"Ne daj, bane, tvoje oči čarne,
"Dosta si ih puta poljubio."
Ali veli bane Milutine:
"Dok ljubio, dotle i branio,
"Sad nek brani Duka zulumćaru
Kad dogore do bijelih dojki,
Ona zove dva nejaka sina:
"Đeco moja, ako Boga znate!
"Vi ne dajte dvije b'jele dojke,
"Dosta su vas ml'jekom zadojile
"I ludijeh do sad odranile."
Ali veli dvoje đece ludo:
"Jesu, majko, al' je skupo stalo
"Ta dvoreći Duku zulumćara
"Goli, bosi za tri godinice."
Tako zgore kučka Ikonija
Savrh glave do zelene trave.
Bane skoči od zemlje na noge,
Te Dukinu poharao kulu,
Odnese mu blago i oružje,
I odvede konje i sokole,
Zapali mu prebijele dvore,
Pa otide novoj banovini,
Štono mu je care poklonio
Vojujući po zemlji Bugarskoj;
Namjesti se bane Milutine
U Maglaja bijeloga grada.
Tu mu dođe zemlja Bosna slavna,
I od Bosne tridest kapetana,
Te se mladi banu pokloniše.
Ban udade sestricu Jelicu
U pitomu varoš Đakovicu
Za sokola Brđanina Pavla,
A oženi dva nejaka sina
S preko mora otud od Latina:
Steče bane mloge prijatelje.
Bog mu dao sa životom zdravlje!
Nama, braćo, na sretno veselje!
To velimo, da se veselimo,
Ne bi li nas i Bog veselio!
ŽENIDBA KNEZA LAZARA
Vino pije silan car Stjepane
U Prizrenu gradu bijelome,
Vino služi vjeran sluga Lazo,
Pa sve caru čašu preslužuje,
A na cara krivo pogleduje
Care pita vjerna slugu Laza:
"Oj Boga ti, vjeran slugo Lazo!
"Što te pitam, pravo da mi kažeš:
"Što ti mene čašu preslužuješ?
"Što l' na mene krivo pogleduješ?
"Ali ti je konjic ološao?
"Ali ti je ruho ostarilo?
"Al" t' je malo golijemna blaga?
"Šta t' je malo u dvoru mojemu?"
Njemu veli vjeran sluga Lazo:
"Voljan budi, care, na besjedi!
"Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
"Nije mene konjic ološao,
"Niti mi je ruho ostarilo,
"Nit' je malo golijemna blaga;
"Svega dosta u dvoru tvojemu;
"Voljan budi, care, na besjedi!
"Kad me pitaš, pravo da ti kažem.
"Koje sluge poslije dođoše,
"Sve se tebe sluge udvoriše,
"Sve si sluge, care, iženio,
"A ja ti se udvorit' ne mogoh,
"Mene, care, ne kće oženiti
"Za mladosti i ljepote moje."
Besjedi mu silan car Stjepane:
"Oj Boga mi, vjeran slugo Lazo!
"Ja ne mogu tebe oženiti
"Svinjaricom ni govedaricom,
"Za te tražim gospođu đevojku,
"I za mene dobra prijatelja,
"Koji će mi sjesti uz koljeno,
"Sa kojim ću ladno piti vino.
"Po ču li me, vjeran slugo Lazo!
"Ja sam za te našao đevojku,
"I za mene dobra prijatelja,
"U onoga stara Jug-Bogdana,
"Milu seju devet Jugovića,
"Baš Milicu milu mljezinicu:
"No se Jugu pomenut' ne smije,
"Nije lasno njemu pomenuti,
"Jer je Bogdan roda gospodskoga,
"Ne će dati za slugu đevojku;
"No ču li me, vjeran slugo Lazo!
"Danas petak, a sjutra subota,
"Preko sjutra svijetla neđelja,
"Poći ćemo u lov u planinu,
"Pozvaćemo stara Jug-Bogdana,
"Šnjim će poći devet Jugovića,
"Ti ne idi u planinu, Lazo,
"No ostani kod bijela dvora,
"Te gotovi gospodsku večeru;
"Kad dođemo iz lova planine,
"Ja ću svraćat' Juga na večeru,
"A ti svraćaj devet Jugovića.
"Kad sjedemo za stolove zlatne,
"Ti navali šećer i rakiju,
"Pa donesi crveniku vino.
"Kad se ladna napijemo vina,
"O svačem će Juže besjediti,
"Kako koji dobar junak jeste,
"Iznijeće knjige staroslavne,
"Da kazuje pošljednje vrijeme;
"Ti kad čuješ, vjerna slugo Lazo,
"A ti trči na tananu kulu,
"Te donesi onu čašu zlatnu,
"Štono sam je skoro kupovao
"U bijelu Varadinu gradu
"Od đevojke mlade kujundžinke,
"Za nju dao tovar i po blaga;
"Nasluži je crvenijem vinom,
"Pokloni je staru Jug-Bogdanu,
"Tade će se Bogdan zamisliti,
"Čim će tebe, Lazo, darivati,
"Te ću njemu onda pomenuti
"Za Milicu ćercu mljezinicu."
Prođe petak i prođe subota;
Rano dođe svijetla neđelja,
Care pođe u lov u planinu,
I pozvaše stara Jug-Bogdana,
S Jugom pođe devet Jugovića,
Otidoše u lov u planinu.
Lov loviše po gori zelenoj,
Ni dobiše, ni šta izgubiše,
No se svome povratiše dvoru,
Preda njih je išetao Lazo;
Care svraća Juga na večeru,
Lazo svraća devet Jugovića.
Kad sjedoše za stolove zlatne:
Uvrh sovre silan car Stjepane,
A do njega stari Jug Bogdane,
A do Juga devet Jugovića,
Njima služi vjeran sluga Lazo;
On navali šećer i rakiju,
Pa donese crveniku vino.
Kad se ladna napojiše vina,
O svačemu staše besjediti,
Kako koji dobar junak jeste;
Jug izvadi knjige staroslavne,
Te kazuje pošljednje vrijeme:
"Vidite li, moja braćo krasna!
"Vidite li, kako knjiga kaže:
"Nastanuće pošljednje vrijeme,
"Nestanuće ovce i pšenice
"I u polju čele i cvijeta;
"Kum će kuma po sudu ćerati,
"A brat brata zvati po megdanu."
Kad to začu vjeran sluga Lazo,
On otrča na tananu kulu,
Te donese onu čašu zlatnu,
Nasluži je crvenijem vinom,
Pokloni je staru Jug-Bogdanu,
Bogdan primi zlatnu kupu vina,
Kupu primi a piti je ne će,
Misli Bogdan, šta je i kako je,
Čime li će darivati Laza.
Jugu veli devet Jugovića:
"O naš babo, stari Jug-Bogdane!
"Što ne piješ zlatnu kupu vina,
"Štono ti je poklonio Lazo?"
Veli njima stari Jug Bogdane:
"Đeco moja, devet Jugovića!
"Ja ću lasno piti kupu vina,
"Nego mislim, moja đeco draga,
"Čime ću ja darivati Laza."
Jugu veli devet Jugovića:
"Lasno ćeš ga darivati, babo:
"U nas dosta konja i sokola,
"U nas dosta pera i kalpaka."
Tad' govori silan car Stjepane:
"Ima Lazo konja i sokola,
Lazo ima pera i kalpaka;
"Lazo toga ne će ni jednoga,
"Lazo hoće Milicu đevojku,
"Baš Milicu milu mljezinicu,
"Milu seju devet Jugovića."
Kad začuše devet Jugovića,
Poskočiše na noge lagane,
Potegoše mače kovrdine,
Da pogube cara u stolici.
Moli im se stari Jug Bogdane:
"Nete, sinci, ako Boga znate!
"Ako danas cara pogubite,
"Na vama će ostanuti kletva;
"Dok izvadim knjige staroslavne,
"Da ja gledam, sinci, u knjigama,
,Jel' Milica Lazu suđenica."
Knjige uči stari Jug Bogdane,
Knjige uči, grozne suze roni:
"Nete, sinci, ako Boga znate!
"Milica je Lazu suđenica,
"Na njemu će ostanuti carstvo,
"Sa njome će carovati Lazo
"U Kruševcu kod vode Morave."
Kad to začu silan car Stjepane,
On se maši rukom u džepove,
Te izvadi hiljadu dukata,
I izvadi od zlata jabuku,
U jabuci tri kamena draga,
Obilježje Milici đevojci.
SMRT DUŠANOVA
Pobolje se Srpski car Stjepane
U Prizrenu mjestu pitomome,
Pobolje se, umrijeti hoće.
Kad to viđe carica Roksanda,
Perom piše, kako muška strana,
Ona piše tri, četiri knjige,
Pošilje ih na četiri strane
Po svoj njinoj redom carevini,
Svu gospodu po redu poziva:
"Čujete li, sva naša gospodo!
"Teško bolan Srpski car Stjepane,
"Bolan jeste, umrijeti hoće;
"No hajdete u Prizrena grada,
"Ne bi l' cara u životu našli,
"Da čujete, šta će naručiti,
"I na kom' će carstvo ostaviti."
Kad se take knjige rasturiše,
Sva gospoda redom razumjela,
Hitro idu, kako koji može,
Svi odoše u Prizrena grada
Kod silnoga Srpskog car:Stjepana,
Zatekoše cara u životu;
Kod njega se sva gospoda sasta,
I tu dođe Vukašine kralje,
Diže cara sa svil'na dušeka,
Prisloni ga u naručje svil'no,
Pa nad njime grozne suze roni.
Pogleduje Srpski car Stjepane,
Pogleduje svu redom gospodu,
Pogleduje, pake progovara:
"Mili kume, Vukašine kralje!
"Amanet ti moja carevina!
"I amanet svi moji gradovi!
"I amanet sve moje vojvode
"Po svoj mojoj redom carevini!
"I amanet moj nejak Urošu
"U kol'jevci od četrdest dana!
"Caruj, kume, za sedam godina,
"Osme podaj mojemu Urošu."
Al' govori Vukašine kralje:
"Mili kume, Srpski car-Stjepane!
"Nije za me tvoja carevina,
"Ja ne mogu, kume, carovati;
"Jer ja imam sina samovoljna,
"Sika moga, Kraljevića Marka,
"Kudgođ ide, nikoga ne pita,
"Đegođ sjedne, svuđe pije vino,
"A sve radi kavgu da ogradi."
Reče njemu Srpski car Stjepane:
"Mili kume, Vukašine kralje!
"Kad ja zaptih sve moje vojvode
"Po svoj mojoj redom carevini,
"A ti ne mo'š, koga si rodio?
"No amanet moja carevina!
"I amanet svi moji gradovi!
"I amanet sve moje vojvode
"Po svoj mojoj redom carevini!
"Amanet ti nejaki Urošu
"U kol'jevci od četrest dana!
"Caruj, kume, za sedam godina,
"Osme podaj mojemu Urošu."
To govori Srpski car Stjepane,
To govori, a s dušom se bori;
To izusti, laku dušu pusti.
On carova šesnaest godina;
Koliko je zulum postavio,
Što nošaše raja sirotinja,
Što nošaše od svile haljine,
Tad' obuče suknene haljine.
Mladi Uroš soja gospodskoga
Dovati se snage i pameti,
Pa doziva staru svoju majku:
"Mati moja, carice Roksanda!
"Daj mi, majko, komad ljeba babov.
Stara njemu majka govorila:
"Čuješ li me, moj mladi Urošu!
"Ima ljeba, no je u drugoga,
"Baš u kuma Vukašina kralja:
"Kade ti je babo počinuo,
"Na samrti carstvo naručio
"Baš na kuma Vukašina kralja,
"Da caruje za sedam godina,
"Osme tebe da predade carstvo;
"On caruje šesnaest godina."
UROŠ I MRNJAVČEVIĆI
Sastala se četiri tabora
Na ubavu na polju Kosovu
Kod bijele Samodreže crkve:
Jedno tabor Vukašina kralja,
Drugo tabor despota Uglješe,
Treće tabor vojevode Gojka,
A četvrto carević:Uroša;
Carevi se otimlju o carstvo,
Među se se hoće da pomore,
Zlaćenima da pobodu noži,
A ne znadu, na kome je carstvo.
Kralj Vukašin veli: "Na mene je;"
Despot Uglješ: "Nije, neg' na mene;"
Vojvod' Gojko: "Nije, neg' na mene;"
Ćuti nejak carević Urošu,
Ćuti d'jete, ništa ne besjedi,
Jer ne smije od tri bratijenca,
Bratijenca, tri Mrnjavčevića.
Piše knjigu Vukašine kralju,
Piše knjigu, i šilje čauša
Do Prizrena grada bijeloga
Do onoga protopop-Nedeljka,
Neka dođe na Kosovo ravno,
Da on kaže, na kome je carstvo;
On je sv'jetla cara pričestio,
Pričestio i ispovjedio,
U njega su knjige starostavne.
Piše knjigu despote Uglješa,
Piše knjigu, i šilje čauša
Do Prizrena grada bijeloga,
Do onoga protopop-Nedeljka;
Treću piše vojevoda Gojko,
I on šilje ognjena čauša;
A četvrtu carević Urošu,
Piše knjigu, i šilje čauša.
Sva četiri sitne knjige pišu
I pošilju ognjene čauše
Sve potajno jedan od drugoga.
Sastaše se četiri čauša
U Prizrenu gradu bijelome
Kod dvorova protopop-Nedeljka,
Ali prota doma ne bijaše,
No u crkvi bješe na jutrenji,
Na jutrenji i na leturđiji.
Kol'ko s' silni ognjeni čauši,
Koliko su silni od silnijeh,
Te ne kćeše konje odjahati,
No u crkvu konje nagoniše,
Potegoše pletene kandžije,
Udaraju protopop:Nedeljka:
"Brže hajde, protopop:Nedeljko,
"Brže hajde na Kosovo ravno,
"Da ti kažeš, na kome je carstvo;
"Ti si sv'jetlog cara pričestio,
"Pričestio i ispovjedio,
"U tebe su knjige starostavne;
"Ja l' ćeš sada izgubiti glavu."
Suze roni protopop Nedeljko,
Suze roni, pa njima govori:
"Odbijte se, silni od silnijeh,
"Dok u crkvi zakon savršimo,
"Znati će se, na kome je carstvo."
Tako su se oni uzmaknuli.
A kad zakon Božji savršiše,
Izljegoše pred bijelu crkvu,
Tad' govori protopop Nedeljko:
"Đeco moja, četiri čauša!
"Ja sam sv'jetla cara pričestio,
"Pričestio i ispovjedio,
"Al' ga nisam pitao za carstvo,
"Već za grije, što je sagr'ješio;
"No idite u Prilipa grada
"Do dvorova Kraljevića Marka,
"A do Marka, do mojega đaka,
"Kod mene je knjigu naučio,
"Kod cara je Marko pisar bio,
"U njega su knjige starostavne,
"I on znade, na kome je carstvo;
"Vi zovite na Kosovo Marka,
"Hoće Marko pravo kazivati,
"Jer se Marko ne boji nikoga,
"Razma jednog Boga istinoga."
Otidoše četiri čauša,
Otidoše ka Prilipu gradu,
B'jelu dvoru Kraljevića Marka.
Kad su bili pred bijele dvore,
Udariše zvekirom na vrata,
To začula Jevrosima majka,
Pa doziva svoga sina Marka:
"Sine Marko, moje čedo drago!
"Tko udara zvekirom na vrata?
"Baš ka' da su babovi čauši."
Usta Marks, te otvori vrata,
Čauši se pokloniše Marku:
"Božja t' pomoć, gospodaru Marko!"
A Marko ih omilova rukom:
"Dobro došli, moja đeco draga!
"Jesu l' zdravo Srblji vitezovi,
"I čestiti carevi i kralji?"
Čauši se smjerno pokloniše:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko!
"Sve je zdravo, ali nije mirno:
"Gospoda se teško zavadila
"Na Kosovu polju širokome
"Kod bijele Samodreže crkve,
"I oni se otimlju o carstvo,
"Među se se hoće da pomore,
"Zlaćenima da pobodu noži,
"A ne znadu, na kome je carstvo;
"Tebe zovu na Kosovo ravno,
"Da im kažeš na kome je carstvo."
Ode Marko u gospodske dvore,
Pak doziva Jevrosimu majku:
"Jevrosima, moja mila majko!
"Gospoda se jesu zavadila
"Na Kosovu polju širokome
"Kod bijele Samodreže crkve,
"I oni se otimlju o carstvo,
"Među se se hoće da pomore,
"Zlaćenima da pobodu noži,
"A ne znadu, na kome je carstvo;
"Mene zovu na polje Kosovo,
"Da im kažem, na kome je carstvo."
Kol'ko Marko težio na pravdu,
Tol'ko moli Jevrosima majka:
"Marko sine jedini u majke!
"Ne bila ti moja rana kleta,
"Nemoj, sine, govoriti krivo
"Ni po babu, ni po stričevima,
"Već po pravdi Boga istinoga;
"Nemoj, sine, izgubiti duše;
"Bolje ti je izgubiti glavu,
"Nego svoju ogr'ješiti dušu."
Uze Marko knjige starostavne,
Pa opremi sebe i Šarina,
Šarinu se na ramena baci
Otidoše u Kosovo ravno.
Kad su bili kraljevu šatoru,
Reče tade Vukašine kralje:
"Blago mene do Boga miloga!
"Eto mene moga sina Marka,
"On će kazat, na mene je carstvo,
"Od oca će ostanuti sinu."
Marko sluša, ništa ne govori,
Na šatora ne okreće glavu.
Kad ga viđe Uglješa vojvoda,
Tad' Uglješa riječ govorio:
"Blago mene! eto mi sinovca,
"On će kazat', na mene je carstvo;
"Kaži, Marko, na mene je carstvo,
"Oba ćemo bratski carovati."
Šuti Marko, ništa ne besjedi,
Na šatora ne okreće glavu.
Kad ga viđe vojevoda Gojko,
Tade Gojko riječ govorio:
"Blago mene! eto mi sinovca,
"On će kazat', na mene je carstvo;
"Kad je Marko još nejačak bio,
"Ja sam Marka vrlo milovao,
"U svilena njedra uvijao,
"Kano krasnu od zlata jabuku;
"Kud sam gođe na konju hodio,
"Sve sam Marka sa sobom vodio;
"Kaži, Marko, na mene je carstvo,
"Ti ćeš, Marko, prvi carovati,
"A ja ću ti biti do koljena."
Šuti Marko, ništa ne govori,
Na šatora ne okreće glavu,
Pravo ode bijelu šatoru,
Ka šatoru nejaka Uroša,
Dogna Šarca caru do šatora,
Onđe Marko Šarca odsjednuo.
Kad ga viđe nejaki Urošu,
Lako skoči sa svil'na dušeka,
Lako skoči, pake progovori:
"Blago mene! eto moga kuma,
"Eto kuma, Kraljevića Marka,
"On će kazat' na kome je carstvo."
Ruke šire, u grla se grle,
U bijelo cjelivaju lice,
Za junačko pitaju se zdravlje,
Pa sjedoše na svil'na dušeka.
Tako malo vreme postajalo,
Danak prođe, tavna noćca dođe;
Kad u jutru jutro osvanulo,
I pred crkvom zvona udariše,
Sva gospoda došla na jutrenje,
U crkvi su službu savršili,
Izljegoše iz bijele crkve,
U stolove pred crkvu sjednuli,
Šećer iju, a rakiju piju,
Marko uze knjige starostavne,
Knjige gleda, a govori Marko:
"A moj babo, Vukašine kralju!
"Malo l' ti je tvoje kraljevine?
"Malo l' ti je? Ostala ti pusta!
"Već s' o tuđe otimate carstvo.
"A ti striče, despote Uglješa!
"Malo l' ti je despotstva tvojega?
"Malo l' ti je? Ostalo ti pusto!
"Već s" o tuđe otimate carstvo.
"A ti striče, vojevoda Gojko!
"Malo l' ti je vojvodstva tvojega?
"Malo l' ti je? Ostalo ti pusto!
"Već s' o tuđe otimate carstvo.
"Vidite li, Bog vas ne vidio!
"Knjiga kaže, na Urošu carstvo,
"Od oca je ostanulo sinu,
"Đetetu je od koljena carstvo.
"Njemu carstvo care naručio
"Na samrti, kad je počinuo."
Kad to začu Vukašine kralju,
Skoči kralju od zemlje na noge,
Pa potrže zlaćena handžara,
Da ubode svoga sina Marka,
Bježi Marko ispred roditelja,
Jer se njemu, brate, ne pristoji
Sa svojim se biti roditeljem,
Bježi Marko oko b'jele crkve,
Oko b'jele crkve Samodreže,
Bježi Marko, a ćera ga kralju,
Dok su triput kolo sastavili
Oko b'jele Samodreže crkve,
Gotovo ga bješe sustigao,
Al' iz crkve nešto progovara:
"Bjež' u crkvu, Kraljeviću Marko!
"Vidiš, đe ćeš danas poginuti,
"Poginuti od svog roditelja,
"A za pravdu Boga istinoga."
Crkvena se otvoriše vrata,
Marko bježi u bijelu crkvu,
Za njime se vrata zatvorila.
Kralj dopade na crkvena vrata,
Po direku udari handžarom,
Iz direka krvca pokapala,
Tad' se kralje bio pokajao,
Te je riječ bio govorio:
"Lele mene do Boga jednoga!
"Đe pogubih svoga sina Marka."
Al' iz crkve nešto progovara:
"A čuješ li? Vukašine kralje!
"Ti nijesi posjekao Marka,
"Već pos'ječe Božjega anđela."
Na Marka je vrlo žao kralju,
Te ga ljuto kune i proklinje:
"Sine Marko, da te Bog ubije!
"Ti nemao groba ni poroda!
"I da bi ti duša ne ispala,
"Dok Turskoga cara ne dvorio!"
Kralj ga kune, car ga blagosilja:
"Kume Marko, Bog ti pomogao!
"Tvoje lice sv'jetlo na divanu!
"Tvoja sablja sjekla na mejdanu!
"Nada te se ne našlo junaka!
"Ime ti se svuda spominjalo,
"Dok je sunca i dok je mjeseca!"
Što su rekli, tako mu se steklo.
ZIDANJE RAVANICE
Službu služi slavni knez Lazare
U Kruševcu šancu šarenome,
Službu služi svetog Amosija;
Svu gospodu zove na svetoga
Sa knjigama i sa zdravicama.
Skupi mu se sva Srpska gospoda,
Pa je redom u sovri posadi
Po gospostvu i po starješinstvu,
Uvrh sovre slavni knez Lazare.
Tu sjedoše piti vino ladno.
Taman biše vina najvišega,
I o svakom dobru besjeđahu,
Al' pošeta gospođa Milica,
Lako šeta po carskom divanu,
Na njojzi je do devet ćemera,
Ispod grla do devet đerdana,
A na glavi devet perišana,
Povrh toga kruna pozlaćena
A u njojzi tri kamena draga,
Sjaje noćom, kako daljom sunce;
Pa besjedi slavnome Lazaru:
"Gospodine, slavni knez-Lazare!
"Zazor mene u te pogledati,
"A kamo li s tobom govoriti,
"Bit' ne može, govoriti hoću:
"Što bijahu Nemanjići stari,
"Carovaše, pa i preminuše,
"Ne trpaše na gomile blago,
"No gradiše s njime zadužbine,
"Sagradiše mloge namastire:
"Sagradiše visoke Dečane,
"Baš Dečane više Đakovice;
"Paćaršiju više Peći ravne;
"U Drenici bijela Deviča,
"I Petrovu crkvu pod Pazarom;
"Malo više Đurđeve Stupove,
"Sopoćane navrh Raške ladne,
"I Trojicu u Hercegovini,
"Crkvu Janju u Starome Vlahu;
"I Pavlicu ispod Jadovnika,
"Studenicu ispod Brvenika;
"Crkvu Žiču više Karanovca;
"U Prizrenu crkvu svetu Petku;
"Gračanicu u Kosovu ravnom;
"Sve to jesu njine zadužbine;
"Ti ostade u stolu njinome
"I potrpa na gomile blago,
"A ne gradi nigđe zadužbine;
"Eto nama ne će pristat' blago
"Ni za zdravlje ni za našu dušu,
"A ni nama, ni kome našemu."
Tad' govori slavni knez Lazare:
"Čujete li, sva Srpska gospodo!
"Šta govori gospođa Milica,
"Jer ne gradim nigđe zadužbine?
"Hoću gradit' crkvu Ravanicu
"U Resavi kraj vode Ravana;
"Imam blaga, koliko mi drago,
"Udariću temelj od olova,
"Pa ću crkvi sagraditi platna,
"Sagradiću od srebra bijela,
"Pokriću je žeženijem zlatom,
"Podnizati drobnijem biserom,
"Popunjati dragijem kamenjem."
Sva gospoda na noge ustala,
I časno se knezu poklonila:
"Gradi, kneže, biće ti za dušu,
"I za zdravlje Visokom Stevanu."
No tu sjedi Obilić Milošu,
Sjedi Miloš dolje udno sovre,
Miloš sjedi, ništa ne besjedi;
Al' to viđe slavni knez Lazare
Đe mu Miloš ništa ne besjedi,
Nazdravi mu zlatnu kupu vina:
"Zdrav da si mi, vojvoda Milošu!
"Pa mi i ti štogođ progovori,
"Jera hoću zadužbinu gradit'."
Skoči Miloš od zemlje na noge,
Skide s glave samur i čelenke,
Pa je časno kneza podvorio;
Dodaše mu zlatnu kupu vina,
Primi Miloš zlatnu kupu vina,
Ne pije je, počne besjediti:
"Vala kneže, na besjedi tvojoj!
"Što ti hoćeš zadužbinu gradit',
"Vreme nije, niti može biti;
"Uzmi, kneže, knjige carostavne,
"Te ti gledaj, što nam knjige kažu:
"Nastalo je pošljednje vrijeme,
"Hoće Turci carstvo preuzeti,
"Hoće Turci brzo carovati,
"Oboriće naše zadužbine,
"Oboriće naše namastire,
"Oboriće crkvu Ravanicu,
"Iskopaće temelj od olova,
"Slijevaće u tope đulove,
"Te će naše razbijat' gradove;
"I crkvi će rasturiti platna,
"Slijevaće na ate ratove;
"Hoće crkvi pokrov rasturiti,
"Kadunama kovati đerdane;
"Sa crkve će biser raznizati,
"Kadunama podnizat' đerdane;
"Povadiće to drago kamenje,
"Udarat' ga sabljom' u balčake
"I kadama u zlatno prstenje;
"Već me ču li, slavni knez-Lazare!
"Da kopamo mermera kamena,
"Da gradimo crkvu od kamena,
"I Turci će carstvo preuzeti
"I naše će zadužbine služit'
"Od vijeka do suda Božjega:
"Od kamena nikom ni kamena."
Kad to začu slavni knez Lazare,
Tad' Milošu bio govorio:
"Vala tebe, vojvoda Milošu!
"Vala tebe, na tvojoj besjedi,
"Istina je, kako što govoriš."
MILOŠ U LATINIMA
Bože mili, čuda velikoga!
Kada slavni Srpski knez Lazare
Posla zeta Miloš-Obilića
U Latine da kupi harače:
Latini ga divno dočekaše,
I gospodskom časti ugostiše,
Pa ga vode pred bijelu crkvu,
Pred bijelu crkvu Dimitriju,
Pak se vale Latinska gospoda:
"Gle, vidiš li, vojvoda Milošu!
"Vidiš našu crkvu Dimitriju,
"Kakova je i kolika li je?
"Vi nejmate takovijeh crkvi."
Veli njima vojvoda Milošu:
"Vi ste mudri, gospodo Latinska,
"Jeste mudri al' zborite ludo!
"Da vi znate naše namastire,
"Naših slavnih cara zadužbine,
"Kakovi su i koliki li su!
"Da vidite lavru Studeničku
"Ne daleko od Novog Pazara;
"Da vidite Đurđeve Stupove
"Kod Deževe starijeh dvorova,
"Zadužbine cara Simeuna;
"Da vidite čudo neviđeno,
"B'jel Vilindar usred gore Svete,
"Zadužbinu Save svetitelja
"I njegova oca Simeuna;
"Da vidite Žiču kraj Morave
"I kod Ibra više Karanovca;
"Sopoćane Raški na izvoru,
"Zadužbine svetoga Stevana,
"Srpskog kralja prvovjenčanoga;
"Da vidite Papraću veliku
"Viš' Zvornika Spreči na izvoru
"Pod visokom gorom Borogovom,
"Zadužbinu Vukana župana;
"Da vidite visoke Dečane
"Kod Prizrena grada bijeloga,
"Zadužbinu kralja Dečanskoga;
"Da vidite Raču prebijelu
"Kod Sokola ukraj vode Drine;
"Da vidite lijepu Tronošu
"Kod Loznice na r'jeci Tronoši,
"Zadužbinu braće Jugovića;
"Da vidite slavnu Ravanicu
"U Resavi niže Paraćina
"Na studenoj r'jeci Ravanici,
"Zadužbinu našeg gospodara,
"Gospodara, slavnog knez-Lazara;
"I ostale Srpske manastire,
"Da vidite, pak da se divite,
"Kakovi su i koliki li su!
"Šta je vaša crkva Dimitrija?
"Ja ću vam je sada preturiti
"A iz ruke teškim buzdovanom."
Al' Latini to ne vjerovaše,
No s Milošem oni s' opkladiše
U hiljadu žutijeh dukata.
Uze Miloš perna buzdovana
I zasuka bijele rukave,
Pak se moli Bogu istinome:
"Prosti, Bože i bijela crkvo!
"Da se jednom bacim preko tebe:
"Ne ću na te, nego preko tebe."
Pak poteže pernim buzdovanom,
Buzdovan se zamče u oblake:
Jedni vele: "Jeste preturio,"
Drugi vele: "Nije preturio,"
Treći vele: "Jeste, te visoko."
Kad se vrati perni buzdovane
Iznad b'jele crkve iz oblaka,
On udari u banove dvore,
Te polupa srčali čardake,
I tu ubi dva banova sina
I četiri morska dženerala
I dvanaest velikih vlastela.
Kad to viđe gospoda Latinska,
Uvatiše vojvodu Miloša,
Baciše ga na dno u tamnicu.
Često Miloš kroz prozor pogleda,
Ne bi l' mog'o koga ugledati;
Al' ugleda Kostu Ciganina,
Pa ga poče Bogom bratimiti:
"Bogom brate, Kosta Ciganine!
"Evo tebe tri dukata žuta,
"Donesi mi jedan list hartije,
"List hartije knjige bez jazije."
To je Kosta za Boga primio,
Donese mu jedan list hartije,
List hartije knjige bez jazije,
Miloš sjede sitnu knjigu pisat'
Svome tastu Srpskom knez-Lazaru,
Ne piše je, čim se knjige pišu,
Već je piše krvi od obraza;
Sve mu kaza što je i kako je.
Kad Lazaru sitna knjiga dođe,
I on viđe, što mu knjiga kaže,
Onu gleda, drugu sitnu piše,
Te je šalje gospodi Latinskoj,
U knjizi im ovako besjedi:
"Čujete li, gospodo Latinska!
"Pustite mi mog zeta Miloša,
"Podajte mu od zemlje harače,
"I opklade hiljadu dukata;
"Ako li ga odmah ne pustite,
"Vjera moja tako mi pomogla!
"Dić' ću na vas Srblje i Madžare,
"Svu ću vašu zemlju poharati,
"Poharati, ognjem popaliti."
Kad Latini knjigu proučiše,
Brže-bolje pustiše Miloša,
Dadoše mu od zemlje harače,
I opklade hiljadu dukata.
MARKO KRALJEVIĆ I VILA
Pojezdiše do dva pobratima
Preko krasna Miroča planine,
Ta jedno je Kraljeviću Marko,
A drugo je vojvoda Milošu,
Naporedo jezde dobre konje,
Naporedo nose koplja bojna,
Jedan drugom belo lice ljubi,
Od milošte do dva pobratima;
Pake Marko na Šarcu zadrema,
Pak besedi pobratimu svome:
"A moj brate, vojvoda Milošu!
"Teško me je sanak obrvao,
"Pevaj, brate, te me razgovaraj."
Al' besedi vojvoda Milošu:
"A moj brate, Kraljeviću Marko!
"Ja bi tebe, brate, popevao,
"Al' sam sinoć mlogo pio vino
"U planini s vilom Ravijojlom,
"Pak je mene zapretila vila,
"Ako mene čuje da popevam,
"Oće mene ona ustreliti
"I u grlo i u srce živo."
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Peraj, brate, ti se ne boj vile
"Dok je mene Kraljevića Marka
"I mojega vidovita Šarca
"I mojega šestopera zlatna."
Onda Miloš poče da popeva,
A krasnu je pesmu započeo
Od svi naši bolji i stariji,
Kako j' koji drž'o kraljevinu
Po čestitoj po Maćedoniji,
Kako sebe ima zadužbinu;
A Marku je pesma omilila,
Nasloni se sedlu na oblučje,
Marko spava, Miloš popijeva;
Začula ga vila Ravijojla,
Pa Milošu poče da otpeva,
Miloš peva, vila mu otpeva,
Lepše grlo u Miloša carsko,
Jeste lepše nego je u vile.
Rasrdi se vila Ravijojla,
Pak odskoči u Miroč planinu,
Zape luka i dve bele strele,
Jedna ud'ri u grlo Miloša,
Druga ud'ri u srce junačko.
Reče Miloš: "Jao moja majko!
"Jao Marko, Bogom pobratime!
"Jao brate, vila me ustreli!
"A nisam li tebe besedio,
"Da ne pevam kroz Miroč planinu?"
A Marko se trže iza sanka,
Pa odskoči s konja šarenoga,
Dobro Šarcu kolane poteže,
Šarca konja i grli i ljubi:
"Jao Šaro, moje desno krilo!
"Dostigni mi vilu Ravijojlu,
"Čistim ću te srebrom potkovati,
"Čistim srebrom i žeženim zlatom;
"Pokriću te svilom do kolena,
"Od kolena kite do kopita;
"Grivu ću ti izmešati zlatom,
"A potkitit' sitnijem biserom;
"Ako li mi ne dostigneš vile,
"Oba ću ti oka izvaditi,
"Sve četiri noge podlomiti,
"Pa ću t' ovde tako ostaviti,
"Te se tuci od jele do jele,
"K'o ja Marko bez mog pobratima."
Dovati se Šarcu na ramena,
Pak potrča kroz Miroč planinu.
Vila leti po vr'u planine,
Šarac jezdi po sredi planine,
Ni gde vile čuti ni videti.
Kad je Šarac sagledao vilu.
Po s tri koplja u visinu skače,
Po s četiri dobre u napredak,
Brzo Šarac dostigao vilu;
Kad se vila vide na nevolji,
Prnu jadna nebu pod oblake,
Poteže se buzdovanom Marko
Pustimice dobro neštedice,
Belu vilu međ' pleći udari,
Obori je na zemljicu čarnu,
Pak je stade biti buzdovanom:
Prevrće je s desne na lijevu,
Pak je bije šestoperom zlatnim:
"Za što, vilo, da te Bog ubije!
"Zašt' ustreli pobratima moga?
"Daj ti bilje onome junaku,
"Jer se ne ćeš nanositi glave."
Sta ga vila Bogom bratimiti:
"Bogom brate! Kraljeviću Marko!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom
"Daj me puštaj u planinu živu,
"Da naberem po Miroču bilja,
"Da zagasim rane na junaku."
Al'je Marko milostiv na Boga,
A žalostiv na srcu junačkom,
Pusti vilu u planinu živu,
Bilje bere po Miroču vila,
Bilje bere, često se odziva:
"Sad ću doći, Bogom pobratime!"
Nabra vila po Miroču bilja,
I zagasi rane na junaku,
Lepše grlo u Miloša carsko,
Jeste lepše nego što je bilo,
A zdravije srce u junaku,
Baš zdravije nego što je bilo.
Ode vila u Miroč planinu,
Ode Marko s pobratimom svojim,
Otidoše Porečkoj krajini,
I Timok su vodu prebrodili
Na Bregovu selu velikome,
Pa odoše krajini Vidinskoj;
Ali vila međ' vilama kaže:
"O čujete, vile drugarice?
"Ne streljajte po gori junaka
"Dok je glasa Kraljevića Marka
"I njegova vidovita Šarca
"I njegova šestopera zlatna;
"Što sam jadna od njeg' pretrpila!
"I jedva sam i živa ostala."
MARKO KRALJEVIĆ I LJUTICA BOGDAN
Poranile tri Srpske vojvode
Od Kosova uz kršno primorje:
Jedno bješe od Prilipa Marko,
Drugo bješe Relja od Pazara,
Treće bješe Miloš od Pocerja;
Udariše pokraj vinograda,
Vinograda Ljutice Bogdana.
Igra konja Relja od Pazara,
Nagoni ga preko vinograda,
Pa on lomi grozna vinograda;
Veli njemu od Prilipa Marko:
"Prođ' se, Relja, grozna vinograda;
"Da ti znadeš, čij su vinogradi,
"Daleko bi konja obgonio:
"Vinograd je Ljutice Bogdana.
"Ja sam jednom ovuda prošao
"I lomio grozna vinograda,
"Pripazi me Ljutica Bogdane
"Na kobili tankoj bedeviji;
"Ja ne smjedoh ščekati Bogdana,
"Već pobjegoh uz kršno primorje;
"Poćera me Ljutica Bogdane
"Na njegovoj tankoj bedeviji:
"Da mi ne bi Šarca od mejdana,
"Doista me uvatiti šćaše;
"Već mi Šarac stade odmicati,
"A kobila poče ostajati;
Kad to viđe Ljutica Bogdane,
"On poteže tešku topuzinu,
"Pušća za mnom uz kršno primorje,
"Dovati me po svilenu pasu,
"Pobratime, sapom od topuza,
"Šćera mene za uši Šarinu,
"Jedva mu se u sedlo povratih
"I utekoh uz kršno primorje.
"Ima od tad' sedam godinica,
"Već ovuda nijesam prošao."
Istom oni u besjedi bjehu,
Dok se pramen zapođede tame
Vinogradu uz ravno primorje;
Pogledaše tri Srpske vojvode,
Al' eto ti Ljutice Bogdana
I sa njime dvanaest vojvoda!
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
On besjedi Relji i Milošu:
"Čujete li, do dva pobratima!
"Eto nama Ljutice Bogdana,
"Sva tri ćemo izgubiti glave,
"Već hodite, da mi pobjegnemo."
Al' govori Miloš od Pocerja:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Danas misle i govore ljudi,
"Da tri bolja ne ima junaka
"Od nas ove tri Srpske vojvode;
"Bolje nam je sva tri poginuti,
"Neg' sramotno danas pobjegnuti."
Kad to začu Kraljeviću Marko,
On im onda drugu progovara:
"Čujete li, do dva pobratima!
"A vi hod'te, da ih dijelimo:
"Il' volite na sama Bogdana,
"Il' njegovih dvanaest vojvoda?"
Veli njemu i Miloš i Relja:
"Mi volimo na sama Bogdana."
To je Marko jedva dočekao.
U to doba i Bogdan dopade.
Trže Marko tešku topuzinu,
Pak poćera dvanaest vojvoda;
Dok s' okrenu nekolika puta,
Svih dvanaest od konja rastavi
I bijele saveza im ruke,
Poćera ih oko vinograda;
Al' eto ti Ljutice Bogdana,
Đe on goni Relju i Miloša,
Obojici savezao ruke.
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Prepade se, kako nikad nije,
Pak sta gledat', kud će pobjegnuti,
Ali njemu odmah na um pade,
Đe su s' jedan drugom zavjerili:
Đe se jedan u nevolji nađe,
Da mu drugi u pomoći bude;
Pak poteže dizgene Šarinu,
Samur:kalpak na čelo namače,
Te sastavi samur i obrve,
A poteže sablju okovanu,
Na Bogdana pogleda popreko.
Stade Bogdan ukraj vinograda,
Kad sagleda crne oči Marku,
I kakav je na očima Marko,
Pod Bogdanom noge obumreše.
Gleda Marko Ljuticu Bogdana,
Bogdan gleda Kraljevića Marka,
A ne smije jedan na drugoga;
Dockan reče Ljutica Bogdane:
"Hodi, Marko, da se pomirimo:
"Pusti mene dvanaest vojvoda,
"Da ti pustim Relju i Miloša."
To je Marko jedva dočekao,
Pusti njemu dvanaest vojvoda,
Bogdan pusti Relju i Miloša.
Skide Marko mješinu sa Šarca,
Pak sjedoše piti rujno vino,
Mezete ga groznim vinogradom;
A kada se vina nakitiše,
Ustadoše tri vojvode Srpske,
Dobrijeh se konja dovatiše;
Reče Marko Ljutici Bogdanu:
"S Bogom ostaj, Ljutica Bogdane!
"Da s' u zdravlju opet sastanemo
"I crvena vina napijemo!"
Veli njemu Ljutica Bogdane:
"S Bogom poš'o, Kraljeviću Marko!
"Već te moje oči ne viđele!
"Kako si me danas prepanuo,
"Nikada te poželjeti ne ću."
Ode Marko uz kršno primorje,
Osta Bogdan ukraj vinograda.
SESTRA LEKE KAPETANA
Od kako je svijet postanuo,
Nije veće čudo nastanulo,
Ni nastalo, ni se đegođ čulo,
Što kazuje čudo u Prizrenu,
U nekakva Leke kapetana:
Kažu čudo Rosandu đevojku.
Ja kakva je, jada ne dopala!
Što je zemlje na četiri strane,
Butun zemlje Turske i kaurske,
Da joj druge u svu zemlju nije
Ni bijele bule ni vlahinje,
Niti ima tanane Latinke;
Ko j' vidio vilu na planini,
Ni vila joj, brate, druga nije.
Đevojka je u kavezu rasla.
Kažu, rasla petnaest godina,
Ni viđela sunca ni mjeseca,
Danas čudo ode po svijetu.
Ode haber od usta do usta,
Dok se začu u Prilipa grada,
Začu junak Kraljeviću Marko.
To je Marku vrlo milo bilo,
Nju mi fale, a njega ne kude,
Misli Marko, bila bi mu ljuba,
A Leka je krasan prijatelju,
Imao bi s kime piti vino
I gospodsku riječ progovorit'.
Zove Marko sestru i prizivlje:
"Nu pohitaj, sestro, na čardake,
"Te otvori sanduk na čardaku,
"Izvadi mi gospodsko ođelo,
"Što sam, sestro, bio pripremio,
"Kad s' oženim, ja da se obučem;
"Mislim, sestro, danas polaziti
"U Prizrena pod Šaru planinu,
"Da isprosim u Leke đevojku;
"Kad isprosim, sestro, i dovedem,
"I tebe ću onda udomiti."
Brže sestra trči na čardake,
Otvori mu sanduk na čardaku,
Razloži mu gospodske haljine.
Kad s' obuče Kraljeviću Marko,
Ud'ri čohu i ud'ri kadifu,
I na glavu kalpak i čelenku,
I na noge kovče i čakšire,
Svaki čifti od dukata žuta,
I opasa sablju dimiskiju,
Zlatne kite biju po zemljici,
U zlato je sablja oblivena,
U ostricu ostra i ugodna;
A sluge mu konja izvedoše,
Osedlali sedlom od pozlate,
Pokrili ga čohom do kopita,
Povrh svega puli risovina,
Zauzdali đemom od čelika.
Na pohodu Marko ištetio:
Viknu slute, trči podrumdžija,
Među sobom vino doniješe,
Do dva čabra crvenoga vina:
Jedan daše konju od megdana,
Krvav konjic do ušiju dođe,
Drugi popi na pohodu Marko,
Krvav Marko do očiju dođe;
A kad ala alu pojahala,
Fatio se polja Prilipskoga.
Prođe polje i prođe planine,
Stiže Marko blizu do Kosova,
Ne šće Marko ravnoj Dmitrovici,
No okrenu prvoj raskrsnici,
Ode pravo pobratimu svome,
Pobratimu vojvodi Milošu.
A kad bio poljem ispod grada,
Viđe njega vojvoda Milošu,
Viđe njega sa bijele kule,
Te prizivlje svoje mloge sluge:
"Sluge moje! otvor'te kapiju,
"Izidite polju širokome,
"Ufatite druma širokoga,
"Kape, đeco, tur'te pod pazuhe,
"Poklon'te se do zemljice crne,
"Eto k mene pobratima Marka;
"Nemojte mu skutu obiskivat',
"Nemojte mu sablju privatati,
"Ni vi k Marku blizu prilaziti;
"Može biti, da je ljutit Marko,
"Može biti, da je pijan Marko,
"Pa vas može s konjem pregaziti
"I grdnijeh, đeco, ostaviti;
"Dok uiđe Marko u kapiju
"I sa mnom se u lice poljubi,
"Ondaj Marku konja prifatite,
"A ja ću ga vodit' na čardake."
Brže sluge otvoriš' kapiju,
I u polju susretoše Marka,
Ali Marko sluge ne gledaše,
No mimo njih konja progonjaše,
U kapiju konja prigonjaše,
U kapiji konja odjanuo
A išeta vojvoda Milošu,
Srete Marka pobratima svoga,
Ruke šire, te s' u lica ljube.
Pozivlje ga Miloš na čardake,
Zape Marko, ne će na čardake:
"Ne ću tebe, pobro, na čardake,
"Nemam kade, pobro, gostovati;
"No al' čuješ, ali i ne čuješ
"U Prizrenu u bijelu gradu
"Poglavicu Leka kapetana,
"I u Leke čudno čudo kažu,
"Čudno čudo, Rosandu đevojku,
"Što je zemlje na četiri strane,
"Butun zemlje Turske i kaurske,
"Da joj druge u svu zemlju nema
"Ni bijele bule ni vlahinje,
"Niti ima tanane Latinke;
"Ko j' vidio vilu na planini,
"Ni vila joj, brate druga nije;
"A nju fale, a ni nas ne kude,
"A danas smo oba pobratimi,
"Desili se oba neženjeni;
"Gori nam se, brate, posmijaše,
"I gori se od nas iženiše,
"Iženiše i porod imaše,
"Mi ostasmo, brate, za ukora;
"Mi imamo trećeg pobratima,
"Krilatoga Relju u Pazaru
"Više Raške, više vode ladne,
"Mi smo braća vjerna od postanja;
"No s' obuci, što se možeš ljepše,
"I ponesi blaga nekoliko,
"Pones' zlatan prsten na đevojku,
"Pozvaćemo Relju Krilatoga,
"Kad odemo zdravo u Prizrena,
"Nek nas vidi Leka i đevojka,
"Neka pođe, za koga joj drago:
"Jedan da je hitar đuveglija,
"A dvojica da su dva đevera,
"S Lekom da smo glavni prijatelji."
Začu Miloš, i milo mu bilo,
Ostavio u avliji Marka,
Miloš ode na tanke čardake,
Te oblači divno odijelo:
Samur:kalpak i čekrk:čelenku,
A na sebe tri kata haljina,
I prigrnu kolastu azdiju,
Koje danas ni u kralja nema,
Otišlo je tridest ćesa blaga
Dok iznutra ud'rio postavu,
A s lica joj ni hesapa nema,
Tu je mlogo blago satrošeno;
A sluge mu ždrala izvedoše,
Dok s' obuče vojvoda Milošu,
Al' se Marko vina napojio,
Popio je ravan čabar vina,
Drugim čabrom konja napojio.
Ja da ti je okom pogledati,
Pogledati vojvodu Miloša!
Veseo ti Marko đuveglija
Kod ovoga vojvode Miloša
U visinu da većega nema,
U plećima poširega nema,
Kako li je lice u junaka!
Kake li su oči obadvije!
Kakvi li su oni mrki brci!
Tanki brci pali na ramena;
Blago onoj, koja će ga uzet'!
Dobrijih se konja dofatiše,
Otidoše ravnoj Dmitrovici,
Spuštiše se ka Jenji Pazaru
Pokraj Raške pod Reljine dvore.
Viđe Relja, srete pobratime,
Ruke šire, u lica se ljube,
U kapiji konje razjahaše,
Hitre sluge konje prifatiše;
Pozivlje ih Relja na čardake,
Ne šće Marko, no Relji besjedi:
"Mi Ne ćemo, pobro, na čardake,
"Ni na čardak, ni na tanku kulu,"
Sve mu kaza, kud su pohodili:
"Hajde Relja, hajde pobratime,
"Mi ćemo te malo počekati,
"Ođeni se, što se možeš ljepše,
"Nek ti sluge konja osedlaju."
Relja bio jedva dočekao.
Ja da ti je okom pogledati,
Kad s' obuče jedan krilat junak!
No da vidiš divna đuveglije,
Đuveglije, Relje Krilatoga!
Nije šala jedan krilat junak!
Nije šala krila i okrilje!
A jadan ti prema njemu Marko!
I jadan ti Miloš vojevoda!
Vilovita konja pojahao;
Udariše poljem širokijem
Pokraj Raške, pokraj vode ladne,
Na brodove vodi udariše,
Prijeđoše vodu Jošanicu,
Sedamdeset i sedam brodova,
Fatiše se sela Kolašina,
Spuštiše se ravnoj Metohiji,
Na Senovca sela udariše,
Na Senovca i pak Orahovca,
Metohiju ravnu prijeđoše,
Fatiše se polja Prizrenskoga
Ispod Šare visoke planine.
Podaleko u polju bijahu,
A viđe ih Leka kapetane,
Pak dovati durbin od biljura,
Da pogledne, ko je i otkud je,
Eli vidi Leka kapetane
Valjaane konje i junake;
Kako durbin na oko turio,
Pozna Leka tri Srpske vojvode,
Pozna Leka, za čudo mu bilo,
I malo se Leka prepanuo
Viknu Leka iz bijela grla,
Viknu Leka i prizivlje sluge:
"Sluge moje! otvor'te kapiju,
"Sluge moje! polju pohitajte,
"Idu k mene tri Srpske vojvode,
"Ništa ne znam, šta je i kako je,
"Ništa ne znam, jel' nam zemlja mirna."
Brže sluge otvoriš' kapiju,
Podaleko polju izlaziše,
Pokloniše s' do zemljice crne,
Al' vojvode sluge ne gledaju,
U kapiju konje ugoniše,
Tada sluge njima dopadoše,
Vitezove konje prifatiše;
A išeta Leka kapetane,
U avliji tri vojvode srete,
Ruke šire, te s' u lica ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje,
Za bile se ruke uvatiše,
Idu, brate, na tanke čardake.
Kad dođoše vrhu na čardake,
Kudgođ Marko zemlju prohodio,
Ni čemu se nije začudio,
Ni se Marko od šta zastidio,
Tu s' začudi Marko i zastiđe,
Kad u Leke sagleda čardake
I Lekinu viđe gospoštinu.
Od šta bješe na čardak' prostirka?
Bješe čoha čardaku do vrata,
A po čosi lijepa kadifa.
No kaki su u Leke dušeci!
Kaki li su pod glavu jastuci'
Sve od suha zlata ispleteni.
Po čardaku mlogi čiviluci,
Đe se vješa gospodsko oružje,
Čiviluci od bijela srebra;
Što bijahu na čardak' stolovi,
Stolovi su od bijela srebra,
A jabuke od suhoga zlata.
Na čardaku na lijevu stranu
Tu bijaše sovra postavljena,
Niza sovru vino natočeno,
U zlaćane kupe napunjeno,
Uvrh sovre jedna kupa sjedi,
Kupa bere devet litar' vina,
Al' je kupa od suhoga zlata,
To je kupa Leke kapetana;
Tome se je Marko začudio.
Pozivlje ih Leka kapetane,
Uvrh sovre mjesto načinio,
Vojvode je jedva dočekao.
Onda hitre dopadoše sluge,
Te sa sovre kupe podigoše,
U ruke ih daše vojvodama,
A najprvom gospodaru svome,
Gospodaru Leki kapetanu.
Dosta bješe vina izdobila
I u sovru svake gospoštine
I od mlogo ruku đakonije.
Piše vino pa i začamaše
Od neđelje opet do neđelje.
Marko često okom pogleduje,
Pogleduje oba pobratima,
A koji će Leki pomenuti,
Progovorit' riječ za đevojku;
Kako Marko u njih pogleduje,
On' preda se u zemljicu crnu:
Nije lasno Leki pomenuti,
Onakome glavnome junaku!
Kad se Marko viđe na nevolji,
Za nevolju riječ progovori:
"Poglavice, Leko kapetane!
"Mi siđesmo i mi pismo vino,
"O svačemu, Leko, besjedismo,
"Sve te gledam, sve te osluškujem,
"A kad ćeš me Leko, priupitat',
"Što smo daljnu zemlju pohodili
"I mi naše konje umorili,
"A ti, Leko, ne šće da upitaš."
Udari se junak na junaka,
Udari se pamet na pamecu,
Te mu Leka čudno odgovara:
"O vojvodo, Kraljeviću Marko!
"Kako bi te, brate, upitao,
"Kad si, Marko, davno ištetio,
"Što počešće k meni ne idete,
"Da s' za lako zdravlje upitamo
"I mi rujna vina napojimo,
"I vidimo, jel' nam zemlja mirna?
"Vi ste k mene, ja ću sjutra k vama."
S riječima dočekao Marka,
Za dugo mu Marko ne mučao,
No mu drugu Marko progovara:
"Sve je tako, Leko kapetane!
"Al' ti drugu hoću besjediti,
"Besjediti, a dosta je stidno:
"Nama teški glasi dosadiše
"A u tebe čudo kazujući,
"Čudno čudo, ponositu Rosu,
"Što je zemlje na četiri strane,
"Butun Bosne i Urumenlije,
"Što je Šama i što je Misira,
"Aćolije i Anadolije,
"I vlaškijeh sedam kraljevina,
"Da joj druge u svu zemlju nije;
"A nju fale, a i nas ne kude;
"Mi smo došli, Leko kapetane,
"Da u tebe prosimo đevojku.
"Sva trojica jesmo pobratimi,
"Sva trojica jutros neženjeni;
"Podaj sestru za koga ti drago,
"Biraj zeta, koga tebe drago:
"Jeda da ' e hitar đuveglija,
"A dvojica do su dva đevera,
"S tobom da smo glavni prijatelji."
Planu Leka, pa se namrdio:
"Prođi me se, vojevoda Marko!
"Nemoj prsten vadit' na đevojku,
"Ni vaditi prosačku bukliju:
"Što sam junak u Boga želio,
"To sam danas jedva dočekao,
"Da ja stečem take prijatelje;
"Al' da tebe jednu muku kažem:
"Što si čuo, ti vojvoda Marko,
"Da. ljepote ne ima đevojci,
"Istina je baš što ljudi kažu;
"Al' je sestra moja samovoljna,
"Ne boji se ni koga do Boga,
"A za brata ni habera nema:
"Sedamdeset i četiri prosca
"Što su sestri doslen dohodila,
"Svakom sestra nahodi mahanu,
"Kod prosaca brata zastidila;
"Ne smijem ti prsten privatiti
"Ni popiti prosačku bukliju,
"Ako sestra sjutra ne šće poći,
"Kako ću ti onda odgovorit'?"
Grohotom se Marko nasmijao,
Pa ti Leki riječ progovara:
"Avaj Leka! vesela ti majka !
"A kakav bi bio starješina
"Te suditi jednom zemljom ravnom,
"Pa se tebe sestra ne bojati!
"Kunem ti se i Bogom i vjerom,
"Da je moja u Prilipu mome,
"Pa kad ona ne bi poslušala,
"Ja bih njene ruke osjekao,
"Il' njezine oči izvadio.
"A čuješ li, Leko kapetane!
"Ako s' bojiš mile seke tvoje,
"Molim ti se, kao starijemu,
"Nu otidi na bijelu kulu,
"Idi, Leka, đe ti sjedi seka,
"Te se moli, dovedi je amo,
"Neka ona sagleda vojvode,
"Belći dosle nije ni viđela;
"Tvoju sestru, Leka, oslobodi,
"Neka pođe, za koga joj drago,
"A mi braća kavge ne imamo:
"Jedan da je đuveglija njezin,
"A dvojica da su dva đevera,
"S tobom da smo krasni prijatelji."
Skoči Leka, riječ ne poreče,
Ode Leka na visoku kulu,
Te Rosandi sestri kazivaše:
"Hajde, sele, ponosita Roso!
"Hajde, sele, na tanke čardake,
"Zapalo ti u vijeku tvome,
"Da obiraš tri Srpske vojvode,
"Što ih danas u svijetu nema,
"Da ti bratac steče prijatelje,
"A ti, sele, da s' udomiš divno."
Sestra bratu riječ progovara:
"Hajde, brale, na tanke čardake,
"Te pij šnjima vino i nazdravljaj,
"Eto sestre na tanke čardake."
Ode Leka odmah k vojvodama,
Te sjeđahu braća na čardaku,
Stade zveka visoka čardaka,
Zazvečaše sitni basamaci,
Potkovice sitne na papučam',
Al' eto ti buljuk đevojaka,
Među njima Rosanda đevojka;
A kad Rosa dođe na čardake,
Sinu čardak na četiri strane
Od njezina divna odijela,
Od njezina stasa i obraza.
Poglednuše tri Srpske vojvode,
Poglednuše, pa se zastidiše,
Zaisto se Rosi začudiše.
Mlogo Marko čuda sagledao,
I viđeo vile na planini,
I imao vile posestrime,
Ni od šta se nije prepanuo,
Ni s' oda šta Marko zastidio;
Baš se Rosi bješe začudio,
I od Leke s' malo zastidiše,
Poglednuše u zemljicu crnu.
A to gleda Leka kapetane,
Gleda sestru, pogleda vojvode,
Ne će l' koji junak progovorit'
Jali šnjime, jal' s tankom đevojkom;
A kad viđe, đe vojvode muče,
On ti sestru razumljuje svoju:
"Biraj, sele, koga tebe drago
"A od ove tri vojvode mlade:
"Ti ako si, sestro, naumila
"Uzet', seko, dobroga junaka,
"Koji će nam obraz osvjetlati,
"Osvjetlati na svakom megdanu,
"Na megdana svakog izlaziti,
"Uzmi, sele, Kraljevića Marka,
"Hajde šnjime u Prilipa grada,
"Tamo tebe loše biti ne će;
"Ako li si, sele, naumila
"Uzet', sele, dilbera junaka,
"Kome snage i ljepote nema,
"Niti ima stasa i obraza
"U svoj zemlji na četiri strane,
"Uzmi, sele, vojvodu Miloša,
"Hajde šnjime ka polju Kosovu,
"Ni tamo ti loše biti ne će;
"Ako li si, sestro, naumila,
"Da ti uzmeš krilata junaka,
"Da ga grliš, a da se ponosiš,
"Uzmi, sele, Relju Krilatoga,
"Hajde šnjime ka Jenji Pazaru,
"Ni tamo ti loše biti ne će."
Ja kad začu Rosanda đevojka,
Po dlanu se dlanom ošinula,
Zveknu čardak na četiri strane,
Grdnu Rosa riječ započela:
"Fala bogu, fala istinome!
"Svakome se mogu dočuditi
"I svakome jadu dosjetiti,
"A ne mogu svoj Prizrenskoj zemlji,
"Ja na kome drži kapetanstvo,
"Na manitom Leki kapetanu!
"Kamo pamet? ti je ne imao!
"A u što si, brate, preumio?
"Na što si se danas prevario?
"Voljela bih s'jedu kosu plesti
"U Prizrenu, našoj carevini,
"No ja poći u Prilipa grada,
"Markova se nazivati ljuba;
"Jel je Marko Turska pridvorica,
"Sa Turcima bije i siječe,
"Ni će imat' groba ni ukopa,
"Ni će s' Marku groba opojati.
"Što će mene kod ljepote moje,
"Bidem ljuba Turske pridvorice ?
"Ni tu ti se ne bih ražljutila,
"Đe se varaš Marku rad' junaštva,
"No se na te jesam ražljutila,
"Šta s' vidio, šta si smilovao
"A na tome vojvodi Milošu,
"Đe je viđen, đe je snažan junak;
"Jesi l' čuo, đe pričaju ljudi,
"Đe j' Miloša kobila rodila,
"A nekaka sura bedevija,
"Bedevija, što ždrijebi ždrale,
"Našli su ga jutru u erđeli,
"Kobila ga sisom odojila,
"S toga snažan, s toga visok jeste?
"Ni tu ti se ne bih ražljutila,
"No se jesam, brate, ražljutila,
"Što mi kažeš Relju Krilatoga.
"Kamo pamet? ti je izgubio!
"Kamo jezik? njim ne govorio!
"Što ti, brate, Relju ne upita,
"Od koga je đela i koljena,
"Ko li otac, ko l' njegova majka?
"Ja sam čula, đe pričaju ljudi,
"Da je Relja Pazarsko kopile,
"Našli su ga jutru na sokaku,
"Jeđupkinja njega odojila,
"S toga ima krila i okrilje.
"Ne ću tome poći ni jednome."
To izreče, ode niz čardake.
Zapali se obraz od obraza,
A zastide junak od junaka.
Planu Marko, kao oganj živi,
Pa poskoči na lagane noge,
Fati britku sablju s čiviluka,
Šćaše Leki glavu da ukine;
Miloš skoči, te ufati Marka,
U ruke mu sablju ufatio:
"K sebe ruke, Kraljeviću Marko!
"Ostav' sablju, da je Bog ubije!
"Bi l' ovakog brata ištetio,
"Koji nas je krasno dočekao,
"A sa jedne grdne kopilice,
"I svu Leki zemlju rasplakao?"
Ne da Miloš Leki kidisati.
Viđe Marko, pa se dosjetio,
Ne šće njemu sablju otimati,
No poglednu pinjal za pojasom,
Pa potrča niz tanke čardake;
Kad se Marko zemlje dovatio
I na zemlji kamene kaldrme,
Ali Rosa blizu kule bila,
Opkolile Rosandu đevojke,
Drže skute i drže rukave,
Viđe Marko, pa iz grla viknu:
"O đevojko, ponosita Roso!
"A tako ti te mladosti tvoje!
"Nu odbaci od sebe đevojke,
"A obrni k mene tvoje lice,
"E se, Roso, jesam zastidio
"Na čardaku od brata tvojega,
"Te te, Roso, dobro ne sagledah,
"A kad dođem u Prilipa grada,
"Hoće mene sestra dosaditi
"Pitajući: ""Kakva bješe Rosa?""
"Obrni se, da ti viđu lice."
A đevojka odćušnu đevojke,
Povrati se i obrnu lice:
"Viđi, Marko, i sagledaj Rosu."
Ljutit Marko, pa se pridrnuo,
Jednom kroči i daleko skoči,
I za ruku dofati đevojku,
Ostar pinjal vadi od pojasa,
Te joj desnu osiječe ruku,
Os'ječe joj ruku do ramena,
Desnu ruku dade u lijevu,
A ,pinjalom oči izvadio,
Pa ih zavi u svileni jagluk,
Pa joj turi u desno njedarce,
Pa joj Marko riječ progovara:
"Biraj sade, Rosanda đevojko!
"Biraj sade, koga tebe drago:
"Ja ti drago Tursku pridvoricu,
"Ja ti drago Kobilić-Miloša,
"Ja ti drago Relju kopilana."
Pišti Rosa, daleko se čuje,
Svoga brata Leku pominjaše:
"A moj brate, Leka kapetane!
"Ta l' ne vidiš, đe pogiboh ludo
"Od silnoga Kraljevića Marka?"
Čuje Leka na tanke čardake,
Muči Leka, kako kamen studen,
Ne smijaše ništa progovorit',
Jel i Leka može poginuti.
Viknu Marko, Ne šće na čardake,
Viknu Marko oba pobratima:
"Hajte, braćo, k zemlji niz čardake,
"Pones'te mi sablju u rukama,
"Zeman dođe, da mi putujemo."
Pobratimi Marka poslušaše,
Dopadoše k zemlji i kaldrmi,
Pod čardakom Marko sablju paše,
Na dobre se konje dovatiše,
Otidoše poljem širokijem;
Osta Leka, kao kamen studen,
Osta Rosa grdna kukajući.
DJEVOJKA NADMUDRILA MARKA
Sirotuje sirota devojka:
Kade ruča, ona ne večera,
Kad sastavi ručak i večeru,
Onda joj je rua nedostalo;
Al' je za to dobre sreće bila:
Isprosi je Kraljeviću Marko,
A preprosi vojevoda Janko,
Prsten dao Ustupčiću Pavle.
Digoše se sva tri mladoženje,
Svaki vodi iljadu svatova,
Pravo idu dvoru devojačkom:
Napred Marko, a za Markom Janko,
A za Jankom Ustupčiću Pavle.
Osvrte se Kraljeviću Marko,
Pa besedi vojevodi Janku:
"Kud si mi se podigao, Janko?
"Što s' tolike svate potrudio
"I tolike konje pomorio,
"Kad to nije za tebe devojka,
"Već za mene Kraljevića Marka?"
Janko ćuti, ništa ne govori,
Već s' okrenu k Ustupčiću Pavlu,
Pa je njemu tijo besedio:
"Kud si mi se podigao, Pavle?
"Što s' toliko svate potrudio
"I tolike konje pomorio?
"Nit' je tvoja, ni moja devojka,
"Već sokola Kraljevića Marka."
Pavle ćuti, ništa ne govori,
Veće jezdi napred pred svatovi.
Kad su bili blizu bela dvora,
Daleko i ugledala majka,
Vesela je pred nji išetala
I gospodsko kolo izvodila,
Po trojicu u dvor uvodila:
Sadi kuma jednog do drugoga,
Starog svata jednog do drugoga,
Mladoženju jednog do drugoga;
Pa se onda svatom okrenula:
"Vi ostali kićeni svatovi!
"Izvolite, dobri prijatelji!"
Kad se svati malo odmoriše,
Podiže se Kraljeviću Marko,
Pa izvadi sablju dimišćiju,
Pa je metnu sebi na kolena,
I Janku se onda okrenuo,
Pa je njemu tijo govorio:
"Čuješ li me, vojevodo Janko!
"I ti šnjime Ustupčiću Pavle!
"Izvadimo tri zlatne jabuke,
"Položimo tri zlatna prstena,
"Nek izvedu lepotu devojku,
"Neka bira, čiju će jabuku,
"Il' jabuku, ili prsten zlatan:
"Mašila se za koju joj drago,
"Onoga je lepota devojka."
Tu su Marka oma poslušali:
Izvadiše tri zlatne jabuke,
Položiše tri zlatna prstena,
Izvedoše lepotu devojku,
Pa govori Kraljeviću Marko:
"Čuješ li me, lepoto devojko,
"Sade biraj, čiju ćeš jabuku,
"Il' jabuku, ili prsten zlatan."
Kad devojka reči razabrala,
Sirota je, al' je mudra bila,
Besedila Kraljeviću Marku:
"Bogom kume, Kraljeviću Marko!
"Stari svate vojevodo Janko!
"I ostali kićeni svatovi!
"Bogom braćo, dobri prijatelji!
Jabuka je dečina zabava,
"A prsten je junačka belega;
"Ja ću poći za Ustupčić-Pavla "
Kad je Marko reči razabrao,
Ciknu Marko, kao gorsko zvere,
Udari se rukom po kolenu,
Pa besedi siroti devojki:
"Kučko jedna, siroto devojko!
"Mor'o te je kogod naučiti,
"Veće kazuj, ko te naučio"
Odgovara sirota devojka:
"Mili kume, Kraljeviću Marko!
"Tvoja me je sablja naučila."
Tad' se Marko na nju nasmejao,
Pa je njojzi tijo besedio:
"Sreća tvoja, lepoto devojko!
"Što se nisi jabuke mašila,
Il' jabuke, il' prstena zlatna,
"Vera moja tako mi pomogla!
"Obe bi ti odsekao ruke;
"Niti bi se nanosila glave,
"Ni na glavi zelenoga venca "
MARKO KRALJEVIĆ I VUČA DJENERAL
Ili grmi, il se zemlja trese?
Niti grmi, nit' se zemlja trese,
Već pucaju na gradu topovi,
Na tvrdome gradu Varadinu:
Šenluk čini Vuča dženerale,
Jer Je Vuča šićar zadobio,
Tri vojvode Srpske uvatio:
Jedno jeste Miloš od Pocerja,
Drugo jeste Toplica Milane,
A treće je Kosančić Ivane,
Bacio ih na dno u tavnicu,
Đeno leži voda do koljena,
A junačke kosti do ramena
Cvili junak Miloš od Pocerja,
Cvili Miloš, kako ljuta guja;
Jer se Miloš nije naučio
Podnositi muku i nevolju;
Cvili Miloš kao ljuta guja,
Privlači se na pendžer tavnici,
Te on gleda junak po sokaci,
Ne bi l' koga znana opazio,
Al' pripazi poštu knjigonošu,
Pa dozivlje Miloš od Pocerja:
"Bogom brate, pošta knjigonoša,
"Donesi mi jedan list hartije,
"Da ti gradim jednu sitnu knjigu "
To je pošta za Boga primio,
Donese mu jedan list hartije,
Sjede Miloš sitnu knjigu pisat'
U Prilipa u bijela grada,
Svome pobru Kraljeviću Marku:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Il' ne čuješ, il' ne haješ za me?
"Teške sam ti muke dopanuo,
"Pobratime, u Madžarske ruke.
"Uvati me Vuča dženerale,
"I još moja oba pobratima;
"Bacio nas na dno u tavnicu,
"Đeno leži voda do koljena,
"A junačke kosti do ramena,
"Ležim, brate, tri bijela dana,
"Ako budem, brate, još tri dana,
"Nikada me više viđet' ne ćeš,
"Izbavljaj me, pobratime Marko,
"Jal' za blago, jali na junaštvo."
Pa u lice perom udario,
Od obraza krvi natočio,
S krvi njemu knjigu zapečati,
Pa je dade pošti knjigonoši,
I dade mu dvanaest dukata;
Pa je pošti Miloš govorio:
"Nosi knjigu bijelu Prilipu
"Na koljeno Kraljeviću Marku."
Ode pošta bijelu Prilipu,
U njeg' stiže u svetu neđelju,
Kada Srblji u crkvi bijahu;
Stade pošta pred bijelom crkvom,
Dokle Marko iziđe iz crkve;
Kad iziđe Kraljeviću Marko,
Pošta kapu pod mišicu baci,
Poklanja se do zemljice Marku,
Pa mu dade list knjige tanane.
Kada Marko sitnu knjigu primi,
Stojeći je knjigu proučio;
Kada viđe, što mu knjiga kaže,
Ud'riše mu suze od očiju,
Pa je onda Marko besjedio:
"Avaj mene, dragi pobratime!
"Tu li si mi, bolan, dopadnuo!
"Al' tako mi moje vjere tvrde!
"Hoće tebe pobro izbaviti
"Jal' za blago, jali na junaštvo."
Pa on ode svojoj tankoj kuli,
Sjede malo, te se napi vina,
Pa pripasa sablju okovanu,
I prigrnu ćurak od kurjaka,
A na glavu kapu od kurjaka,
Priveza je mrkom jemenijom;
Pa uzimlje koplje ubojito,
Pa se spušta u podrume Šarcu;
Te opremi Šarca od mejdana:
Priteže mu sedmore kolane,
Zauzda ga uzdom pozlaćenom;
Pa natoči tuluminu vina,
Objesi je o unkaš Šarinu,
S desne strane tešku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni amo;
Pa se Šarcu na ramena baci,
Okrenu ga od Prilipa grada,
Ode pravo stojnu Bijogradu.
Kad je bio pokraj Bijograda,
Uvrati se,te se napi vina;
Pa odatle poklopi Šarina,
Za Dunavom skela dogodi se;
Dvaput Marko skeledžiju viknu,
Pa ga više ni čekati ne šće,
Već naćera Šarca na Dunavo,
Ode pravo gradu Varadinu,
Pod Varadin u polje zeleno.
Tu ustavi Šarca od mejdana,
Pa udari koplje u ledinu,
Za koplje je privez'o Šarina,
Tuluminu skide sa unkaša
I vrže je u zelenu travu,
Pa on sjede piti mrko vino;
Ne pije ga čim se vino pije,
Već leđenom od dvanaest oka,
Pola pije, pola Šarcu daje.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Pošetala Velimirovica,
Mila snaha Vuče dženerala,
Po bedenu grada Varadina,
Ona gleda niz polje zeleno,
U polju je opazila Marka;
Kad ugleda Kraljevića Marka,
Troljetna je uvati groznica,
Pa pobježe u bijele dvore.
Nju mi pita Vuča dženerale:
"Što je tebe, moja snaho draga?"
Kazuje mu Velimirovica:
"O moj svekre, Vuča dženerale!
"Sjedi junak u polju široku,
"U ledinu koplje udario,
"Za koplje je konja privezao,
"A pred njime stoji tulum vina;
"Ne pije ga čim se pije vino,
"Već leđenom od dvanaest oka,
"Pola pije pola konju daje;
"Konj mu nije kakvino su konji,
"Veće šaren, kako i goveče;
"Junak nije kakvi su junaci:
"Na plećima ćurak od kurjaka,
"Na glavi mu kapa od kurjaka,
"Privez'o je mrkom jemenijom;
"Nešto crno drži u zubima
"Kolik' jagnje od pola godine."
Veli njojzi Vuča dženerale:
"Ne plaši se, moja snaho draga!
"Ja onakih imam u tavnici,
"I njega ću sada dobaviti."
Pa doziva sina Velimira:
"Velimire, moje čedo drago!
"Uzmi, sine, za trista katana,
"Idi dolje u polje široko,
"Dovedi mi onoga junaka."
Velimir je na noge skočio,
Pa uzima trista katanije,
On usjede vranca pomamnoga,
I iziđe gradu na kapiju,
Skoli Marka sa četiri strane,
Marko sjedi, pije mrko vino,
Al' katane Šarac opazio,
Poče nogam' o zemljicu tući,
Primiče se svome gospodaru.
Kad pogleda Kraljeviću Marko,
Al' katane njega opkolile;
Popi Marko leđeninu vina,
Baci leđen u zelenu travu,
Pa se turi na ramena Šarcu,
A katane na njeg' udariše.
Da je kome pogledati bilo,
Kad udari u katane Marko,
Kako soko među golubove:
Što pogubi sabljom okovanom,
Što pogazi Šarcem od mejdana,
Što podavi u tihom Dunavu;
Pobježe mu Velimir dijete,
Ćera njega na šarinu Marko,
Dostiže ga u polju široku,
Dovati ga malo topuzinom,
Pade dite u zelenu travu;
Odja Marko od konja Šarina,
Saveza mu i noge i ruke,
Pa g' objesi Šarcu o unkašu;
Pa on ode svojoj tulumini,
Baci dite u zelenu travu,
A on opet sjede piti vino.
To gledala Velimirovica,
Pa otide Vuči dženeralu:
"Zlo ti vino, Vuča dženerale!
"Zlo ti vino, a gore ti bilo!
"Sve katane tebe izgiboše,
"Velimiru junak sveza ruke,
"Saveza mu i noge i ruke,
"Pa eno ga pije rujno vino,
A Velimir u travici leži."
Progovara Vuča dženerale:
"Ne boj mi se, moja snaho draga!
"Sad ćeš viđet', dok se starac kr
Pa on drmnu na gradu topove,
Tri hiljade sastavi katana,
Pa posjede svoju bedeviju,
I iziđe gradu na kapiju;
On naredi niz polje katane,
Opkoliše sa četiri strane,
A to ništa i ne vidi Marko,
Al' pripazi Šarac od mejdana,
Pa nogama o zemljicu tuče,
Primiče se svome gospodaru;
Kad pogleda Kraljeviću Marko,
Al' katane njega opkolile,
On poskoči na noge lagane,
Pa se maši Šarcu na ramena;
Da je kome sjesti, te viđeti!
Kad poćera po polju katane!
Sablja mu je u desnici ruci,
U lijevoj koplje ubojito,
U zubima dizgen od Šarina;
Koga Marko sabljom udaraše,
Po dvojicu od jednog građaše;
Koga Marko kopljem udaraše,
Preko sebe njega preturaše;
Dok s' okrenu nekoliko puta,
Ode k vragu mlada katanija;
Pobježe mu Vuča dženerale
Na njegovoj tankoj bedeviji,
Poćera ga na Šarinu Marko;
Brza mu je pusta bedevija,
Šćaše uteć' gradu Varadinu;
Ljuljnu Marko teškom topuzinom,
Pa je pušta za njim preko polja,
Udari ga sapom od topuza,
Pade Vuča u zelenu travu,
Tad' dopade od Prilipa Marko,
Sveza Vuči ruke naopako,
Saveza mu i noge i ruke,
Objesi ga šarcu o unkašu,
I uvati tanku bedeviju,
Pa on ode sinu Velimiru,
Priveza ih jednog za drugoga,
Pa prebaci preko bedevije,
Bedeviju sveza za Šarina,
Ode pravo bijelu Prilipu;
Obojicu baci u tavnicu.
Knjigu piše dženeralovica,
Te je šalje bijelu Prilipu:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Ne gubi mi Vuče dženerala
"I mojega sina Velimira;
"Išti, Marko, što je tebe drago."
Dođe knjiga Kraljeviću Marku,
Kada viđe, što mu knjiga kaže,
Onda Marko drugu knjigu piše:
"Vjerna ljubo Vuče dženerala!
"Pusti mene do tri pobratima,
"I podaj im tri tovara blaga;
"I pusti mi staroga Toplicu,
"I podaj mu tri tovara blaga,
"Jer je junak mlogo dangubio;
"I daj mene tri tovara blaga?,
"Što sam moga mučio Šarina;
"Iza toga, dženeralovice,
"Eto tamo Miloš' od Pocerja,
"Pa vi s njime kako načinite."
Ode knjiga gradu Varadinu;
Kada dođe dženeralovici,
Knjigu gleda dženeralovica,
Šalje blago od Prilipa Marku,
Pa uzima od tavnice ključe,
Te otvori prokletu tavnicu,
I izvadi tri vojvode mlade
I sa njima staroga Toplicu;
Pa ih vodi na bijelu kulu;
Pa berbere hitre dobavila:
Jedni: miju, drugi kosu briju,
A treći im nokte sarezuju;
Donese im vina i rakije
I lijepe svake đakonije,
Pokaza im, što učini Marko;
Pa govori Milošu vojvodi:
"Bogom brate, vojvoda Milošu!
"Pustite mi moga gospodara
"I mojega sina Velimira."
Njoj govori Miloš od Pocerja;
"Ne boj mi se, dženeralovice;
"Daj mi vranca Vuče dženerala,
"Što ga jaše jednom u godini,
"Kada ide u Tekiju crkvi,
"Opremi ga, kako g' Vuča sprema,
"Da poigram preko Njemadije;
"I daj mene od zlata karuce,
"I u njima dvanaest vranaca,
"Što ih preže Vuča dženerale,
"Kada ide od Beča ćesaru,
"Da m' odnesu staroga Toplicu.
"Daj mi ruho Vuče dženerala,
"Što ga nosi o vaskrseniju,
"Da obučem mojega Toplicu."
Sve mu dade dženeralovica,
I svakome hiljadu dukata,
Što će piti vino do Prilipa,
Pa odoše bijelu Prilipu.
Lijepo ih dočekao Marko.
Pusti Marko Vuče dženerala,
I njegova sina Velimira,
I dade mu mloge pratioce
Do njegova grada Varadina.
A vojvode dijeliše blago,
Pa se rujna nakitiše vina,
I u b'jelo izljubiše lice,
Svaki Marka u bijelu ruku,
Pa odoše svaki svome dvoru.
CARICA MILICA I ZMAJ OD JASTREPCA
Vala Bogu, vala jedinome!
Car Lazare sjede za večeru,
Pokraj njega carica Milica;
Milica je sjeta nevesela,
U obrazu bl'jeda i potmula;
A pita je slavan car Lazare.
"O Milice, o moja carice!
"Što te pitam, pravo da mi kažeš:
"Što si tako sjetna nevesela,
"U obrazu bl'jeda i potmula?
"Šta t' je malo u dvoru našemu?"
Veli njemu carica Milica:
"Car-Lazare, Srpska kruno zlatna!
"Kad me pitaš, pravo ću ti kazat':
"Svašta dosta u dvoru našemu,
"Nego ima godinica dana
"Kako je se zmaje navadio,
"Navadio zmaje od Jastrepca,
"Te dolazi na bijelu kulu,
"Te me ljubi na bijeloj kuli."
Kad to čuo slavan car Lazare,
On govori carici Milici.
"Ču li mene, carice Milice!
"Kada bude veče po večeri,
"Te otideš na bijelu kulu,
"A dođe ti zmaje od Jastrepca,
"Upitajde zmaja od Jastrepca,
"Boji li se još koga do Boga,
"I na zemlji kakoga junaka."
Malo vreme za tim postojalo,
Ode care na tanke čardake,
A carica na visoku kulu.
Malo bilo, za Dugo ne bilo,
Zasija se Jastrebac planina
A poleće zmaje od Jastrepca
Od Zmajevca od vode studene,
Te se primi uz Kruševo ravno
A doleće na bijele kule,
Te on pade na meke dušeke,
Zbaci zmaje ruho ognjevito,
Pa s caricom leže na jastuke.
Onda veli carica Milica:
"O Boga ti, zmaje od Jastrepca!
"Kad dolaziš na bijelu kulu,
"Te ti sa mnom ležiš u dušeku,
"Bojiš li se još koga do Boga,
"Ja na zemlji kakoga junaka?"
Ali veli zmaje od Jastrepca:
"Muč' Milice, mukom zamuknula!
"Tome te je Lazo naučio."
Milica se zmaju kunijaše:
"Nije, zmaje, života mi moga!
"Već te vidim da si dobar junak."
A kad čuo zmaje od Jastrepca,
Prevari se, ujede ga guja,
Pa carici ode govoriti:
"O Milice, o moja carice!
"Kad me pitaš, da ti pravo kažem
"Što je zemlje na četiri strane,
"Ne bojim se nikoga do Boga
"Ni na zemlji kakoga junaka,
"Do što kažu Srijem zemlju ravnu
"I u njemu selo Kupinovo,
"A u selu Zmaj-Despota Vuka,
"Njega s' bojim na zemlji junaka,
"Jer ja Vuka odavno poznajem:
"Kad smo bili đeca u ludosti,
"U Jastrepcu visokoj planini,
"Te kad bi se igre poigrali,
"Svagda bi me nadigrao Vuče;
"Njega s' bojim na zemlji junaka."
To ti zmaje u riječi bješe,
A iziđe danica zvijezda,
Te se krenu zmaje od Jastrepca
I odleće Jastrepcu planini,
A carica caru na čardake,
Te kazuje, šta j' od zmaja čula
A kad care sasluša Milicu,
On otide sitnu knjigu pisat',
Te je šalje Srijem-zemlji ravnoj
Na koljeno Zmaj-Despotu Vuku:
"Čuješ mene, Zmaj-Despote Vuče!
"Dođi mene ka Kruševcu gradu,
"Te pogubi zmaja od Jastrepca,
"Da mi zmaje caricu ne ljubi,
"A daću ti tri tovara blaga,
"I daću ti Sremsku banovinu
"U državu za života tvoga."
Ode knjiga Srijem-zemlji ravnoj,
A kad dođe Zmaj-Despotu Vuku,
Te je Vuče knjigu proučio,
Žao mu je zmaja pogubiti,
Pa se Vuče vrlo zamislio:
Al' će ići, ali ići ne će;
Sve mislio, na jedno smislio,
Te s' opremi na tanku čardaku,
A side se u podrume vrancu,
Vilovita vranca posjednuo,
Noćom ode ka Kruševcu gradu,
Pa ne šćede Lazarevoj kuli,
Veće pade u polje Kruševo
U pšenicu slavnoga Lazara.
Tuna Vuče vranca pripinjaše,
A prebijel šator raspinjaše.
U tom svanu i ogranu sunce,
Uranio slavan car Lazare,
Te se šeta po tananoj kuli,
Metnu oči niz polje Kruševo,
Te ugleda šator u pšenici
I pod njime Zmaj-Despota Vuka,
Pa kazuje carici Milici:
"O Milice, o moja carice!
"Čudan junak u polju našemu
"U pšenici šator razapeo,
"I on sjedi, pije rujno vino."
A kad čula carica Milica,
Metnu oči polju u pšenicu,
Te poznade Zmaj-Despota Vuka,
Pa je tiho caru govorila,
"Ono jeste Zmaj-Despote Vuče:
"Onaki je zmaje od Jastrepca."
Kad začuo slavan car Lazare,
Opravi mu gospodsku užinu
I spremi mu vina rujevnoga,
A zove ga sebe na večeru;
Ali Vuče na večeru ne će,
Veće osta u polju Kruševu,
I caru je 'vako poručio:
"Neka kaže carici Milici,
"Nek na kuli ne zatvori vrata,
"I nek čeka zmaja na dušeku,
"A neka mu za me ne kazuje,
"A ja znadem, kad ću udariti
"I kako ću zmaja pogubiti."
Sluga kaza caru čestitome,
A car gospi carici Milici.
Tako bilo, za dugo ne bilo:
Danak prođe, tavna noćca dođe,
Te car ode na tanke čardake,
A carica na bijelu kulu,
Pa na kuli ne zatvori vrata,
Nego čeka zmaja od Jastrepca.
Malo bilo vreme postajalo,
Zasija se Jastrebac planina
I poleće zmaje od Jastrepca,
Pravo pade na bijelu kulu,
Te carici sjede u dušeke,
Al' povika Zmaj-Despote Vuče:
"Ko se ljubi na bijeloj kuli,
"Nek izlazi iz bijele kule
"Zar ne vidi, đe je poginuo?"
Kad to čuo zmaje od Jastrepca,
A on reče carici Milici:
"Hej Milice, da te Bog ubije!
"Ti si mene izdala Lazaru."
To izreče, iz kule uteče,
Pa ne bježi Jastrepcu planini,
Već pobježe nebu pod oblake,
A ćera ga Zmaj-Despote Vuče,
Na visoko njega sustigao,
Udari ga teškom topuzinom,
Te mu prebi u ramenu krila,
Zmaje pade u zelenu travu,
Pa zapišta, kao zmija ljuta:
"'Vako bilo svakome junaku,
"Koji svašta ljubi svojoj kaže!"
A doleće Zmaj-Despote Vuče,
Te on Zmaju odsiječe glavu,
Odnese je caru na čardake,
Baci mu je na svil'nu sedžadu.
A kad Lazo sagledao glavu,
Od stra' njega uvati groznica,
Pa on spremi Zmaj-Despotu Vuku,
Spremi njemu tri tovara blaga,
I spremi mu sićana vermana
A za onu Sremsku banovinu
U državu Zmaj-Despotu Vuku
Dokle teče sunca i mjeseca
I njegova đela i koljena;
Pa je Lazo govorio Vuku:
"Eto sine, Zmaj-Despote Vuče,
"Eto tebe nekoliko blaga;
"Ako tebe ponestane blaga,
"A ti dođi poočimu tvome,
"Biće blaga koliko ti drago."
I po tom su vreme živovali
I svoj svome bio na nevolji,
Te s' pominje junak po junaštvu,
Kao dobar danak u godini.
BANOVIĆ STRAHINJA
Netko bješe Strahiniću bane,
Bješe bane u malenoj Banjskoj,
U malenoj Banjskoj kraj Kosova,
Da takoga ne ima sokola.
Jedno jutro bane podranio,
Zove sluge i k sebe prizivlje:
"Sluge moje! hitro pohitajte,
"Sedlajte mi od megdana đoga,
"Okitite, što ljepše možete,
"Opašite, što tvrđe možete;
"Jel ja, đeco, mislim putovati:
"Hoću Banjsku ostaviti grada,
"Mislim đoga konja umoriti
"I u gosti, đeco, odlaziti,
"U tazbinu u bila Kruševca,
"K milu tastu starcu Jug-Bogdanu,
"Ka šureva devet Jugovića;
"Tazbina me ta željkuje moja."
Gospodara sluge poslušaše,
Te sokola đoga osedlaše,
Opremi se Strahiniću bane,
Ud'ri na se dibu i kalifu,
Ponositu čohu sajaliju,
Što od vode čoha crvenija,
A od sunca čoha rumenija;
Okiti se jedan Srpski soko,
Pa posjede đoga od megdana,
Odmah pođe, u tazbinu dođe,
U tazbinu u bila Kruševca,
Đe od skoro carstvo postanulo,
A viđe ga starac Jug Bogdane,
I viđe ga devet milih šura,
Sokolova devet Jugovića,
Mila zeta jedva dočekaše,
U naruče zeta zagrliše,
Vjerne sluge konja prifatiše,
Zeta vode na frenđiju kulu,
Kod gotove sovre zasjedoše,
Te gospodsku riječ besjeđaju;
Navališe sluge i sluškinje,
Neko dvori, neko vino služi.
Što bijaše rišćanske gospode,
Posjedaše, te pijahu vino:
Uvrh sovre stari Jug Bogdane,
S desne strane uza ramo svoje
Sjede zeta Strahinića bana,
I tu sjede devet Jugovića,
Niza sovru ostala gospoda;
Ko l' je mlađi, dvori gospodare.
No biješe to devet šurnjaja,
No šurnjaje dvore uporedo,
Dvore svekra silna Jug-Bogdana,
I dvorahu svoje gospodare,
A najviše zeta ponosita;
A sluga im jedna vino služi,
Služi vino jednom kupom zlatnom.
Zlatna kupa devet bere litar;
Ja da vidiš druge đakonije,
Đakonije, mloge gospoštine!
Kako, brate, đe je carevina.
Pozadugo bane gostovao,
Pozadugo bane začamao,
Ponosi se bane u tazbini.
Gospoštine što je u Kruševcu,
Dosadiše jutrom i večerom
Moleći se silnu Jug-Bogdanu:
"Gospodaru, silan Jug-Bogdane!
"Ljubimo ti svilenoga skuta
"I desnicu tvoju bilu ruku,
"Nu potrudi čudo i gospostvo,
"I povedi mila zeta tvoga,
"Nu dovedi Strahinića bana
"U dvorove i u kuće naše,
"Da mi neku poštu učinimo."
Svakom Juže hatar navršuje.
Doke tako izredili bili,
Dugo bilo i vrijeme prođe,
I zadugo bane začamao;
No da vidiš jada iznenada!
Jedno jutro, kad ogrija sunce,
Mezil stiže i bijela knjiga
Baš od Banjske od malena grada,
Od njegove ostarjele majke,
Banu knjiga na koljeno pade,
Kad razgleda i prouči knjigu,
Al' mu knjiga dosta grdno kaže,
Knjiga kaže, đe ga kune majka:
"Đe si, sine, Strahiniću bane?
"Zlo ti bilo u Kruševcu vino!
"Zlo ti vino, nesretna tazbina!
"Viđi knjigu, nečuvenih jada!
"Iz ubaha jedna pade sila,
"Turski, sine, od Jedrene care,
"A car pade u polje Kosovo,
"A car pade, dovede vezire,
"A vezire, nesretne većile.
"Što je zemlje te oblada care,
"Svu je Tursku silu podigao,
"U Kosovo polje iskupio,
"Pritiskao sve polje Kosovo,
"Uvatio vode obadvije:
"Pokraj Laba i vode Sitnice
"Sve Kosovo sila pritisnula.
"Kažu, sine, i pričaju ljudi:
"Od mramora do suva javora,
"Od javora, sine, do Sazlije,
"Do Sazlije na ćemer ćuprije,
"Od ćuprije, sine, do Zvečana,
"Od Zvečana kažu od Čečana,
"Od Čečana vrhu do planine
"Turska sila pritisla Kosovo.
"Pod broj, sine, na teftere kažu
"No u cara sto hiljada vojske
"Nekakvoga careva spahije,
"Što imaju po zemlji timare
"I što jedu ljeba carevoga
"I što jašu konje od megdana,
"Što ne nose po mlogo oruža,
"Do po jednu o pojasu sablju;
"U Turčina, u Turskoga cara,
"Kažu, sine, drugu vojsku silnu
"Ognjevite janjičare Turke,
"Što Jedrene drže kuću bilu,
"Janjičara kažu sto hiljada;
"Kažu, sine, i govore ljudi
"U Turčina treću vojsku silnu
"Nekakoga Tuku i Mandžuku,
"A što huče, a što grdno tuče.
"U Turčina vojske svakojake,
"U Turčina jednu kažu silu,
"Samovoljna Turčin-Vlah-Aliju,
"Te ne sluša cara čestitoga,
"Za vezire nikad i ne misli,
"Za carevu svu ostalu vojsku
"A koliko mrave po zemljici;
"Takvu silu u Turčina kažu;
"On beza zla, sine, proći ne šće,
"Ne šće s carem, sine, na Kosovo,
"Okrenuo drumom lijevijem,
"Te na našu Banjsku udario,
"Te ti Banjsku, sine, ojadio
"I živijem ognjem popalio,
"I najdonji kamen rasturio,
"Vjerne tvoje sluge razagnao,
"Staru majku tvoju ojadio,
"Sa konjem joj kosti izlomio,
"Vjernu tvoju ljubu zarobio,
"Odveo je u polje Kosovo,
"Ljubi tvoju ljubu pod čadorom,
"A ja, sine, kukam na garištu,
"A ti vino piješ u Kruševcu!
"Zlo ti vino napokonje bilo!"
Ja kad bane knjigu proučio,
Muka mu je i žao je bilo,
U obraz je sjetno neveselo,
Mrke brke nisko objesio,
Mrki brci pali na ramena,
U obraz se ljuto namrdio,
Gotove mu suze udariti.
A viđe ga starac Jug Bogdane,
Viđe zeta jutru na uranku,
Planu Juže, kako oganj živi,
Strahiniću zetu progovara;
"O moj zete, Bog mi s tobom bio!
"Što si, zete, jutros podranio?
"D u obraz sjetno neveselo?
"Od šta si se, zete, razdertio?
"Na koga si s', zete, ražljutio?
"Al' se šure tebe nasmijaše,
"U jegleni ružno govoriše?
"Al' šurnjaje tebe ne dvoriše?
"Al' mahanu toj tazbini nađe?
"Kaži, zete, šta je i kako je?"
Planu bane pa mu progovara:
"Prođ' se taste, stari Jug-Bogdane!
"Ja sam s šuram' bio u lijepo,
"A šurnjaje gospodske gospođe
"Divno zbore, a divno me dvore,
"Toj tazbini mojoj mane nema,
"No da vidiš, što sam neveseo:
"Stiže knjiga od malene Banjske,
"Baš od moje ostarjele majke;"
Kaže jade tastu na uranku,
Kako su mu dvori poharani,
Kako su mu sluge razagnate,
Kako li je majka pregažena,
Kako li je ljuba zarobljena:
"No moj taste, stari Jug-Bogdane!
"I ako je moja danas ljuba,
"Ljuba moja, al' je šćera tvoja:
"Sramota je i mene i tebe;
"No moj taste, starac Jug-Bogdane!
"Misliš li me mrtva požaliti,
"Požali me dok sam u životu.
"Molim ti se i ljubim ti ruku,
"Da daš mene đece devetoro,
"Đecu tvoju, a šureve moje,
"Da ja, taste, u Kosovo pođem,
"Da potražim dušmanina moga,
"A careva grdna hainina,
"Koji mi je roblje zarobio;
"A nemoj se, taste, prepanuti,
"Ni za tvoju đecu ubrinuti;
"Ja ću đeci, mojim šurevima,
"Hoću njima ruho prom'jeniti,
"A u Tursko ruho oblačiti:
"Oko glave bijele kauke,
"A na pleći zelene dolame,
"A na noge meneviš čakšire,
"O pojasu sablje plamenite;
"Prizvat' sluge i kazaću junak,
"Neka sluge konje osedlaju,
"Osedlaju, tvrdo opasuju,
"Nek prigrću mrkim međedinam':
"Učiniću đecu janjičare;
"Ja ću đecu šure sjetovati,
"Kade sa mnom bidu kroz Kosovo,
"A kroz vojsku cara ka Kosovu,
"Pred njima ću biti delibaša,
"Nek se stide i nek se prepanu,
"Nek se svoga boje starješine;
"Kogođ stane u carevoj vojsci,
"Kogođ stane s nama govoriti,
"Stane Turski, okrene Manovski,
"Ja s Turcima mogu progovorit',
"Mogu Turski, i mogu Manovski,
"I Arapski jezik razumijem,
"I na krpat sitno Arnautski;
"Provodiću đecu kroz Kosovo,
"Svu ću vojsku Tursku uvoditi,
"Dok ja nađem dušmanina moga,
"A Turčina silna Vlah-Aliju,
"Koji mi je roblje porobio;
"Nek šurevi bidu u nevolji,
"El sam, taste, mogu poginuti,
"Kod šureva ne ću poginuti
"Jali rane lasno dopanuti."
Kad to začu stari Jug Bogdane,
Planu Juže, kako oganj živi,
Strahinj-banu zetu progovara:
"Strahinj-bane, ti moj zete mili!
"Viđeh jutros, da pameti nemaš.
"Što mi đece išteš devetoro,
"Da mi đecu vodiš u Kosovo,
"U Kosovo, da ih kolju Turci,
"Nemoj, zete, više progovarat',
"Ne dam đece vodit' u Kosovo,
"Makar šćeri nigda ne vidio.
"Mio zete, deli Strahinj-bane!
"Rašta si se tako razdertio?
"Znaš li, zete? ne zna li te ljudi!
"Al' ako je jednu noć noćila,
"Jednu noćcu šnjime pod čadorom,
"Ne može ti više mila biti,
"Bog j' ubio, pa je to prokleto,
"Voli njemu, nego tebe, sine;
"Neka ide, vrag je odnesao!
"Boljom ću te oženiti ljubom,
"S tobom hoću ladno piti vino,
"Prijatelji biti do vijeka;
"A ne dam ti đecu u Kosovo."
Planu bane, kako oganj živi,
U ijedu i toj muci ljutoj
Ne šće viknut' ni prizvati slugu,
Za seiza ni habera nema,
No sam ode k đogu u ahare,
Ja kako ga bane osedlao!
Kako li ga tvrdo opasao!
Pa zauzda đemom od čelika,
Pred dvore ga vodi u avliju
K binjektašu bijelu kamenu,
Pa se đogu fati na ramena
Pogleduje devet svojih šura,
A šurevi u zemljicu crnu.
Ban poglednu pašenoga svoga,
Nekakoga mlada Nemanjića,
A Nemanjić gleda u zemljicu.
Kad pijahu vino i rakiju,
Svi se fale za dobre junake,
Fale s' zetu i Bogom se kunu:
"Volimo te, Strahiniću bane!
"No svu zemlju našu carevinu;"
Al' da vidiš jada na nevolji!
Banu jutros nema prijatelja:
Nije lasno u Kosovo poći.
Viđe bane, đe mu druga nema,
Sam otide poljem Kruševačkim
Ja kad bio niz široko polje,
Obzire se ka Kruševcu b'jelu,
Ne će li se šure prisjetiti,
Ne će li se njima ražaliti;
A kad viđe jutros na nevolji
Đe mu nema glavna prijatelja,
Pade na um, pa se dosjetio
Za njegova hrta Karamana,
Koga voli nego dobra đoga,
Te priviknu iz bijela grla,
Ostalo je hrče u aharu;
Začu glasa, hitro potrčalo
Dok u polju pristiže đogina,
Pokraj đoga hrče poskakuje,
A zlatan mu litar pozvekuje,
Milo bilo, razgovori s' bane
Ode Bane na konju đoginu,
Te prijeđe polja i planine,
Ja kad dođe u polje Kosovo,
Kad sagleda po Kosovu silu,
Al' se bane malo prepanuo,
Pa pomenu Boga istinoga,
U ordiju pursku ugazio.
Ide bane po polju Kosovu,
Ide bane na četiri strane,
Traži bane silna Vlah-Aliju,
Al' ne može bane da ga nađe;
Spušti s' bane ka vodi Sitnici,
Na jedno je čudo nagazio:
Na obali do vode Sitnice
Jedan zelen tu bijaše čador,
Širok čador polje pritisnuo,
Na čadoru od zlata jabuka,
Ona sija, kako jarko sunce,
Pred čadorom pobijeno koplje,
A za koplje vranac konjic svezan;
Na glavi mu maha Stambolija
Bije nogom desnom i lijevom.
Kad go viđe Strahiniću bane,
Prohesapi i umom premisli,
Baš je čador silna Vlah-Alije,
Te đogina konja prigonjaše,
Koplje junak skide sa ramena,
Te čadoru vrata otvorio,
A da vidi, ko je pod čadorom,
Ne bijaše silan Vlah-Alija,
No bijaše jedan stari derviš,
Bijela mu prošla pojas brada,
Šnjime nema nitko pod čadorom,
Bekrija je taj nesrećan derviš,
Pije Turčin vino kondijerom,
No sam lije, no sam čašu pije,
Krvav derviš bješe do očiju;
Kad ga viđe Strahiniću bane,
Te mu selam Turski nazivaše,
Pijan derviš okom razgledaše,
Pa mu mučnu riječ progovara:
"Da si zdravo! deli Strahin-bane
"Od malene Banjske kraj Kosova."
Planu bane, prepade se ljuto,
Te dervišu Turski odgovara:
"Bre! dervišu, nesretna ti majka!
"Rašta piješ? rašta se opijaš
"Te u piću grdno progovaraš
"I Turčina zoveš kaurinom.
"Šta pominješ nekakoga bana?
"Ovo nije Strahiniću bane,
"No ja jesam carevi delija,
"Jedeci se carski pokidaše,
"U ordiju Tursku pobjegoše,
"Sve delije hitro potrčaše,
"Da jedeke caru pofatamo;
"Ako kažem caru, ja veziru,
"Koju si mi riječ besjedio,
"Hoćeš, stari, jada dopanuti."
Grohotom se derviš osmjenuo:
"Ti delijo, Strahiniću bane!
"Znaš li, bane, Ne znali te jadi!
"Da sam sade na Goleč-planini,
"Da te vidim u carevoj vojsci,
"Poznao bih tebe i đogina,
"I tvojega hrta Karamana,
"Koga voliš, nego dobra đoga.
"Znaš li, bane od malene Banjske
"Poznajem ti čelo kako ti je,
"I pod čelom oči obadvije,
"I poznajem oba mrka brka.
"Znaš li bane? ne znalo te čudo!
"Kad zapadoh ropstva u vijeku,
"Panduri me tvoji uhitiše
"U Suhari vrhu na planini,
"U ruke me tvoje dodadoše,
"Ti me baci na dno od tamnice,
"Te robovah i tamnicu trpljeh
"I začamah za devet godina,
"Devet prođe, a stiže deseta,
"A tebe se, bane, ražalilo,
"Te ti zovnu Rada tamničara,
"Tvoj tamničar na tamnička vrata,
"Izvede me k tebe u avliju.
"Znaš li, bane? znaš li Strahiniću?
"Kad zapita i mene upita:
""Ropče moje, zmijo od Turaka!
""Đe propade u tamnici mojoj!
""Mož' li s', robe, junak otkupiti.""
"Ti me pitaš, ja pravo kazujem:
""Mogao bih život otkupiti!
""Tek da mi se dvora dovatiti,
""Očevine i pak postojbine;
""Imao sam nešto malo blaga,
""Mloge lave i mloge timare,
""Mogao bih otkup sastaviti;
""Al' mi, bane, vjerovati ne ćeš,
""Da me pustiš dvoru bijelome:
""Tvrda ću ti jamca ostaviti,
""Tvrda jamca, Boga istinoga,
""Drugog jamca Božu vjeru tvrdu,
""Kako ću ti otkup donijeti.""
"I ti, bane, povjerova mene,
"I pušta me dvoru bijelome,
"Očevini i toj postojbini;
"A kad dođoh grdnoj postojbini,
"Tamo su me jadi zabušili:
"U dvorove, postojbinu moju,
"U dvorove kuga udarila,
"Pomorila i muško i žensko,
"Na odžaku niko ne ostao,
"No ti moji dvori propanuli,
"Propanuli, pa su opanuli,
"Iz duvara zovke proniknule;
"Što su bili lavi i timari,
"Pojagmili Turci na miraze;
"Kad ja viđeh dvore zatvorene:
"Nesta blaga, nesta prijatelja;
"Nešto mislih, pa na jedno smislih:
"Mezilskih se ja dofatih konja,
"Te otidoh gradu Jedrenetu,
"Odoh k caru i odoh k veziru,
"Viđe vezir, pa dokaza caru,
"Ja kakav sam junak za megdana;
"Ođede me carevi vezire,
"Ođede me i čador mi dade;
"Car mi dade od megdana vranca,
"I dade mi svijetlo oruže;
"Potpisa me carevi vezire,
"Da sam vojnik caru do vijeka.
"A ti, bane, danas k mene dođe,
"Da ti uzmeš tvoje dugovanje,
"A ja, bane, ni dinara nemam.
"Strahiniću, jada dopanuo!
"Đe ti dođe, da pogineš ludo
"U Kosovu u vojsci carevoj!"
Viđe bane, poznade derviša,
Od đogata konja odsjedaše,
Pak zagrli stariša derviša:
"Bogom brate! starišu dervišu!
"Na poklon ti moje dugovanje!
"Ja ne tražim, brate, ni dinara,
"Ni ja tražim tvoje dugovanje,
"No ja tražim silna Vlah-Aliju,
"Koji mi je dvore rasturio,
"Koji mi je ljubu zarobio;
"Kaži mene, starišu dervišu,
"Kaži mene moga dušmanina?
"Bratimim te i jošte jedan put,
"Nemoj mene vojsci prokazati,
"Da me vojska Turska ne opkoli."
No se derviš Bogom proklinjaše:
"Ti sokole, Strahiniću bane!
"Tvrđa mi je vjera od kamena,
"Da ćeš sade sablju povaditi,
"Da ćeš pola vojske pogubiti,
"Nevjereti učiniti ne ću,
"Ni tvojega ljeba pogaziti
"I ako sam bio u tamnici,
"Dosta si me vinom napojio,
"Bijelijem ljebom naranio,
"A često se sunca ogrijao,
"Puštio si mene veresijom;
"Ne izdadoh ni dodadoh tebe,
"Ne svjerovah, eli nemah otkud;
"Od mene se nemoj pobojati.
"A što pitaš i razbiraš, bane,
"Za Turčina silna Vlah-Aliju,
"On je bijel čador razapeo
"Na Goleču visokoj planini;
"Tek ti hoću, bane, progovorit':
"Jaši đoga, bježi iz Kosova,
"El ćeš, bane, poginuti ludo:
"U sebe se pouzdati nemoj,
"Ni u ruku, ni u britku sablju,
"Ni u tvoje koplje otrovano,
"Turčinu ćeš na planinu doći,
"Hoćeš doći, al' ćeš grdno proći
"Kod oruža i kod konja tvoga
"Živa će te u ruke fatiti,
"Hoće tvoje salomiti ruke,
"Živu će ti oči izvaditi "
Nasmija se Strahiniću bane:
"Bogom brate, starišu dervišu!
"Ne žali me, brate, od jednoga,
"Tek me vojsci Turskoj ne prokaži."
A Turčin mu riječ progovara:
"Čuješ li me, deli Strahin-bane!
"Tvrđa mi je Vjera od kamena,
"Da ćeš sade đoga naljutiti,
"Da ćeš sade sablju povaditi,
"Da ćeš satrt' pola caru vojske,
"Nevjere ti učiniti ne ću,
"Ni Turcima prokazati tebe."
Zbori bane, ne podrani otlen,
Obraća se sa konja đogina:
"O moj brate, starišu dervišu!
"pojiš konja jutrom i večerom,
"pojiš konja na vodi Sitnici,
"Nu uvjedžbaj, i pravo mi kaži,
"Đe su brodi na toj vodi ladnoj,
Da ja moga konja ne uglibim?"
A derviš mu pravo progovara:
"Strahin-bane, ti sokole Srpski!
"Tvome đogu i tvome junaštvu
"Svud su brodi, đegođ dođeš vodi."
Ban udari, vodu prebrodio,
I primi se na konju đoginu,
Primi s' bane uz Goleč planinu,
On je ozdo, a sunašce ozgo,
Te ogrija sve polje Kosovo,
I obasja svu carevu vojsku.
Al' da vidiš silna Vlah-Alije!
Svu noć ljubi Strahinjovu ljubu
Na planini Turčin pod čadorom;
U Turčina grdan adet bješe.
Kanal svaki zaspat' na uranku,
Na uranku, kad ogr'jeva sunce;
Oči sklopi, te boravi sanak;
Koliko je njemu mila bila
Ta robinja ljuba Strahinova,
Panuo joj glavom na krioce,
Ona drži silna Vlah-Aliju,
Pa čadoru otvorila vrata,
Ona gleda u polje Kosovo,
Te ti Tursku silu razgleduje.
Pregleduje kaki su čadori,
Pregleduje konje i junake;
Za jad joj se oči otkinuše,
Te poglednu niz Goleč planinu,
Viđe okom konja i junaka.
Kako viđe i okom razgleda,
Turčina je dlanom ošinula,
Ošinu ga po desnom obrazu,
Ošinu ga, pa mu progovara:
"Gospodare, silan Vlah-Alija!
"Nu se digni, glavu ne digao!
"Nu opasuj mukadem-pojasa,
"I pripasuj svijetlo oruže,
"Eto k nama Strahinića bana,
"Sad će tvoju glavu ukinuti,
"Sa će mene oči izvaditi."
Planu Turčin, kako oganj živi,
Planu Turčin i okom poglednu,
Pa se Turčin grotom nasmijao:
"Dušo moja, Strahinjova ljubo!
"Čudno li te vlašče prepanulo!
"Od njega si džasa zadobila,
"Kad t' odvedem gradu Jedrenetu,
"Ban će ti se i onđe prizirat';
"Ono nije Strahiniću bane,
"Već je ono carev delibaša,
"K mene ga je care opravio,
"Jal' je care, jal' Memed vezire,
"Da me care zove na predaju,
"Da ja vojsku caru ne rasturam:
"Prepali se carevi veziri,
"Da im počem sablju ne udarim;
"No da možeš okom pogledati,
"Ti se, dušo, nemoj prepanuti,
"Kad potegnem moju britku sablju,
"Te ošinem car'va delibašu,
"Neka drugog već ne šilje k mene."
Strahinova progovara ljuba:
"Gospodare, silan Vlah-Alija!
"Ta l' ne vidiš? ispale ti oči!
"Ovo nije carevi delija,
"Moj gospodar Strahiniću bane,
"Ja poznajem čelo kako mu je
"I pod čelom oči obadvije,
"I njegova oba mrka brka,
"I pod njime puljata đogata,
"I žutoga hrta Karamana;
"Ne šali se glavom, gospodaru!"
Ja kad začu Ture Vlah-Alija,
Kako li se Ture pridrnulo,
Te poskoči na lagane noge,
Opasuje mukadem-pojasa,
A pinjale ostre za pojasa,
I tu britku sablju pripasuje,
A sve vrana konja pogleduje.
U to doba bane pristasao,
Mudar bane, pak je ištetio:
Na jutru mu ne zva dobro jutro,
Niti Turski salem nazivaše,
No mu grdnu riječ progovara:
"A tu li si? jadan kopilane!
"Kopilane, carev hainine!
"Čije li si dvore poharao?
"Čije li si roblje porobio?
"Čiju l' ljubiš pod čadorom ljubu?
"Izlazi mi na megdan junački!"
Skoči Turčin ka' da se pridrnu,
Jednom kroči, do konja dokroči,
Drugom kroči, konja pojahao,
Pritegnu mu obadva dizđena.
Al' ne čeka Strahiniću bane,
No na njega đoga nagonjaše,
Pa na njega bojno koplje pušti;
Udari se junak na junaka,
Pruži ruke silan Vlah-Alija,
U ruku mu koplje ufatio,
Pa ti banu riječ progovara:
"Kopilane, Strahiniću bane!
"A šta li si, vlašče, promislilo?
"Nije s' ove babe Šumadijnske,
"Da razgoniš i da nabrekuješ,
"No je ovo silan Vlah-Alija,
"Što s' ne boji cara ni vezira,
"Što j' u cara vojske državine,
"Čini mi se sva careva vojska,
"Kao mravi po zelenoj travi;
"A ti, more! megdan da dijeliš!"
To mu reče, bojno koplje pušti,
Od prve ga obraniti šćaše,
Bog pomože Strahiniću banu,
Ima đoga konja od megdana,
Kako koplje na planini zviznu,
Soko đogo pade na koljena,
Iznad njega koplje preletalo,
Udarilo o kamen studeni,
Na groje se koplje salomilo:
Do jabuke i do desne ruke.
Dok satrše ona koplja bojna,
Potegoše perne buzdohane:
Kad udara silan Vlah-Alija,
Kad udara Strahinića bana,
Iz sedla ga konju izgonjaše,
A na uši đogu nagonjaše,
Bog pomože Strahiniću banu,
Ima đoga konja od megdana,
Što ga danas u Srbina nema,
U Srbina, niti u Turčina,
Uzmahuje i glavom i snagom,
Te u sedlo baca gospodara;
Kad udara Strahiniću bane
Mučnu alu silna Vlah-Aliju,
Iz sedla ga maći ne mogaše,
Tonu vrancu konju do koljena
U zemljicu noge sve četiri.
Buzdohane perne polomiše,
Polomiše, i pera prosuše,
Pa su britke sablje povadili,
Da junački megdan podijele.
No da vidiš Strahinića bana!
Kažu ima sablju o pojasu:
Kovala su sablju dva kovača,
Dva kovača i tri pomagača,
Od neđelje opet do neđelje,
Od čelika sablju pretopili,
U ostricu sablju ugodili;
Turčin manu, a dočeka bane,
Na sablju mu sablju dočekao,
Po poli mu sablju presjekao:
Viđe bane, pa se razradova,
Ljuto savi i otud i otud,
Eda bi mu glavu osjekao,
Jal' Turčinu ruke obranio;
Udari se Junak na Junaka,
Ne da Turčin glavu ukinuti,
Ne da svoje ruke ištetati,
No se brani s onom polovinom:
Polovinu na vrat naturaše,
I svojega vrata zaklonjaše,
I banovu sablju oštrpkuje,
Sve otkida po komat i komat
Obadvije sablje isjekoše,
Do balčaka sablja dogoniše,
Pobaciše njine odlomčine,
Od hitrijeh konja odskočiše,
Za bila se grla dovatiše,
Te se dvije ale poniješe
Na Goleču na ravnoj planini;
Nosiše se ljetni dan do podne,
Dok Turčina pjene popanuše,
Bijele su kako gorski snijeg,
Strahin:bana b'jele, pa krvave,
Iskrvavi niz prsi haljine,
Iskrvavi čizme obadvije.
A kad banu muka dosadila,
Tada bane riječ progovara
"Ljubo moja, tebe bog ubio!
"Koje jade gledaš na planini?
"No ti podbi jedan komat sablje,
"Udri, ljubo, mene, ja Turčina:
"Misli, ljubo, koga tebe drago."
Ali Turčin ljuto progovara:
"Dušo moja, Strahinjina ljubo!
Nemoj mene, no udri Strahina,
"Nigda njemu mila biti ne ćeš,
"Prijekorna biti do vijeka:
"Koriće te jutrom i večerom,
"Đe si bila sa mnom pod čadorom;
"Mene biti mila do vijeka,
"Odvešću te Jedrenetu gradu,
"Narediću tridest sluškinjica,
"Nek ti drže skute i rukave,
"Raniću te medom i šećerom,
"Okititi tebe dukatima
"Savrh glave do zelene trave;
"Udri sade Strahinića bana!"
Žensku stranu lasno prevariti:
Lako skoči, ka' da se pomami,
Ona nađe jedan komat sablje,
Zavi komat u vezeni jagluk,
Da joj bilu ruku ne obrani,
Pa obleće i otud i otud,
Čuva glavu Turčin-Vlah-Alije,
A ošinu gospodara svoga,
Gospodara Strahinića bana,
Povrh glave po čekrk-čelenci
I po njeg'vu bijelu kauku,
Pres'ječe mu zlatali čelenku,
I pres'ječe bijela kauka,
Malo rani glavu na junaku,
Poli krvca niz junačko lice,
Šćaše zalit' oči obadvije.
Prepade se Strahiniću bane,
Đe pogibe ludo i bezumno,
A nešto se bane domislio,
Viknu bane iz bijela grla
Nekakoga hrta Karamana,
Što je hrče na lov naučio,
Viknu bane i opet priviknu,
Skoči hrče i odmah dotrča,
Te banovu ljubu dovatilo;
Al' je ženska strana strašivica,
Strašivica svaka od paščadi,
Baci kamat u zelenu travu,
Ljuto vrisnu, daleko se čuje,
Žuta hrta za uši podbila,
Te se šnjime kolje niz planinu,
A Turčinu oči ispadoše,
Koliko mu nešto žao bješe,
Te on gleda, što se čini šnjome;
Ali banu druga snaga dođe,
Druga snaga n srce junačko,
Te omanu tamo i ovamo,
Dok Turčina s nogu ukinuo.
Koliko se bane uostrio,
On ne traži ništa od oruža
No mu grlom bane zapinjaše,
A pod grlo zubom dovataše,
Zakla njega kako vuče jagnje;
Skoči bane, pa iz grla viknu,
Te nabreknu onog hrta žuta,
Doke svoju kurtalisa ljubu.
Zape ljuba bježat' niz planinu,
Ona šćaše bježat' u Turaka,
Ne dade joj Strahiniću bane,
Za desnu je ruku uhitio,
Privede je k puljatu đogatu,
Pa se đogu fati na ramena,
Turi ljubu za se na đogina,
Pa pobježe bane uprijeko,
Uprijeko, ali poprijeko,
Otkloni se od te sile Turske,
Te dolazi u ravna Kruševca,
U Kruševac, u tazbinu svoju.
Viđe njega starac Jug Bogdane,
A srete ga devet milih šura,
Ruke šire, u lice se ljube,
Za lako se upitaše zdravlje.
A kad viđe stari Jug Bogdane
Obranjena zeta u čelenku.
Prosu suze niz gospodsko lice:
"Vesela ti naša carevina!
"Međer ima u cara Turaka,
"Međer ima silnijeh junaka,
"Koji zeta obraniše moga,
"Koga danas u daleko nema."
Šurevi se njemu prepadoše.
Progovara Strahiniću bane:
"Nemoj mi se, taste, raskariti,
"Ni vi, moje šure, prepanuti;
"U cara se ne nađe junaka,
"Da dohaka mene i obrani;
"Da vi kažem, ko me obranio,
"Od koga sam rane dopanuo:
"Kad dijelih megdan sa Turčinom,
"O moj taste, stari Jug-Bogdane!
"Onda mene ljuba obranila,
"Ljuba moja, mila šćera tvoja,
"Ne šće mene, pomože Turčinu."
Planu Juže, kako oganj živi,
Viknu Juže đece devetoro:
"Povadite nože devetore,
"Na komate kuju iskidajte."
Silna đeca baba poslušaše,
Te na svoju sestru kidisaše,
Al' je ne da Strahiniću bane,
Šurevima riječ govoraše:
"Šure moje, devet Jugovića!
"Što se, braćo, danas obrukaste?
"Na koga ste nože potrgnuli?
"Kad ste, braćo, vi taki junaci,
"Kamo noži, kamo vaše sablje,
"Te ne biste sa mnom na Kosovu.
"Da činite s Turcima junaštvo,
"Desite se mene u nevolji?
"Ne dam vašu sestru poharčiti,
"Bez vas bih je mogao stopiti,
"Al' ću stopit' svu tazbinu moju,
"Nemam s kime ladno piti vino;
"No sam ljubi mojoj poklonio."
Pomalo je takijeh junaka,
Ka' što bješe Strahiniću bane.
CAR LAZAR I CARICA MILICA
Car Lazare sjede za večeru,
Pokraj njega carica Milica;
Veli njemu carica Milica:
"Car-Lazare, Srpska kruno zlatna!
"Ti polaziš sjutra u Kosovo,
"S' sobom vodiš sluge ,i vojvode,
"A kod dvora ni kog' ne ostavljaš,
"Care Lazo, od muškijeh glava,
"Da ti može knjigu odnijeti
"U Kosovo i natrag vratiti;
"Odvodiš mi devet mile braće,
"Devet braće, devet Jugovića:
"Ostavi mi brata bar jednoga,
"Jednog brata sestri od zakletve."
Njoj govori Srpski knez Lazare:
"Gospo moja, carice Milice!
"Koga bi ti brata najvoljela
"Da t' ostavim u bijelu dvoru?" -
"Ostavi mi Boška Jugovića."
Tada reče Srpski knez Lazare:
"Gospo moja, carice Milice!
"Kada sjutra bijel dan osvane,
"Dan osvane i ograne sunce,
"I vrata se otvore na gradu,
"Ti išetaj gradu na kapiju,
"Tud' će poći vojska na alaje:
"Sve konjici pod bojnim kopljima,
"Pred njima je Boško Jugoviću,
"I on nosi krstaša barjaka;
"Kaži njemu od mene blagosov,
"Nek da barjak, kome njemu drago,
"Pa nek s tobom kod dvora ostane."
Kad u jutru jutro osvanulo
I gradska se otvoriše vrata,
Tad' išeta carica Milica,
Ona stade gradu kod kapije,
Al' eto ti vojske na alaje:
Sve konjici pod bojnim kopljima,
Pred njima je Boško Jugoviću
Na alatu vas u čistom zlatu,
Krstaš ga je barjak poklopio,
Pobratime! do konja alata;
Na barjaku od zlata jabuka,
Iz jabuke od zlata krstovi,
Od krstova zlatne kite vise,
Te kuckaju Boška po plećima;
Primače se carica Milica,
Pa uvati za uzdu alata,
Ruke sklopi bratu oko vrata,
Pak mu poče tiho govoriti:
"O moj brate, Boško Jugoviću!
"Car je tebe mene poklonio,
"Da ne ideš na boj na Kosovo,
"I tebe je blagosov kazao,
"Da daš barjak, kome tebe drago,
"Da ostaneš sa mnom u Kruševcu,
"Da imadem brata od zakletve."
Al' govori Boško Jugoviću:
"Idi, sestro, na bijelu kulu;
"A ja ti se ne bih povratio,
"Ni iz ruke krstaš barjak dao,
"Da mi care pokloni Kruševac;
"Da mi reče družina ostala:
"Gle strašivca, Boška Jugovića!
"On ne smjede poći u Kosovo
"Za krst časni krvcu proljevati
"I za svoju vjeru umrijeti."
Pak proćera konja na kapiju.
Al' eto ti starog Jug-Bogdana
I za njime sedam Jugovića,
Sve je sedam ustavljala redom,
Al' nijedan ni gledati ne će.
Malo vreme za tim postajalo,
Al' eto ti Jugović-Voina,
I on vodi careve jedeke
Pokrivene sa suvijem zlatom,
Ona pod njim uvati kulaša,
I sklopi mu ruke oko vrata,
Pa i njemu stade govoriti:
"O moj brate, Jugović-Voine!
"Car je tebe mene poklonio,
"I tebe je blagosov kazao,
"Da daš jedek', kome tebe drago,
"Da ostaneš sa mnom u Kruševcu,
"Da imadem brata od zakletve."
Veli njojzi Jugović Voine:
"Idi, sestro, na bijelu kulu;
"Ne bi ti se junak povratio,
"Ni careve jedeke pustio,
"Da bih znao, da bih poginuo;
"Idem, sejo, u Kosovo ravno
"Za krst časni krvcu proljevati
"I za vjeru s braćom umrijeti."
Pak proćera konja na kapiju.
Kad to viđe carica Milica,
Ona pade na kamen studeni,
Ona pade, pak se obeznani;
Al' eto ti slavnoga Lazara,
Kada viđe gospođu Milicu,
Ud'riše mu suze niz obraze;
On s' obzire s desna na lijevo,
Te dozivlje slugu Golubana:
"Golubane, moja vjerna slugo!
"Ti odjaši od konja labuda,
"Uzmi gospu na bijele ruke,
"Pak je nosi na tananu kulu;
"Od mene ti Bogom prosto bilo!
"Nemoj ići na boj na Kosovo,
"Već ostani u bijelu dvoru."
Kad to začu sluga Golubane,
Proli suze niz bijelo lice,
Pa odsjede od konja labuda,
Uze gospu na bijele ruke,
Odnese je na tananu kulu;
Al' svom srcu odoljet' ne može,
Da ne ide na boj na Kosovo,
Već se vrati do konja labuda,
Posjede ga, ode u Kosovo.
Kad je sjutra jutro osvanulo,
Dolećeše dva vrana gavrana
Od Kosova polja širokoga,
I padoše na bijelu kulu,
Baš na kulu slavnoga Lazara,
Jedan grakće, drugi progovara:
"Da l' je kula slavnog knez-Lazara?
"Il' u kuli nigđe nikog nema?"
To iz kule nitko ne čujaše,
Već to čula carica Milica,
Pa izlazi pred bijelu kulu,
Ona pita dva vrana gavrana:
"Oj Boga vam, dva vrana gavrana!
"Otkuda ste jutros polećeli?
"Nijeste li od polja Kosova?
"Viđeste li dvije silne vojske?
"Jesu li se vojske udarile?
"Čija li je vojska zadobila?"
Al' govore dva vrana gavrana:
"Oj Boga nam, carice Milice!
"Mi smo jutros od Kosova ravna,
"Viđeli smo dvije silne vojske;
"Vojske su se juče udarile,
"Obadva su cara poginula;
"Od Turaka nešto i ostalo,
"A od Srba i što je ostalo,
"Sve ranjeno i iskrvavljeno."
Istom oni tako besjeđahu,
Al' eto ti sluge Milutina,
Nosi desnu u lijevoj ruku,
Na njemu je rana sedamnaest,
Vas mu konjic u krv ogreznuo;
Veli njemu gospođa Milica:
"Što je, bolan, slugo Milutine?
"Zar izdade cara na Kosovu?"
Al' govori sluga Milutine:
"Skin' me, gospo, sa konja viteza,
"Umij mene studenom vodicom,
"I zalij me crvenijem vinom;
"Teške su me rane osvojile."
Skide njega gospođa Milica,
I umi ga studenom vodicom,
I zali ga crvenijem vinom.
Kad se sluga malo povratio,
Pita njega gospođa Milica:
"Što bi, slugo, u polju Kosovu?
"Đe pogibe slavni kneže Lazo?
"Đe pogibe stari Jug Bogdane?
"Đe pogibe devet Jugovića?
"Đe pogibe Miloš vojevoda?
"Đe pogibe Vuče Brankoviću?
"Đe pogibe Banović Strahinja?"
Tada sluga poče kazivati:
"Svi ostaše, gospo, u Kosovu.
"Đe pogibe slavni knez Lazare,
"Tu su mnoga koplja izlomljena,
"Izlomljena i Turska i Srpska,
"Ali više Srpska, nego Turska,
"Braneć', gospo, svoga gospodara,
"Gospodara, slavnog knez:Lazara.
"A Jug ti je, gospo, poginuo
"U početku, u boju prvome.
"Pogibe ti osam Jugovića,
"Đe brat brata izdati ne šćede,
"Dokle gođe jedan tecijaše;
"Još ostade Boško Jugoviću,
"Krstaš mu se po Kosovu vija;
"Još razgoni Turke na buljuke,
"Kao soko tice golubove.
"Đe ogreznu krvca do koljena,
"Tu pogibe Banović Strahinja.
"Miloš ti je, gospo, poginuo
"Kod Sitnice kod vode studene,
"Đeno mlogo Turci izginuli;
"Miloš zgubi Turskog car:Murata
"I Turaka dvanaest hiljada;
"Bog da prosti, ko ga je rodio!
"On ostavi spomen rodu Srpskom,
"Da se priča i pripovijeda
"Dok je ljudi i dok je Kosova.
"A što pitaš za prokletog Vuka,
"Proklet bio i ko ga rodio!
"Prokleto mu pleme i koljeno!
"On izdade cara na Kosovu
"I odvede dvanaest hiljada,
"Gospo moja! ljutog oklopnika."
PROPAST CARSTVA SRPSKOGA
Poletio soko tica siva
Od Svetinje od Jerusalima,
I on nosi ticu lastavicu.
To ne bio soko tica siva,
Veće bio svetitelj Ilija;
On ne nosi tice lastavice,
Veće knjigu od Bogorodice,
Odnese je caru na Kosovo,
Spušta knjigu caru na koleno,
Sama knjiga caru besedila:
"Care Lazo, čestito koleno!
"Kome ćeš se privoleti carstvu?
"Ili voliš carstvu nebeskome,
"Ili voliš carstvu zemaljskome?
"Ako voliš carstvu zemaljskome,
"Sedlaj konje, priteži kolane,
"Vitezovi sablje pripasujte,
"Pa u Turke juriš učinite,
"Sva će Turska izginuti vojska;
"Ako l' voliš carstvu nebeskome,
"A ti sakroj na Kosovu crkvu,
"Ne vodi joj temelj od mermera,
"Već od čiste svile i skerleta,
"Pa pričesti i naredi vojsku;
"Sva će tvoja izginuti vojska,
"Ti ćeš, kneže, šnjome poginuti.
A kad care saslušao reči,
Misli care misli svakojake:
"Mili Bože, što ću i kako ću?
"Kome ću se privoleti carstvu?
"Da ili ću carstvu nebeskome?
"Da ili ću carstvu zemaljskome?
"Ako ću se privoleti carstvu,
"Privoleti carstvu zemaljskome,
"Zemaljsko je za maleno carstvo,
"A nebesko u vek i do veka."
Car volede carstvu nebeskome,
A nego li carstvu zemaljskome,
Pa sakroji na Kosovu crkvu,
Ne vodi joj temelj od mermera,
Već od čiste svile i skerleta,
Pa doziva Srpskog patrijara
I dvanaest veliki vladika,
Te pričesti i naredi vojsku.
Istom kneže naredio vojsku,
Na Kosovo udariše Turci.
Mače vojsku Bogdan Juže stari
S devet sina devet Jugovića,
Kako devet sivi sokolova,
U svakog je devet iljad' vojske,
A u Juga dvanaest iljada,
Pa se biše i sekoše s Turci:
Sedam paša biše i ubiše,
Kad osmoga biti započeše,
Al' pogibe Bogdan Juže stari,
I izgibe devet Jugovića,
Kako devet sivi sokolova,
I njiova sva izgibe vojska.
Makoš' vojsku tri Mrnjavčevića:
Ban Uglješa i vojvoda Gojko
I sa njima Vukašine kralje,
U svakoga triest iljad' vojske,
Pa se biše i sekoše s Turci:
Osam paša biše i ubiše,
Devetoga biti započeše,
Pogiboše dva Mrnjavčevića,
Ban Uglješa i vojvoda Gojko,
Vukašin je grdni rana dop'o,
Njega Turci s konjma pregaziše;
I njiova sva izgibe vojska.
Mače vojsku Erceže Stepane,
U Ercega mloga silna vojska,
Mloga vojska, šezdeset iljada,
Te se biše i sekoše s Turci:
Devet paša biše i ubiše,
Desetoga biti započeše,
Al' pogibe Erceže Stepane,
I njegova sva izgibe vojska.
Mače vojsku Srpski knez Lazare,
U Laze je silni Srbalj bio,
Sedamdeset i sedam iljada,
Pa razgone po Kosovu Turke,
Ne dadu se ni gledati Turkom,
Da kamo li bojak biti s Turci;
Tad' bi Laza nadvladao Turke,
Bog ubio Vuka Brankovića!
On izdade tasta na Kosovu;
Tada Lazu nadvladaše Turci,
I pogibe Srpski knez Lazare,
I njegova sva izgibe vojska,
Sedamdeset i sedam iljada;
Sve je sveto i čestito bilo
I milome Bogu pristupačno.
MUSIĆ STEFAN
Vino pije Musiću Stevane
U Majdanu čisto srebrnome
U svom krasnom dvoru gospodskome;
Vino služi Vaistina sluga.
Kad se ladna podnapiše vina,
Al' besedi Musiću Stevane:
"Vaistino, moje čedo drago!
"Ja ću leći sanak boraviti,
"Ti večeraj, pa se napij vina,
"Pa pošetaj pred gospodskog dvora,
"Pa pogledaj čistom vedrom nebu;
"Jeli jasan mesec na zaodu,
"Jel' danica na istoku zvezda;
"Jeli nama putovati vreme
"Na Kosovo lepo polje ravno
"Na ročište čestitome knezu;
"Jer znadeš li, moje čedo drago,
"Kadono smo na zakletvi bili
"Kako nas je zaklinjao kneže,
"Zaklinjao, proklinjao ljuto:
""Ko je Srbin i Srpskoga roda,
""I od Srpske krvi i kolena,
""A ne doš'o na boj na Kosovo,
""Ne imao od srca poroda!
""Ni muškoga ni devojačkoga;
""Od ruke mu ništa ne rodilo!
""Rujno vino ni šenica bela;
""Rđom kap'o, dok mu je kolena!""
Leže Steva u meke dušeke,
Povečera Vaistina sluga,
Povečera i napi se vina,
Pa išeta pred gospodskog dvora
I pogleda čistom vedrom nebu,
Jeste jasan mesec na zaodu,
Jest danica na istoku zvezda;
Jeste njima putovati vreme
Na Kosovo lepo polje ravno
Na ročište čestitome knezu;
Pa se šeće konjma u ahare,
Pa izvede dva konja viteza,
Osedla i opravi lepo,
Jednog sebi, drugog gospodaru;
Pa se šeće u gospodske dvore,
I iznese krstat svilen barjak,
Pa kome je dvanaest krstova,
Svi dvanaest od čistoga zlata,
I ikona svetoga Jovana,
Krsno ime Musića Stevana,
Prisloni ga uz gospodskog dvora,
Pa se šeće gore na čardake,
Da probudi gospodara svoga.
Kad je bio čardaku na vrati,
Kob ga kobi Stevanova ljuba,
Zagrli ga, pa ga i poljubi:
"Bogom brate, Vaistino slugo!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom!
"Do sad si mi verna sluga bio,
"Od jako si Bogom pobratime,
"Nemoj budit gospodara moga;
"Jer sam jadna zao sanak vid'la,
"Gdi poleti jato golubova,
"I pred njima dva sokola siva,
"Ispred našeg dvora gospodskoga,
"Odletiše na Kosovo ravno
"I padoše međ' Muratov tabor,
"Gdi padoše, već se ne digoše;
"To je, braćo, vaše zlamenije,
"Bojati se da ne izginete."
Al' besedi Vaistina sluga:
"Draga seko, Stevanova ljubo!
"Ne ću, seko, nevere činiti
"Gospodaru i mome i tvome;
"Jer ti nisi na zakletvi bila,
"Kako nas je zaklinjao kneže,
"Zaklinjao, proklinjao ljuto:
""Ko je Srbin i Srpskoga roda,
""I od Srpske krvi i kolena,
""A ne doš'o na boj na Kosovo,
""Od ruke mu ništa ne rodilo!
""Rujno vino, ni šenica bela;
""Ne imao poljskog berićeta!
""Ni u domu od srca poroda!
""Rđom kap'o dok mu je kolena!""
"Pa ja ne smem nevere činiti
"Gospodaru i mome i tvome."
Već ušeta u čardake gornje,
Pa probudi gospodara svoga:
"Ustanite, dragi gospodaru!
"Jeste nama putovati vreme."
Usta Steva na noge junačke,
I umiva svoje lice belo,
I oblači gospodsko odelo,
Pa pripasa sablju okovanu,
Pa uzima kondir vina rujna,
Te napija krasnu slavu Božju
Sretna puta i krsta časnoga
U svom dvoru za stolom svojijem,
Vojvodi je to i pre i posle
Pa išeta pred gospodske dvore,
Usedoše dva konja viteza,
Razaviše krstate barjake,
Udariše bubnji i svirale,
Digoše se Bogom putovati.
Bela i je zora zabelila
Na Kosovu krasnom polju ravnom,
Susrete i Kosovka devojka,
U ruku joj dva kondira zlatna,
Oba zlatna, al' obadva prazna,
Pod pazuom klobuk svile bele,
Za klobukom bela kita perja,
U dnu perje srebrom zaliveno,
A po sredi zlatom prepleteno,
I po vrtu biserom kićeno;
Al' besedi Musiću Stevane:
"Božja pomoć, moja seko draga!
"Gdi si, dušo, na ograšju bila?
"Otkuda ti klobuk svile bele?
"Daj mi, seko klobuk svile bele,
"Da ga poznam, koga je vojvode;
"A tako mi srećna puta moga
"Nevere ti učiniti ne ću!"
Al' besedi Kosovka devojka:
"Zdravo da si, kneževa vojvodo!
"Nisam nigdi na ograšju bila,
"Rano me je probudila majka,
"Mi ranimo te vodu grabimo;
"Kad ja dođo na vodu Sitnicu,
"Al' Sitnica mutna i povodna,
"Nosi, brate, konje i junake,
"Turske kape i bijele čalme,
"Krasne Srpske bijele klobuke
"Ovaj klobuk blizu kraja beše,
"Ja zagazi u vodu Sitnicu,
"I uvati klobuk svile bele,
"Brata imam od mene mlađega,
"Nosim klobuk bratu rođenome,
"Ja sam mlada milo mi je perje."
Klobuk dade kneževoj vojvodi,
Čim ga vide Musiću Stevane,
Čim ga vide, tim ga i poznade,
Prosu suze niz gospodsko lice,
Udari se po kolenu rukom,
Čisti skerlet na kolenu puče,
Zlatna kopča na desnom rukavu:
"Teško meni i do Boga moga!
"Na meni je ostanula kletva
"Od mojega čestitoga kneza."
Klobuk dade Kosovki devojki,
Pa se maši u džepove rukom,
Te joj dade tri dukata žuta:
"Naj ti, seko, Kosovka devojko!
"A ja idem na boj na Kosovo
"U presveto ime Isusovo ,
"Ako Bog da, te se natrag vratim,
"Lepšim ću te darivati darom;
"Ako l', seko, ja pogibo amo,
"Pomeni me po peškešu mome."
Udariše konje mamuzama,
Pa Sitnicu vodu prebrodiše,
Udariše u carevi tabor.
Kako dođe Musiću Stevane,
Tri je paše bio i ubio,
Kad započe biti četvrtoga,
Tu pogibe Musiću Stevane
I sa njime Vaistina sluga
I vojske mu dvanaest iljada;
I tu nam je i knez poginuo.
Tu su Srblji izgubili carstvo
Čestitoga cara zemaljskoga.
SMRT MAJKE JUGOVIĆA
Mili bože, čuda velikoga!
Kad se sleže na Kosovo vojska,
U toj vojsci devet Jugovića
I deseti star Juže Bogdane;
Boga moli Jugovića majka,
Da joj Bog da oči sokolove
I bijela krila labudova,
Da odleti nad Kosovo ravno,
I da vidi devet Jugovića
I desetog star-Juga Bogdana.
Što molila Boga domolila:
Bog joj dao oči sokolove
I bijela krila labudova,
Ona leti nad Kosovo ravno,
Mrtvi nađe devet Jugovića
I desetog star-Juga Bogdana,
I više nji devet bojni koplja,
Na kopljima devet sokolova,
Oko koplja devet dobri konja,
A pored nji devet ljuti lava.
Tad' zavrišta devet dobri konja,
I zalaja devet ljuti lava,
A zaklikta devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila,
Već uzima devet dobri konja,
I uzima devet ljuti lava,
I uzima devet sokolova,
Pak se vrati dvoru bijelome.
Daleko je snae ugledale,
Malo bliže pred nju išetale,
Zakukalo devet udovica,
Zaplakalo devet sirotica,
Zavrištalo devet dobri konja,
Zalajalo devet ljuti lava,
Zakliktalo devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.
Kad je bilo noći u po noći,
Al' zavrišta Damjanov zelenko;
Pita majka Damjanove ljube:
"Snao moja, ljubo Damjanova!
"Što nam vrišti Damjanov zelenko?
"Al' je gladan šenice bjelice,
"Ali žedan vode sa Zvečana?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova!
"Nit' je gladan šenice bjelice,
"Niti žedan vode sa Zvečana,
"Već je njega Damjan naučio
"Do po noći sitnu zob zobati,
"Od po noći na drum putovati;
"Pak on žali svoga gospodara
"Što ga nije na sebi donijo."
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.
Kad u jutru danak osvanuo,
Ali lete dva vrana gavrana,
Krvava im krila do ramena,
Na kljunove b'jela pjena trgla;
Oni nose ruku od junaka
I na ruci burma pozlaćena,
Bacaju je u krioce majci;
Uze ruku Jugovića majka,
Okretala, prevrtala s njome,
Pa dozivlje ljubu Damjanovu:
"Snao moja, ljubo Damjanova!
"Bi l' poznala, čija j' ovo ruka?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova!
"Ovo j' ruka našega Damjana,
"Jera burmu ja poznajem, majko,
"Burma sa mnom na vjenčanju bila."
Uze majka ruku Damjanovu,
Okretala, prevrtala s njome,
Pak je ruci tijo besjedila:
"Moja ruko, zelena jabuko!
"Gdje si rasla, gdje l' si ustrgnuta!
A rasla si na kriocu mome,
"Ustrgnuta na Kosovu ravnom!"
Nadula se Jugovića majka,
Nadula se, pa se i raspade
Za svojije devet Jugovića
I desetim star-Jugom Bogdanom.
CARICA MILICA I VLADETA VOJVODA
Pošetala carica Milica
Ispod grada bijela Kruševca
S njome šeću dvije mile kćeri:
Vukosava i lijepa Mara;
K njima jezdi Vladeta vojvoda
Na doratu na konju dobrome;
Vladeta je konja oznojio
I u b'jelu pjenu obukao.
Pita njega carica Milica:
"Oj Boga ti, kneževa vojvodo!
"Što si tako konja oznojio?
"Ne ideš li sa polja Kosova?
"Ne viđe li čestitoga kneza,
"Gospodara i moga i tvoga?"
Al' besjedi Vladeta vojvoda:
"Oj Boga mi, carice Milice!
"Ta ja idem sa polja Kosova,
"Al' ne viđeh čestitoga kneza,
"Već ja viđeh kneževa zelenka,
"Ćeraju ga po Kosovu Turci,
"A knez mislim da je poginuo."
Kad to začu carica Milica,
Proli suze niz bijelo lice,
Pak još pita Vladetu vojvodu:
"Još mi kaži, kneževa vojvodo!
"Kad si bio na Kosovu ravnu,
"Ne viđe li devet Jugovića
"I desetog starog Jug-Bogdana"
Al' besjedi Vladeta vojvoda:
"Ta ja prođoh kroz Kosovo ravno,
"I ja viđeh devet Jugovića
"I desetog starog Jug-Bogdana.
"Oni bjehu u pola Kosova,
"Krvave im ruke do ramena
"I zeleni mači do balčaka;
"Ali su im malaksale ruke
"Sijekući po Kosovu Turke."
Još mu reče carica Milica:
"Stan' počekaj, kneževa vojvodo!
"Ne viđe li još dva zeta moja:
"Brankovića, Miloš-Obilića?"
Al' besjedi Vladeta vojvoda:
"Ta ja prođoh kroz Kosovo ravno,
"I ja viđeh Miloš-Obilića:
"On stajaše u polju Kosovu,
"Na bojno se koplje naslonio.
"Bojno mu se koplje prelomilo,
"Pak na njega Turci navališe,
"Do sad mislim da je poginuo;
"Al' ne viđeh Vuka Brankovića,
"Ne viđeh ga, ne vid'lo ga sunce!
"On izdade čestitoga kneza,
"Gospodara i moga i tvoga."
Spisak pesama
- Zidanje Skadra
- Dušan hoće sestru da uzme
- Udaja sestre Dušanove
- Ženidba Dušanova
- Nahod Momir
- Ban Milutin i Duka hercegovac
- Ženidba kneza Lazara
- Smrt Dušanova
- Uroš i Mrnjavčevići
- Zidanje Ravanice
- Miloš u Latinima
- Marko Kraljević i vila
- Marko Kraljević i ljutica Bogdan
- Sestra Leke kapetana
- Djevojka nadmudrila Marka
- Marko Kraljević i vuča djeneral
- Carica Milica i zmaj od jastrebca
- Banović Strahinja
- Car Lazar i carica Milica
- Propast Srpskog carstva
- Musić Stefan
- Smrt majke Jugovića
- Carica Milica i Vladeta vojvoda




